Devet optužnica za krivično djelo izazivanje rasne, nacionalne i vjerske mržnje potvrđeno je od 2020. godine do oktobra ove godine. U aprilu ove godine donijete su i dvije presude zbog podsticanja na mržnju i nasilje zbog vjerske i nacionalne pripadnosti sa zatvorskim kaznama od sedam mjeseci i godinu dana.
Da li je to dovoljno da zaustavi „traženje đavola“, nije, jesu li to jedini primjeri govora mržnje, daleko od toga, ali ako se sjetimo da se ’90ih državni tužioci nisu ni okretali na to krivično djelo, koje je važilo u svim republikama bivše Jugoslavije, onda nek ovaj tekst počne umjerenim optimizmom. Poslije svih ratova bar se toliko naučilo.
Međutim, to da li će oružane bitke ovog puta biti isključene, opet neće zavisiti od nas, već od političara, čiji govori potpiruju one koji već planiraju koga će, čime i gdje. Takvi planeri su među devet optuženih, ali je činjenica i da među optuženima nema ni jednog političara.
Niko od političara još nije ponovio kletvu Slobodana Miloševića da smo pred bitkama i da ni oružane nisu isključene, mada je obećanje Mila Đukanovića da će se Crna Gora „braniti i u šumi“ u najmanju ruku zloslutno. Izjave političkih funkcionera već su na liniji govora mržnje poslije koje prestaje dijalog. Taj ishod je i osnovni razlog zbog koga se sloboda izražavanja obustavlja pred govorom mržnje.
Umjesto da doprinosi debati, osnovnom motoru demokratije, govor mržnje se javlja kao izvor opšte opasnosti, koji podstiče i opravdava netrpeljivost i, u krajnjoj liniji, nasilje. Problem s govorom uticajnih političara je to što njihovo koketiranje s mržnjom, njeno opravdavanje, dovodi i do stravičnih posljedica.
Govor mržnje obuhvata pogrdne nazive kao što su „šiptari“, „cigani“, „pederi“ pa sve do govora koji podstiče na nasilje u vidu protjerivanja („selite se“) i prijetnji ubijanjem (klanjem, vješanjem) ljudi određenih po nekom ličnom svojstvu.
Devet pomenutih optužnica u Crnoj Gori obuhvataju slučajeve ovog poslednjeg, najopasnijeg govora, za koji se iz aviona vidi da je zabranjen. Međutim, razvijenije demokratije za svaki govor mržnje nemaju milosti.
Na primjer, u Francuskoj je lider desničarske stranke Nacionalni front, Žan Mari Le Pen, kažnjen dva puta sa po 10.000 eura za dvije izjave kojima je poručio sljedeće: Kad budemo imali 25 miliona Muslimana, mi Francuzi ćemo morati da se pazimo; Kad kažem da će onog dana kad više ne bude 5 nego 25 miliona Muslimana u Francuskoj, oni biti ti koji nam naređuju, ljudi mi govore – ali g. Le Pen to nam se već događa! Evropski sud za ljudska prava je odbacio Le Penove tvrdnje da mu je prekršena sloboda izražavanja, objasnivši da su njegove izjave promovisale neprijateljstvo i odbacivanje zajednice Muslimana u Francuskoj i da takve izjave ne štiti sloboda govora.
Sud je rekao da je neprihvatljivo to što je on „Francuze postavio protiv zajednice čija je vjerska uvjerenja izričito naveo, i čiju je porast prikazao kao latentnu prijetnju dostojanstvu i bezbjednosti francuskog naroda.“
U Crnoj Gori se rasplamsava govor mržnje po osnovu vjerske i nacionalne pripadnosti od kraja 2019. godine i početka litija protiv Zakona o vjerskim zajednicama.
Izbori u avgustu 2020. su samo dolili ulje na vatru, a posebno promjena vlasti posle tri decenije i činjenica da je nova vlada nastala pod snažnim uticajem Srpske pravoslavne crkve.
Predsjednik Crne Gore i Demokratske partije socijalista, Milo Đukanović, poslije gubitka vlasti na parlamentarnim izborima, Srpsku pravoslavnu crkvu je nazvao “kvazivjerskom zajednicom”, „klerofašističkom menažerijom“, “koja pokušava da zadrži nezakonito prisvojenu imovinu”, “koja je odgovorna za genocid u Srebrenici i većinu zločina tokom ratova ’90ih”, dok je litije prethodno nazvao „ludačkim pokretom“. Zbog tih izjava protiv njega su podnijete najmanje dvije krivične prijave sa još nepoznatim ishodom.
Predsjednik Vlade Crne Gore, Zdravko Krivokapić, sa druge strane, Crnogorsku pravoslavnu crkvu je nazvao “takozvanom”, “nevladinom organizacijom”, i istakao “da je njen jedini cilj bio ne da uspostavi vjeru, nego da vrati imovinu”, čime je, kao i Đukanović, promovisao, u najmanju ruku, „odbacivanje i neprijateljstvo prema targetiranoj zajednici“, što bi rekao Evropski sud za ljudska prava.
Pod posebnim udarom govora mržnje bio je i potpredsjednik Vlade Dritan Abazović, kome su i u parlamentu i ispred njega vrijeđani i roditelji zbog nacionalne pripadnosti, i kome je npr. odbornik Milovan Janković (DPS) poručio da „ni njemu, ni premijeru Zdravku Krivokapiću, ni ministru unutrašnjih poslova Sergeju Sekuloviću u Crnoj Gori nema mjesta”.
Zbog sličnog govora, koji priziva etničko čišćenje, u toku je suđenje čovjeku koji je iz automobila prekrivenog srpskom zastavom, u kraju u kome većinom žive Muslimani, vikao „Selite se, selite se“. Tužilaštvo je izviđalo i sličnu izjavu funkcionera Bošnjačke stranke Adnana Muhovića: „Samo li probaju da ruše Bosnu, organizovaćemo im traktorijadu za Srbiju“.
Prilikom ocjene da li se radi o provokativnom, a dozvoljenom političkom govoru, koji inače uživa visok stepen zaštite slobode izražavanja, ili o zabranjenom govoru mržnje, treba imati u vidu da „javni funkcioneri imaju posebnu odgovornost da se naročito u medijima uzdrže od izjava koje mogu da se shvate kao govor mržnje“ (Preporuka R(97)20 Komiteta ministara Savjeta Evrope o govoru mržnje).
Evropski sud za ljudska prava je takođe naglasio da je za političare ključno da izbjegavaju komentare koji mogu da podstaknu na netoleranciju. To je rekao potvrđujući odluku belgijskih sudova da poslanika i predsjednika stranke kazne, zbog govora mržnje prema imigrantima, sa 250 sati društvenokorisnog rada sa njima, i zabranom pristupa javnoj funkciji u trajanju od 10 godina (Féret v. Belgium).
Govor mržnje je uvertira za fizičko nasilje, pa bi svi nadležni, a i svi od javnog uticaja, bez ustezanja tome morali da se suprotstave.
Tea Gorjanc Prelević
Izvor: Vijesti
