Piše: Rade Maroević
Izbor neke zemlje za otvaranje nove ambasade ili konzulata uvek je proizvod kalkulacija – prioriteti predstavljaju pokazatelj pozicija na kojima bi države želele da se nađu u budućnosti. Peking nastavlja da krnji primat SAD-a preuzimajući čelno mesto Amerike na nizu polja, pri čemu je diplomatsko prisustvo samo jedno od njih. Iako veličina diplomatske mreže ne pokazuje punu istinu o dalekosežnom uticaju neke države, svakako predstavlja barometar njenih ambicija. To pokazuje i rastuća snaga diplomatije Redžepa Tajipa Erdogana, pod kojim je Turska stigla do trećeg mesta liste država koje imaju najveći broj diplomatskih predstavništava u svetu.
„Pred Evropom je mračna perspektiva civilizacijskog nestajanja, ali će je Amerika, uz pomoć srodnih patriotskih snaga, spasiti od potonuća.“ Tako bar piše u netom objavljenoj Strategiji nacionalne bezbednosti administracije Donalda Trampa.
Evropski lideri su, gotovo odmah po objavljivanju Ctrategije, pobesneli dovodeći u prilično nezgodan položaj masu američkih diplomata, nesigurnih u sopstvenu budućnost zbog najezde novih „ljudi koji rešavaju probleme“, poput Trampovog partera za golf, milijardera iz Majamija Stiva Vitkofa. I Džareda Kušnera, Trampovog zeta i poslovnog čoveka odlučnog da upravo njegovi bageri i kamioni budu okosnica budućih obnova u Gazi, Ukrajini ili gde već.
„U svemu što radimo, Ameriku stavljamo na prvo mesto. Ovo je putokaz ka svetu u kojem će Amerika ostati najveća i najuspešnija nacija u ljudskoj istoriji“, napisao je Tramp u predgovoru nove nacionalne strategije, kojom se Vašington, između ostalog, oštro protivi daljem prilivu imigranata u Evropu, jednako žestoko kritikuje Evropsku uniju i, uzdržavajući se od imenovanja budućih saveznika, podržava patriotske partije.
Kriza američke diplomatije
„Profit pre politike“, kako gro Amerikanaca vidi Trampov putokaz u budućnost, moraće da sprovodi diplomatija koja je, tokom poslednje decenije, u stalnom padu. Stejt department je, u nekoliko poslednjih godina, izgubio primat najraširenije diplomatske mreže na svetu jer je vodeće mesto na tom polju, sistematskim delovanjem, preuzela Kina. Snažna diplomatija, koja je u proteklim decenijama sprovodila politike Trampovih prethodnika, polako se topi iscrpljena nedostatkom novca, motiva i odlivom istinski školovanih diplomata.
I dok se i Indija i Turska opasno približavaju nekadašnjoj apsolutnoj diplomatskoj dominaciji Vašingtona, diplomatija je, odlukom Donalda Trampa, ostala bez jednog od najubedljivijih spoljnopolitičkih argumenata – milijardi dolara kojima je US Aid širom sveta decenijama širio i promovisao „američki san“.
Na duboku krizu u kojoj se nalazi diplomatcka služba upozorilo je početkom decembra Američko udruženje diplomata (American Foreign Service Association), navodeći da je Stejt department opterećen silnim nedaćama, unutrašnjim trvenjima i nedostatkom novca. Nešto više od 2.000 aktivnih diplomata smatra da će cenu ovakvog pada Amerika plaćati u decenijama koje dolaze, što će, uz stalni rast uticaja spoljnih politika rivala, dramatično ugroziti međunarodni prestiž Trampove „najveće i najuspešnije države u ljudskoj istoriji“.
Diplomate tvrde da ta nova Trampova Amerika ne želi da čuje glasove koji odudaraju od predsednikovih stavova. „Ova administracija reorganizovala je ceo Stejt department kako bi oni u prvim linijama mogli nesmetano da sprovode politiku. Ono što nećemo tolerisati je da ljudi podrivaju politiku valjano izabranog predsednika“, objasnio je portparol Stejt departmenta Tomi Pigot.
