Čitava EU je zaustavila dah šta će se dogoditi kad Angela Merkel za mesec ipo dana prestane da bude nemačka kancelarka. Mediji računaju sve vrste službenog „poslednjeg puta“: krajem protekle sedmice je poslednji put predstavljala Nemačku na EU samitu; ove putuje poslednji put u Atinu; pa poslednji put u Rim na samit G20; početkom novembra poslednji put na klimatski samit UN u Glazgovu. U ponedeljak (25. oktobra) je poslednji put regularna nemačka kancelarka, dan kasnije samo vršilac te dužnosti. Kako su se Evropljani našli zatvoreni u ideologiji „poslednjeg puta“?

Medijima očito ponestaje mašte da proprate jedan značajan politički odlazak. „Poslednji put“ Angele Merkel je svima interesantnija tema od „prvog puta“ berlinske semafor koalicije Socijaldemokrata (SPD, tradicionalna boja crveni), Liberala (FDP, partijska boja žuta) i Zelenih. Iza dramatike „sad i nikad više“ krije se očekivanje da će zapravo biti još, da bi se Angela Merkel ipak vratila još moćnija, kao predsednica Saveta ili Komisije EU. U tom slučaju, šteta poslednjih puteva – uzalud su potrošeni.
Svi koji pomisle da je funkcija šefa izvršne vlasti u Nemačkoj moćnija od bilo koje evropske pozicije u Briselu, greše. Tako je bilo dok je ona sedela u Berlinu. Moć rezidira tamo gde je Angela Merkel. Ako neka politička pozicija nema potencijala za moć koja se preliva preko rubova službenog i definisanog, tu nema ni Angele Merkel.
Njen odnos prema politici je proizlazio iz uverenja da moć smeju da poseduju samo oni kojima do nje, moći, nije stalo. U rezultatu, mnogi su naseli na to da njoj nije stalo do moći, te da ju je to činilo dostojnom da je ima. I to što više i bez kraja – tamo gde se tanjila formalna osnovica, preuzimana je moralna legitimacija; tamo gde je moral postajao upitan, stupala je na snagu formalna politička težina Berlina. Tamo gde joj stvari nisu bile bitne, kao na primer kod politike EU proširenja, samo bi ih s par uzvišenih fraza puštala da se polako kvare i trunu.
Jedno je sigurno, to da Angela Merkel neće oskrnaviti dostojanstvo duple funkcije koju je obavljala šesnaest godina kao službena nemačka i neslužbena EU kancelarka. Neće kao bivši austrijski kancelar Viktor Klima otići da prodaje folksvagene u Argentini, ili se kao Verner Fajman zaposliti u gradskom Zavodu za osiguranje. Nije verovatno ni da bi postala lobista ruskih interesa kao bivši nemački kancelar Šreder, ili bilo čijih ko-više-plati ekonomskih interesa kao Alfred Guzenbauer.
Sve su to bili socijaldemokratski kancelari, koji su po odlasku iz politike otkrivali moć novca. U politiku su ulazili kao vernici u crkvu, iz nje izlazili kao profani bankari, biznismeni i lobisti. Za razliku od njih, Merkelova silazi sa vlasti kao spomenik koji se seli na drugu lokaciju.
Da metafora sa spomenikom ima smisla, pokazuje ničim izazvana poetika predsednika Evropskog saveta Šarla Mišela. Ispraćajući Merkelovu prošlog petka iz Brisela, Mišel je izjavio kako će „EU samiti bez Angele Merkel biti kao Rim bez Vatikana, ili Pariz bez Ajfelovog tornja“.
Angela Merkel, najbolji borac svojih protivnika
Kad se pogledaju medijski komentari o novoj situaciji u Nemačkoj, prvo upadaju u oči niska očekivanja od smene na državnom vrhu. Najavljena koalicija Socijaldemokrata, Zelenih i Liberala imala bi komotnu većinu u parlamentu, 416 od ukupno 736, ili blizu 60 odsto, što je generalno za aktuelne evropske prilike visokih polarizacija elektorata puno. U svakom slučaju dovoljno za netraumatičnu legislaturu.

