Piše: Muharem Bazdulj
Bosanskomuslimanska politička elita unutar Saveza komunista držala se ideje ekvidistance u odnosu na Srbe i Hrvate. Nakon što su Muslimani priznati kao ravnopravna jugoslovenska nacija, ideja je bila da više nema potrebe za „optiranjem“.
Neki stariji umjetnici i intelektualci poput Esada Ćimića ili Meše Selimovića ostali su vjerni svojoj ranijoj nacionalnoj identifikaciji (u Ćimićevom slučaju hrvatskoj, a u Selimovićevoj srpskoj), ali se očekivalo da u budućnosti ne bude više potrebe da se „muslimanski politički subjekt“ priklanja bilo Hrvatima bilo Srbima.
Jezička politika u Bosni i Hercegovini od ranih sedamdesetih godina prošlog vijeka tu je dobar indikator. Naime, u prvim decenijama poslije Drugog svjetskog rata, većina istaknutijih bosanskomuslimanskih pisaca, naročito pjesnika, pisala je markantnom „istočnom varijantom“, vrlo često i ekavicom. Nakon Deklaracije o hrvatskom jeziku, odnosno nakon Predloga za razmišljanje, dolazi do kreiranja „bosanskohercegovačkog standardnog književnog jezičnog izraza“ koji je bio negdje na pola puta između istočne i zapadne varijante, da baš ne kažem između srpskog i hrvatskog. Kad na zalasku komunizma Alija Isaković krene ka normiranju bosanskog jezika, očito će biti drastično približavanje hrvatskom standardu i bježanje od srpskog. U ratu i poslije rata, to će postati još radikalnije, pa su do 1990. među Muslimanima savršeno odomaćene riječi kao „opština“ ili „hartija“ odjednom proglašene maltene tuđicama.
Traženje uzora
Ne bi možda čak bilo pretjerano reći da je cijeli projekat bošnjaštva utemeljen na proglašavanju Srba za arhineprijatelje, a Hrvata za potencijalne saveznike. Stvar je i istorijski i na svaki drugi način žestoko problematična, ali se kroz medije i školske programe već decenijama propagira. A opet, svako malo desi se neka koincidencija koja pokaže da usprkos svim pokušajima apsolutnog razdvajanja srpskog i bošnjačkog društva, ona znaju da zaliče jedno na drugo kao jaje jajetu.
Već više od deset godina, hip-hop grupa „Beogradski sindikat“ kroz svoje pjesme gaji specifičan nacionalni narativ koji u urbanoj postjugoslovenskoj srpskoj omladini hrani skepsu prema Jugoslaviji kao takvoj i uzdiže vrijednosti srpstva. Dio bošnjačke političke elite već neko vrijeme priželjkuje neku analognu pojavu u svom dvorištu. „Dubioza kolektiv“ im je, primjera radi, odviše „kosmopolitski“ b(r)end. Ovaj sloj bošnjačke inteligencije, koliko god imao problema sa Srbima, izuzetno pomno prati situaciju na srpskoj sceni i bez kompleksa preuzima pojmove koji im se učine korisnim. Neko ko to ne prati ne bi vjerovao koliko se u nacionalno osvJeštenijem dijelu bošnjačkih medija „primio“ koncept „autošovinizma“. I kako to zna da se desi, njihove molitve su uslišene, i to vrlo nedavno kad se na tržištu pojavio novi album Adnana Hamidovića Frenkija.