Uspon Kine
SAD su, decenijama, imale najrašireniju diplomatsku mrežu na svetu, što je na mnogo načina predstavljalo i pokazatelj ekonomskog, vojnog i političkog primata ove države. Poslednjih godina, pak, vodeće mesto u svetu diplomatije preuzela je Kina što bi, bar teoretski, moglo predstavljati prekretnicu u trci između velikih sila. Nova kineska mreža nema samo širinu, nego i dubinu. I dok su Peking i Vašington rame uz rame po broju ambasada, Kina nema premca po broju konzulata – 91 naspram 83 američka.
Ambasade, smatraju diplomate, suštinski reflektuju političku moć država, dok konzulati predstavljaju pokazatelj ekonomske snage. Zadržavajući slogan Denga Sjaopinga da „krije snagu i čeka priliku“, Peking je uložio ozbiljne napore i dalekosežnu diplomatiju i čini se sve zainteresovanijim da upotrebi svoju globalnu diplomatsku snagu.
Kineski skok na vrh je bio brz. Prema Globalnom indeksu diplomatije Lovi instituta (The Lowy Institute’s Global Diplomacy Index tracks), Peking je 2011. godine imao 23 diplomatska predstavništva manje od SAD i Francuske. Pet godina kasnije, zaostajao je svega osam. Godine 2017. Peking se našao na drugom mestu, preskačući Francusku, da bi ubrzo zatim preuzeo primat, koji drži i danas. Poslednje objavljeni indeks diplomatije pokazuje da je Kina na prvom mestu na svetu, ispred 65 diplomatskih mreža drugih zemalja, koje su obuhvaćene ovom analizom.
Peking je, recimo, od 2014. do 2017. godine otvorio pet novih ambasada: u Burkini Faso, Dominikanskoj Republici, El Salvadoru, Gambiji i Sao Tome i Principeu. Iako deluje šaroliko, ovaj spisak nije nimalo nasumičan i deo je kampanje nazvane „diplomatija po stavkama“, kojom je Peking uspeo da izdvoji šačicu preostalih diplomatskih partnera Tajvana. Ubrzo zatim, diplomatske odnose sa Tajvanom prekinule su i dve države u regionu pacifičkih ostrva – Kiribati i Solomonska ostrva. Od tada je broj država koje priznaju Tajvan pao sa 22 na svega 12.
Za Peking, takva strategija je istovremeno produbila političku izolaciju Tajvana i ojačala kinesku sposobnost da materijalizuje ekonomske i strateške interese. Ukratko, za Kinu je to bila pobednička formula.
Diplomatija na društvenim mrežama
Amerikanci su se, pak, prema mišljenju brojnih diplomata povukli u „dekadenciju“, gotovo do mere da joj ce u poslednjih osam godina partneri i rivali podsmevaju. Nakon što je 2018. godine zatvoren konzulat u Sankt Petercburgu, zbog pogoršanih odnosa sa Kremljom, i bez otvaranja novih posle toga, Vašington je broj diplomatskih predstavništava sveo na 271.
Američke diplomate kao primer politike koja više nema preterano puno smisla navode zemljotres u kojem je u martu u Mijanmaru poginulo više od 5.000 ljudi. Amerika je, tada već bez US Aid-a, uspela da isporuči pomoć od jedva 9 miliona dolara. Kinezi su u tu državu uputili pomoć vrednu 137 miliona dolara.
Istovremeno, Stejt department je „izbušen iznutra“. Tokom prvog Trampovog mandata, prema podacima „Vašington posta“, popunjeno je bilo svega 73 odsto diplomatskih pozicija. Od tada su izostali pokušaji, a samim tim i uspeh da ce situacija popravi. Zapravo, stanje je ukidanjem brojnih kanala pomoći kroz agencije za međunarodni razvoj dodatno pogoršano, pa ne čudi utisak besciljnosti koji američka diplomatija ostavlja na druge države. Hiljade Trampovih objava na društvenim mrežama, od kojih bar polovina predstavlja napade na nekoga ili nešto, ni u kom slučaju ne predstavlja zamenu za valjanu mrežu diplomatskih predstavništava.
