Besjeda blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija u manastiru Morači, 23. marta 2012. godine
Crkva je živi organizam, a naročito je živo njeno bogosluženje i u njoj je sadržana sva istina o Bogu, o čovjeku, o svijetu i Božijem prisustvu u ovome svijetu, o djelima Božijim, od nastanka svijeta, posvjedočena svetim prorocima, Hristovim rođenjem, svetim apostolima i Crkvom Božijom. Dakle, Crkva Božija sadrži sve to u sebi, i naročito se to vidi u pravo u božanstvenim Liturgijama, na prvom mjestu Liturgije Svetog Jovana Zlatoustog i Svetog Vasilija Velikog, te dvije Liturgije koje su, od mnogih liturgijskih tipova i odraza postojećih u drevnim vremenima, preovladale i ušle u crkvenu upotrebu, a sa njima i uz njih Liturgija pređeosvećenih darova. To je u stvari večernje, koje je obogaćeno upravo Liturgijom i molitvama svete Liturgije. Od svih molitava koje se čitaju u svetim Liturgijama, a i u ovoj molitvi Pređeosvećenih darova, sadržane su najdublje istine o čovjeku io svijetu i o Božijem djejstvu, o istini kako i na koji način čovjek da otkrije u sebi istinski i pravi put spasenja i način postojanja, hristoliki način življenja.
Evo samo jedna od tih molitava, koja potvrđuje da je itekako bitno i važno ne skrivati te molitve ni od sebe, a posebno od naroda Božijeg. Jer onako kako svo naviknuti da služimo, narod samo čuje, takozvane, vozglase, a svaki od tih vozglasa je samo završetak jedne od molitava i sam po sebi ne govori mnogo nezavisno od tih molitava. Evo jedne od tih molitava koje posvjedočuju koliko je važno i bitno te molitve čitati, u njih se udubljivati da bi se kroz njih udubili u veliku i svetu tajnu Božijeg domostroja i tajnu jevanđeljskog načina i življenja. Kaže jedna od tih molitava:
,,Bože veliki i proslavljeni, Ti si nas, životvornom smrću Hrista Tvoga, preselio iz truležnosti u netruležnost.
Ti sva naša čula oslobodi od umrtvljenosti strastima, postavivši za dobrog upravitelja unutarnji razum.
I oko naše neka bude daleko od svakog rđavog gledanja, sluh naš nedostupan praznim riječima, a jezik čist od nepristojnih razgovora.
Gospode, očisti usne naše koje Te slave, učini da se ruke naše uzdržavaju od zlih djela, a da tvore samo ono što je Tebi ugodno.
Utvrdi, blagodaću Tvojom, sve naše udove i razum.
Tebi priliči sva slava čast i poklonjenje, Ocu, i Sinu i Svetome Duhu, sada i uvijek, i u vijekove vijekova.
Amin.
Ovom molitvom ispovjedamo Boga kao velikoga i proslavljenoga, Boga Oca, koji je životvornom smrću Hrista Svoga, preselio nas ljude i ovaj svijet iz truležnosti u netruležnost. I obraćamo Mu se, Bogu, vječnome umu, vječnoj čistoti, vječnom scjelomudriju, dobroti i mudrosti: ,,Ti sva naša čula oslobodi od umrtvljenosti strastima.” Crkveni pisac je psiholog, kako bi danas rekli dubinski psiholog, i on znade da sve što se događa u ljudskom srcu, da su čula onaj put preko koga dolazi, preko koga se prenose utisci, ono što čovjek vidi, što čovjek čuje, što čovjek osjeti, što čovjek dodirne svojim čulima, to se prenosi na ljudsko srce i postaje sadržina ljudskog srca.