Ali prvo, koalicije još nema. U decembru bi v. d. kancelarka još jednom mogla da poslednji put predstavlja Nemačku na EU samitu, kad predsedavanje Evropskim savetom bude prelazilo Francuskoj.
Tri stranke, koje još nikad nisu sarađivale u takvom sastavu, tek ulaze u pregovore. Čak i pod pretpostavkom da su to Nemci, disciplinovano pleme, da su svesni odgovornosti za zemlju, partijski interesi se ne žrtvuju olako na oltaru domovine. I u Nemačkoj su stranke prvo stranke pa patriote.
Na primer, vladajuća konzervativna Unija CDU-CSU je pre četiri godine planirala koaliciju sa Liberalima. Bilo je smisla i tradicije u tome, jer je drugi kabinet Angele Merkel bio koalicija sa Liberalima. Kristijan Lindner, njihov šef tada i danas, dugo se lomio i na kraju odbio pregovore, izgovarajući rečenicu koja je inače standardni izgovor zubara kad odbija da otvori zub s nejasnom rendgenskom slikom: „Bolje ništa ne napraviti, nego pogrešno napraviti“.
Kad su Liberali otpali kao partneri, državni predsednik Štajnmajer je tada, u septembru 2017, emotivno ucenio Socijaldemokrate da uđu u koaliciju sa Unijom. Izjave vodećih Socijaldemokrata su bile pune očaja, znali su da će ih treće koaliranje sa Unijom udaviti.
Znali su, jer su im svi medijski analitičari sugerisali da su gotovi ako ponovo pristanu na status manjinskog partnera Angele Merkel. Uprkos prognozama, Socijaldemokrate su na nacionalnim izborima prošlog meseca postale najbrojnija stranka sa 206 poslanika, ili 5 odsto više glasova u odnosu na izbore 2017, dok je Unija izgubila skoro devet odsto i pala na ispod 200 poslanika.
To nije dokaz da analize ne valjaju, već samo potvrda da politika nije matematika. Ali u konkretnom nemačkom slučaju je presudilo nešto drugo – pomoć koju su Socijaldemokrate dobile od Angele Merkel da poraze njenu Uniju.
Austrijski dnevni list Di Prese 20. oktobra piše: „U Nemačkoj ćemo verovatno oko Božića imati vladu socijaldemokratskog vođe Olafa Šolca u koaliciji sa Zelenima i Liberalima. Taj put u eko-socijalizam je neizbežan ishod šesnaestogodišnje vladavine Angele Merkel. Kancelarka je Uniju toliko odgurala levo, da su granice prema Socijaldemokratama i Zelenima praktično nestale. (…) Zašto bi glasači birali kopiju, kad mogu original?“

Unija je iskrvarila glasove – dva miliona na socijaldemokrate, po jaki milion na Zelene i Liberale, blizu pola miliona na desničarski AfD. Ako je Angela Merkel Ajfelov toranj za EU, kako to da je kod kuće signal za bežaniju?
Semafor koalicija – politička instalacija
Poznati nemački politolog Verner Pacelt (Werner Patzelt) naziva CDU „Unijom bez dostojanstva“. U svom blogu, Pacelt piše: „Sramotno. To je prava reč za to kako političari CDU tretiraju šefa Lašeta, partiju i sami sebe. Dva puta su delegati CDU-a sprečili da partija zauzme alternativni kurs prema politici kancelarke. Prvo su birali Anegret Kramp-Karenbauer, posle nje Lašeta. Od oboje su očekivali nastavak kancelarkine politike, a kad su to dobili, proglasili ih za politički otpad.“
Ukratko, CDU nije znao šta hoće. Njegova kancelarka je igrala u tuđem timu, sa Socijaldemokratama i Zelenima. Nož u leđa konzervativcima je, prema Paceltu, bio momenat kad je Merkelova u decembru 2018 sišla sa čela stranke, ostala na kormilu vlade. CDU, s njim i bratski CSU, pušteni su kao zečevi među vukove.