Američka diplomatija, ipak, ne zaostaje na svim frontovima. Diplomatski uticaj nije samo proizvod uspostavljanja snažnog prisustva u inostranstvu, već snaga leži i u ugošćavanju stranih misija. SAD su, bez premca, najpopularnije mesto na svetu za strane ambasade i konzulate. Tu se nalaze 342 ambasade i konzulati 61 države koje obuhvata Globalni indeks diplomatatije. Ukoliko se u te brojeve uračunaju i misije pri međunarodnim organizacijama čije je sedište u Vašingtonu ili Njujorku, poput Ujedinjenih nacija, snaga Amerike dodatno raste.
Kina, u kojoj se nalazi 265 diplomatskih predstavništava, je na drugom mestu.
Diplomatske mreže
Strane vlade, pak, sve češće otvaraju predstavništva u manjim kineskim centrima, što je fenomen na koji u budućnosti valja obratiti pažnju. Ipak, za potpuni preokret u korist Kine bio bi potreban i ozbiljan zaokret u svetskom diplomatskom poretku.
Stoga se Kina usredsredila na jačanje konzularnih sporazuma preko širenja interesa pomoću ekonomske saradnje radije nego preko tradicionalne diplomatije. Od ukupno 96 kineskih konzulata, 41 se nalazi u Aziji i 28 u Evropi, što se poklapa sa kineskom inicijativom „Pojas i put“, infrastrukturnom projektu vrednom milijarde dolara kojim Kina pokušava da ojača veze sa ostalim regionima.
Uz preraspodelu diplomatskog uticaja između SAD-a i Kine, drugi globalni fenomeni izazvali su promene u diplomatskih aktivnostima ostalih država. Bregzit je, na primer, naveo brojne evropske vlade da naprave promene. Irska je, u svetlu dolaska i prolaska brojnih krajnjih datuma za Bregzit, otvorila osam novih diplomatskih predstavništava i za par godina uspela da se popne nekoliko mesta na globalnim indeksima.
Sličnim putem krenula je i Holandija sa sedam novih diplomatskih predstavništava. Velika Britanija je, pak, od 2016. godine zatvorila 11 konzulata i diplomatskih kancelarija. Obećanje o „globalnoj Britaniji“ donekle je ispunjeno u narednim godinama, pa se London popeo na sedmo mesto rang liste po broju diplomatskih predstavništava u svetu.
Izbor države ili regiona na koji će se širiti diplomatski uticaj nikada nije slučajan. Japan je tako dospeo na četvrto mesto rang liste po broju diplomatskih predstavništava u svetu i pretekao Rusiju i Francusku, ali sve tri države gledaju u leđa rastućoj snazi diplomatije Redžepa Tajipa Erdogana.
Ekspanzija turske diplomatije počela je 2017. godine, u skladu sa ambicioznom spoljnom politikom i nastojanjima da proširi uticaj i van granica NATO-a. Sa šestog mesta 2017. godine, Turska se u narednih osam godina popela do trećeg ponajviše zahvaljujući Erdoganovoj politici „novog otkrivanja Azije“. Sa izuzetkom relativno nove ambasade u Laosu, turska diplomatska ekspanzija naginje ka Latinskoj Americi i Africi.
Izbor neke države za otvaranje nove ambasade ili konzulata uvek je proizvod kalkulacija – prioriteti predstavljaju pokazatelj pozicija na kojima bi te države želele da se nađu u budućnosti. Kineski diplomatski uzlet ima, pritom, posebno značenje. Pod predsednikom Si Đipingom Peking nastavlja da krnji primat SAD-a preuzimajući čelno mesto Amerike na nizu polja, pri čemu je diplomatsko prisustvo samo jedno od njih. Primat u diplomatiji predstavlja, u najmanju ruku simboličku pobedu za Kinu. Iako diplomatske mreže ne pokazuju punu istinu o dalekosežnom uticaju neke države, svakako predstavljaju barometar njihovih ambicija.
U takvoj situaciji, Stejt department na čijem se čelu nalazi Marko Rubio postaje sve više politički, a sve manje relevantan. Do mere da dojučerašnji najverniji američki saveznici sve češće citiraju Marka Tvena: „Bilo je predivno pronaći Ameriku, ali bi bilo još bolje da su je promašili.“
Ključni razlog takvoj promeni najbolje je definisan novom američkom strategijom, prema kojoj ostatak sveta za Trampovu Belu kuću ne predstavlja ništa više od spiska mesta iz kojih će u Vašington slivati svež novac.
Izvor: RTS OKO