Imao sam prilike da ovih dana čitam jednu presudu u vezi razvoda braka. I moram da priznam da sam bio zapanjen tim psihijatrijskim proučavanjem dva, relativno, mlada ljudska bića, muža i žene, koji su, nažalost, došli do razvoda braka, a to je njihov krst. Ali ono na koji način su ljekari, psihijatri, pravnici pristupili toj muci, tom problemu tih dvoje mladih ljudi. Kad bi čovjek zaista u njima sudio na način na koji sude ti iz Instituta za mentalno zdravlje u Beogradu, dakle, iz jedne ustanove koja se bavi ljudskim bićem, ljudskom dušom, ljudskom psihom, kad bi na osnovu toga sudio, rekao bih da se tu radi o dva monstruma, dva imbecila, dva iznutra unakažena bića, u kojima vrve demonske sile. U njima nema ničega istinski čovječnoga i zdravoga. Slika ta dva ljudska bića je slika dva ludaka, potpuno poremećena i za koje nema nade da će se spasiti, da će se osloboditi od te poremećenosti, od tog užasa koji je zavladao, od toga mraka u kome se nalaze njihova čula i njihovo unutarnje biće, njihov um, njihovo srce i njihovi međusobni odnosi i, eventualno, njihova djeca, koja su takođe u pitanju.
I onda se sjetiš Liturgije, Crkve i ovih molitava i vidiš na koji način se odnosi vidoviti čovjek, Bogom prosvećeni, prema čovjeku, prema njegovim strastima i njegovim zabludama, njegovom pomračenju. Sa kakvim dubinskim čovjekoljubljem pristupa ljudskoj duši, znajući da je ljudska duša bogoslična, bogopodobna, da je ona, u dubinama, ispunjena dobrotom, ljepotom, čistotom neprolaznom, ali da je u isto vrijeme ugrožena. Evo čime je ugrožena, po svjedočanstvu samoga Svetoga oca, koji je zapisao ovu molitvu. Čula su umrtvljena! Umrtvljenost čula je posljedica strasti, onog što je ovladalo, iznutra, čovjekom. Nije to čovjek, nego ono što ugrožava čovjeka i njegov um, njegovo srce i njegovo biće i zato se i moli Crkva Božija da nas oslobodi od umrtvljenosti strastima. A na koji način?
Postavljajući nam za dobrog upravitelja unutarnji razum. Za ove psihijatre iz Instituta za mentalno zdravlje nema unutarnjeg razuma, postoji samo demonski haos, koji iznutra truje ljudsko biće i ljudske odnose. Dakle, dobri upravitelj i unutarnji razum, ono što je neuništivo i što nikakva demonska sila ne može u čovjeku uništiti. Sjetimo se Jova mnogostradalnog, kojeg je Bog predao. Uništena mu je porodica, uništena su mu imanja, baš u postu čitamo Svetoga Jova, jer je on praslika Hrista Gospoda i Njegovoga stradanja, sve mu je uništeno, sinovi izginuli i na kraju se našao u ranama na đubrištu. Psi ližu njegove rane, njegova žena je izbuzemljena, pa mu kaže: ,,Prokunimo Boga i umrimo. Šta će nam ovakav život.” Ali Jov, obasjan vjerom i tim unutarnjim razumom svojim, on će da kaže: ,,Sve što smo primili od Boga je bilo dobro.” Ne prohuli Jov, u srcu svome, na Boga. ,,Ako smo blagosiljali Boga dok nam je darivao darove, zašto da Ga ne blagosiljamo u ovim iskušenjima, jer ako se od Njega otuđimo, onda će tek biti naša nesreća neizmjerna i naša propast neizdrživa.”