Većina istaknutih konzervativaca je relativno lako progutala poraz. Razumljivo, jer bi drugačije morali da priznaju da je i njih, kao i državu, Angela Merkel dovela i ostavila u ćorsokaku u kome vladaju visoka migracija iz islamskih zemalja, energetska kriza, beskrajan spor sa Rusima i rastuće aspiracije nacionalističkog bloka unutar EU. Semafor-koalicija je u tom kontekstu dobrodošla kao svetlosna instalacija na izložbi savremene umetnosti.
Jedino se šef parlamentarne CDU/CSU frakcije Ralf Brinkhaus zgražava nad budućom koalicijom te izjavljuje da će ona sprovoditi najtvrđi levičarski program od pada DDR-a. Austrijski mediji se s ironijom pitaju, leva koalicija koja vodi levo, kakvo je to čudo? I to u onim sekundama kad se na kratko ugasi žuto svetlo na semaforu? „Pre će biti da Brinkhaus nije primetio šta su sve „levo“ konzervativci priuštili Nemcima ovih 16 godina u smislu multi-kulti i demontaže tržišta“.
Nemački politički mediji i javnost uglavnom ostaju okupljeni ispod Ajfelovog tornja. Ovaj put samo u duhu.
Na ruskom frontu, ništa novo
Ono u čemu se dobar deo nemačkih i austrijskih komentatora slaže, i što se unisono očekuje od verovatne nove koalicije u Berlinu, jeste dalje zaoštravanje odnosa sa Rusijom. Ali ne kaže direktno, već izokola. Omiljena šifra za produbljivanje jaza prema Moskvi je gasovod Severni tok 2 i sve oko njega, geografski i simbolički.
Frankfurtski Frankfuretr algemajne cajtung prošlog petka: „Nadamo se da se kod Severnog toka neće raditi ono što se već dugo radi, a to je da se polazi od pretpostavke kako su isporuke ruskog gasa za Nemačku čisto ekonomsko pitanje. Snabdevanje Evrope energijom ima prominentno veze sa spoljnom i bezbednosnom politikom. Ukrajina može da otpeva pesme o tome! (…) Ozbiljne, politički manipulativne zavisnosti od autokrata su vrlo riskantna stvar.“
Bečki Di Prese, takođe od petka u tekstu „Evropa zrela za eru post-merkelizma“: „Nije li nam nemačka vlada godinama doktorski objašnjavala suštinu Severnog toka 2? Kako on navodno nije politički projekat Rusije u njenoj nameri da Evropu napravi još zavisnijom od isporuka ruskog gasa nego što to već jeste? Kremlj je upravo objavio da je spreman da Evropljanima pomogne kroz ledenu zimu, ali pod uslovom da distribucija gasa ostane u ruskom vlasništvu. Kako se to zove, ako ne ucena Vladimira Putina? Nadu bude reakcije šefice Zelenih Analene Berbok i generalni stav Liberala da Moskvi neće dopustiti tu mogućnost ucene. (…) Naravno, problem ostaje, jer je budući verovatni kancelar Olaf Šolc prijateljskije nastrojen prema Rusiji od njih.“

Problem je očito u tome da Šolc, koji još nije kancelar, ima nameru, koju još nije izrekao, da Rusiju ne tretira kao neprijatelja, što ona jeste. A jeste iako to niko, pa ni on ne kaže direktno, osim što se budućnost Evrope ritualno pali kao žrtva na oltaru neuspele ukrajinske države i osvetničkih ambicija Poljske i Baltika.
Da li se srpska politika i elektorat onda čude što ni Berlin ni Brisel nemaju vremena da se bave proširenjem EU? Pa čitava EU je bez pauze angažovana kao psihoterapeut evropskog Istoka, ne bi li ga izlečila od teških istorijskih trauma s Moskvom, od Srednjeg veka do danas.