Identitet
Frenki nipošto nije nepoznato ime na pop-muzičkoj sceni Bosne i Hercegovine, kao i takozvane regije. Unutar dosta vidljive izvorno tuzlanske alternativne i hip-hop scene, jedina dvojica autora koja su privukla više pažnje od njega bili su Damir Avdić Graha i Edo Maajka. U tom smislu, nije nevažno da obojica pomenutih pravu slavu stiču tek kad se fizički pozicioniraju izvan Bosne i Hercegovine: Graha u Sloveniji, a Maajka u Hrvatskoj. Izdavačko-medijska logistika izvan BiH funkcioniše mnogo efikasnije. Hoću da kažem, to što je Frenki ostao donekle u njihovoj sjeni nije nužno posljedica toga da je on eventualno manje talentovan. Dapače, iz njegovih tekstova vidljivi su dar i inteligencija, a takođe on ima i jakog estradnog smisla za javni nastup. Ipak, u najširem ideološkom smislu, Frenki je do prije koju nedjelju doživljavan kao nekakav „ljevičar“. A onda je objavio album „Manifest“. Intelektualci, fakultetski profesori, aktivisti, novinari i publicisti, bliski SDA i Željku Komšiću, cijela jedna „probosanska“ bulumenta dočekala je ovaj album kao remek-djelo, s naročitim oduševljenjem dvjema pjesmama: „Identitet“ i „Sivi dom“.
Muharem Bazdulj: Volovi sa Jupitera
Prva pjesma efektno sumira globalne bošnjačke frustracije: „Dobro prepoznajem šuplju i maglu/ Kritikuješ Izrael, to je antisemitizam/ Kad vrijeđaš druge to je rasizam/ Ako si homofob trebaš do doktora/ Kad pališ Kur’an – sloboda je govora/ Protiv rata smo, skupa u glasu/ Al’ okrenu glavu kad bombarduju Gazu.“ U „Sivom domu“ pak na programu su lokalnije opsesije: „Cijeli život slušam istu glupu priču/ Kakvi su muzičari bili, a danas nisu/ Kako je prije bilo u Jugi, a sad ni blizu/ Ja ne živim od nostalgije i nemam krizu/ Boli me briga za vaše kasete, ploče, idole/ Ja nisam dijete sarajevske pop-rock škole/ Nisam imô dugu kosu, mrzim motore/ Ne sviram gitaru, meni nije krivo more/ Moja mahala je mračna, ljuta i pusta/ I ne zanima nas šta kažu Nele i Kusta.“
Istraga
Da se razumijemo, nije ovakav sentiment među Bošnjacima nipošto neki potpuni novum. Uostalom, upravo u Tuzli, koju mnogi vole zvati „crvenom“, Emir Hadžihafizbegović ispisuje ciklus monodrama u kojima je jedan od lajtmotiva da je vikend zabavni program Televizije Beograd služio tome da uljuljka Bošnjake u iluziju bratstva i jedinstva da bi ih se kasnije lakše poklalo. Isto tako, Avdo Avdić, najnoviji takmac u bošnjačkom opsesivnom takmičenju „Tražimo svog Milomira Marića“ (u kojem ubrzano prestiže donedavne dugogodišnje favorite svog prezimenjaka Avdića i Avdićevog imenjaka Hadžifejzovića), griješi kad kaže da je Frenki prvi muzičar sa „lijevog spektra“ među Bošnjacima koji je kritičan spram jugonostalgije. Ima i više od deset godina da je tu dosta originalniji, direktniji i radikalniji bio pominjani Damir Avdić Graha. Ali što reče neki filozof, nema u svijetu jače sile od ideje čije je vrijeme došlo. A za bošnjački mejnstrim trenutno nema atraktivnije ideje od nacionalizma. Uživljeni već odavno u pravedničku poziciju žrtve, gutajući lasno kao som bućkalo zapadnjačke mantre koje služe da skrenu pažnju sa aktuelnih događaja u Gazi, oni posve neskriveno hedonistički uživaju u svojih novih pet minuta. A svaka žurka traži muziku. Stoga je Frenkiju tajming ovog puta bio besprijekoran. Samo što su koincidencije preočigledne, pa ni pominjani Avdić, u bošnjačkoj „Ćirilici“ zvanoj „Istraga sedmice“, nije mogao da ne pomene „Beogradski sindikat“. Ali dobro, nekad su i oni halal; ipak pjevaju o govedini, a ne o svinjetini.
Izvor: Glas Srpske