Dakle, taj unutarnji razum je ono što osvjetluje Jova, njegovo biće i što ga oslobađa od svega onoga što je ugrozilo njegovu porodicu i njegovo biće. Unutarnji razum, pa onda kaže: ,,Oko naše neka bude daleko od svakog rđavog gledanja.” ,,Lažljive oči, koje su me na zlo navodile”, kako kažu u pjesmi. Zaista, oko je sa jedne strane, put preko kojeg tajne i ljepote ovoga svijeta se prenose na ljudski um i ljudsko srce, ali oko u isto vrijeme je i put preko koga na unakažen način gleda ovaj svijet i skrnavi tu, Bogom danu, ljepotu i svoju i ovoga svijeta. Kao što je sluh naš onaj koji namjesto da sluša Božiju riječ i Božiju istinu, životvornu, sluša i prima u sebe prazne riječi. I zato se i molimo da nas Gospod oslobodi od praznih riječi, a jezik naš da bude čist od nepristojnih razgovora. Jezik je mali organ, ali veliko i opako zlo kada krene pogrešnim putem. ,,Gospode, očisti usne naše, koje te slave.” Usne, koje su date čovjeku da njima slavi Boga i proslavlja Ga kroz ljepotu i dobrotu ovoga svijeta, te usne postaju mjesto prljavštine i zagađenosti, one zagađenosti od strasti, koje se prenose preko oka i preko sluha.
I dodaje: ,,Učini da se ruke naše uzdrže od zlih djela.” Nije samo oko i sluh i jezik ono što skrnavi i što može da oskrnavi čovjeka, nego i dijela koja čovjek čini svojim rukama. Ruke su organ dat čovjeku da njima tvori blagoslovena i sveta djela. Ali u isto vrijeme, ako ih zloupotrijebi, kao što zloupotrijebi i svaki svoj organ i svako svoje čulo, taj organ se pretvara u demonski organ. Tako i ruke, koje tvore zla i opaka djela. Zato se i molimo da one se uzdržavaju od zlih djela, a da tvore samo ono što je Bogu ugodno. I na kraju tog našeg truda i ljudskog podviga molimo Gospoda da utvrdi blagodaću svojom sve naše udove i razum. Nije dovoljan naš trud, očevidno. Bez obzira koliko se mi trudili, a treba da se trudimo, to nije dovoljno ako blagodat Božija, ako sila Božija ne zapečati naše udove, naš organizam, duhovni i tjelesni, i iznad svega naš razum, naš um i naše srce.
Dakle, jedna molitva u Liturgiji pređeosvećenih darova, ali tako istinita, tako duboka i savremena molitva. Iako je pisana prije toliko vijekova, savremena je, jer ju je pisao neko koji je znalac ljudske prirode i znalac svega onoga što unakazuje ljudsku prirodu, što je razara, čime se zloupotrebljavaju ljudska čula i ljudski organi. Znalac one mračne strane, koja je skrnavila ljudsku prirodu, ali je znalac i one božanske ljepote i dobrote koja je neuništiva i neizbrisiva u čovjeku. Jedna molitva, a u njoj je sadržana analiza naše ljudske prirode i svega onoga što skrnavi i ugrožava našu ljudsku prirodu. Zato je i dobro i blagosloveno da se u te molitve sami udubljujemo kao mi sveštenici, jer se veoma često događa, i vi to sami znate, da dok pojci poju, sveštenik to ili pregleda očima ili čak ne pregleda očima, nego samo čeka kad će doći ono: ,,Jer je Tvoje carstvo, sila i slava…” a šta je prije toga bilo i čega je završetak taj vozglas, i on sam nije dovoljno svestan. A ako on koji to čita i vodi crkvenu zajednicu ne zna, koliko li tek nijesu svesni oni koji slušaju i koliko se onih krade blaga, koje je vjekovno iskustvo Crkve Božije, koje je zapisano u ovim molitvama.
Zato, čitajmo ove molitve, udubljujmo se u njih, jer preko njih i kroz njih poznajemo i Boga i tajne Božije i svijeta, poznajemo sami sebe onakvi kakvi jesmo, ogrehovljeni preko strasti, ali, u isto vrijeme onakvi kakvi treba da budemo, kakve nas je Bog stvorio Svojom božanskom ljubavlju i božanskom dobrotom.
Gospodu, divnom u svetim ljudima koji su zapisivali ove svete riječi i kroz njih nam posvjedočili najdublje iskustvo i znanje o Bogu i čovjeku, neka je slava i hvala u vijekove vijekova. Amin.
Transkript: Danilo Balaban/Mitropolija
