Monografija o pravoslavnom hramu u Boki u kome je „sistematski i dosledno sproveden barokni koncept u arhitekturi i slikarstvu”

Monografija Marine Matić „Manastir Savina u 18. veku – Pravoslavni identitet i mletačka vlast” (u izdanju Matice srpske – Društva članova u Crnoj Gori, Mitropolije crnogorsko-primorske SPC i Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta Univerziteta u Beogradu) uobličena je kroz višegodišnja arhivska i terenska istraživanja na području Boke Kotorske, a povodom doktorske disertacije autorke, odbranjene krajem 2015. godine na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu.
„Ovog dela ne bi bilo bez blagoslova presvete Bogorodice, njoj su posvećene dve crkve manastira Savina na kojima sam radila”, piše u uvodu ove obimne monografije Marina Matić.
Prema njenim rečima, kompleks manastira Savina obuhvata tri crkve, dve manje – Crkvu Uspenja Bogorodičinog i Crkvu Svetog Save, za koje se smatra da potiču iz srednjeg veka, dok je treća – Velika crkva Uspenja Bogorodičinog, podignuta u 18. veku, što je i u središtu interesovanja ove monografije. Cilj ovog istraživanja, kako autorka napominje, jeste da se stekne sveobuhvatna slika složenog perioda u multikulturalnoj i multikonfesionalnoj Boki Kotorskoj, od mletačkog zauzeća Herceg Novog do pada republike (1687–1797).
„Zbog naročitosti svog položaja, na razmeđi imperija, zbog zamršenog i nemirnog istorijskog vremena, verskih različitosti i društveno-političkih prisila, manastir Savina dobija ulogu instrumenta u očuvanju identiteta srpske pravoslavne zajednice u Boki u 18. veku. Mletačkim preuzimanjem severozapadnog dela Boke od Otomanske imperije, 1687. godine, i prelaskom velikog broja Srba iz Hercegovine u te predele, nije rešeno pitanje srpskog statusa i slobode. Bila je to samo promena gospodara. Rimokatolička crkva je agresivno i uporno nastojala da ostvari ideju o jedinstvenoj crkvi pod rimskim okriljem, pa je pravoslavno stanovništvo, koje je od davnina živelo na ovim prostorima, tada bilo izloženo velikom pritisku”, piše Marina Matić.
Ona ukazuje na to da je Kongregacija za propagandu vere imala važnu ulogu u ostvarivanju unije, dok su energični savinski arhimandriti tokom čitavog 18. veka, zajedno sa igumanima dalmatinskih manastira, vodili borbu za dobijanje svog episkopa, čuvajući ugled samog manastira Savine. Arhimandrit Leontije Avramović (Rajović), iguman Arsenije Milutinović, arhimandrit Nektarije Ljubibratić, dali su veliki doprinos u nastojanju da se od mletačkih vlasti dobije dozvola za postavljanje pravoslavnog episkopa u Dalmaciji i Boki. Mletačke vlasti odobrile su gradnju nove Velike crkve Uspenja Bogorodičinog tek 1776. godine, a sredstva su sakupljana priložništvom, čime se zajednica okupljala oko svog duhovnog centra, a održavane su i čvrste veze sa Rusijom, odakle su dolazili prilozi. Ova Velika savinska crkva predstavljala je sklad tradicije i inovacije, primer pravoslavnog hrama u Boki u kome je „sistematski i dosledno sproveden barokni koncept u arhitekturi i slikarstvu”.
„Vrlo je moguće da je to prvi primer i na mnogo širem području”, piše autorka.
Ističući to koliko je prodor baroka bio otežan u krajevima udaljenim od duhovno-kulturnih centara, autorka zapaža da je veliku ulogu u sprovođenju tog baroknog koncepta imao arhimandrit Inokentije Dabović, koji je u Savinu donosio i tradiciju njemu dobro poznatih fruškogorskih manastira.
„Savinsko bratstvo posedovalo je i dobar deo barokne teološke literature, koja je bila u upotrebi u Karlovačkoj mitropoliji”, što Veliku savinsku crkvu čini „baroknom tvorevinom koja sažima oblike iz nacionalne i lokalne prošlosti, spajajući ih sa novim rešenjima iz umetnosti Karlovačke mitropolije”.
Velika savinska crkva, u kojoj se oseća Bogorodičino pokroviteljstvo, milost i zaštita, postala je i prototip za mnoge potonje crkve u Boki Kotorskoj, a Aleksije Lazović, koji je oslikao njenu unutrašnjost, ubrzo je angažovan da izradi ikonostase u još nekoliko crkava na istom području.
Isticanjem relikvija – desne ruke carice Jelene, žene cara Dušana, i krsta svetog Save, utvrđen je u manastiru Savina „verski i politički kontinuitet u uslovima kada Srbi nisu imali svoju državu i kad su bili pod stranom vlašću u Boki u 18. veku”. Jedan je od zaključaka ove studije da „ono što su Bogorodica Bezdinska i njen kult značili u Karlovačkoj mitropoliji, trudom patrijarha Arsenija Četvrtog Jovanovića, to je za pravoslavne u Boki bila Bogorodica Savinska”.
Izvor: Poltika