Digitalna revolucija je permanentna revolucija
Glavni švajcarski list Noje cirher cajtung bira poseban ugao gledanja na nove političke prilike u Nemačkoj. U dugom komentaru glavnog urednika Erika Gujera pod naslovom „Sa denuncijantstvom i kreiranjem neprijatelja na vlast: Stara levica pobedila na izborima, nova levica u kulturnom ratu“ (22.10), era Merkel se već tretira kao duboka prošlost. Shodno tome, ona više nije tema, već politički pejzaž koji se formirao pored nje, ispod nje, delom mimo nje.
Problem bi bio levičarsko-anarhični karakter koji se relativno neprimećen širi kroz, po istorijskoj definiciji, društveno progresivne slojeve kao što su socijaldemokrate, socijalisti i različite nijanse zelenih. Nemačka bi bila poseban slučaj takvog ukrućivanja levice u ideologiju agresivne puritanske isključivosti.
Noje ciriše cajtung: „Ko god proba da izgovori nešto što nije po volji crveno-zelenom mejnstrimu, odmah je izložen optužbi da je desni ekstremista, u najmanju ruku desni populista. Ta vrsta kulturnog rata je u Nemačkoj već dospela u sam građanski centar, gde se strastveno u digitalnom prostoru biju krvave bitke za suverenitet unutar ideološkog profila države. (…) Strastveno se izvlače izjave objavljene i u međuvremenu izbrisane sa društvenih mreža i pretvaraju u dokaze za inkvizicijske presude bez suda.“
Gujer naravno ne govori ništa novo. Jedan od bivših nemačkih predsednika je napisao čitavu knjigu o tome. RTS je takođe više puta pisao o fenomenu agresivne evropske humanističke levice koja moralnom batinom čisti sve pred sobom i u krajnjoj liniji ugrožava tekovine Prosvetiteljstva. Jede vlastito dete.

Gujerov tekst samo podvlači neposrednosti tog problema i fokusira ga na specifičnu nemačku situaciju: „Upavo je jedan tipičan predstavnik stare levice pobedio na izborima. Ali nova levica svejedno dominira na internetu sa radikalnim parolama. Nemački digitalni prostor je poprište nemoljivog kulturnog rata. Sam Šolc nema previše veze sa novom levicom u vlastitoj partiji (…), ali četvrtina njegovih poslanika u Bundestagu su ‘Jusos’ (Omladinska organizacija SPD-a, prim).“
„Jusos“ su radikalni i isključivi, kaže Gujer, spremni da jurnu na svakoga ko tekovine Prosvetiteljstva ceni više od identitetske politike – više od toga kakva prava treba dati generacijskim kohortama, kulturnim, etničkim, socijalnim ili seksualno orijentisanim grupama.
Novo je i da Gujer klasifikuje oštru političku polarizaciju u nemačkim digitalnim forumima kao aktuelni izdanak teorije Karla Šmita (1888-1985). Daje joj ime.
Gujer: „Nemački levičari i njihova desničarska braća po duhu kultiviraju dihotomiju prijatelj-neprijatelj Karla Šmita. On je tu razliku izvodio na kritici liberalne ideje, jer ona previše polaže na kompromis, a kompromis je za Šmita apolitički termin. Naprotiv, ili-ili situacija je za njega bila osnova svake politike. U novom nemačkom parlamentu liberali svih opredeljenja aktuelno imaju većinu. Ali na internetu dominiraju maksimalisti kao kasni epigoni pruskog ideologa Šmita. Oni su danas kulturni borci pod njegovom zastavom. Oni su crveni, zeleni, mladi i napreduju.“
Napreduju ka radikalnoj budućnosti Evrope. Ili možda ka budućnosti radikalne Evrope? Ili budućnosti Evrope radikala? Teško je reći, jer uvek znači drugo, a izaziva jezu. Kako bilo, Nemačka na takvo odredište uvek stiže prva.
Vesna Knežević
Izvor: RTS