U malim državama teško je organizovati administrativni aparat, sektorske djelatnosti i tijela koja upravljaju državom. Na jednoj strani su potrebe i zahtjevi države, na drugoj strani je promovisanje demokratskih principa te prava i ovlašćenja politički angažovanih pojedinaca proistekla iz rezultata održanih izbora. U našem vremenu mnogo je jači fokus na prohtjeve i angažmane političkih pojedinaca nego na dugoročne perspektive i orjentacije države. Više pažnje se posvećuje partijskim nego državnim interesima. Dug je, kompleksan i komplikovan put do dimenzionisanja stvarnih državnih potreba i razložnog ispunjavanja državnih zahtjeva. Nažalost pri većim političkim tumbanjima u malim državama taj put se brzo kompromituje i obesmišljava. Prvo što strada je konfigurisanje i servisiranje državog aparata.
Kroz političke promjene u Crnoj Gori dobili smo dodatni dokaz da nam je država građena i bazirana na uticaju i moći partije koja je državom upravljala u decenijskom kontinuitetu i da se sada, po inerciji, tako stečeni uticaji i moći prenose na one partije koje su na izborima smijenile staru višedecenijsku vlast.
Što se u tekućim političkim promjenama dešava sa ljudima koji rade u državnom aparatu servisirajući potrebe građana? Ti ljudi počinju da trpe neselektivne udarce sa svih strana. Ranije ih je napadala opozicija, a poslije političkih promjena još žešće ih napada bivša vlast koja se preselila u opozciju. Po važećim zakonima gro profesionalnih poslova u državnom aparatu ne bi tebalo da zavisi od političkih partija. Državni aparat zahtijeva optimalnu strukturu i visoku kompetentnost i poslovnost zaposlenih. Po zakonu nije dozvoljeno političkim strankama da se miješaju u stručni posao državnih službenika, dok službenici pojedinačno zadržavaju puno pravo na lični politički izbor pod uslovom da se on ni u čemu ne kosi sa etičkim kodeksom i profesionalnošću zaposlenog.
U praksi se stvari odvijaju sasvim drugčije.
Ljudi na čijim poslovima počivaju državne strukture, nazovite ih činovničkim, birokratskim, administrativnim, nevezano od toga da li su ti ljudi potcjenjivani, ucjenjivani, zanemarivani ili pak nagrađivani i favorizovani od strane partijskih krugova oni su se vezivali za partije iz prostog razloga što je sa mjesta koje državom nazivamo izostao i motiv, i volja, i razum da se ljudima iz državnog aparata zaštiti stručni integritet. Profesionalni i iskusni državni službenici doživjeli su da se sa njima danas pođednako obračunavaju demagoška politička praznoslovlja koja stižu i od strane vlasti i od strane opozicije. Obični, tihi, vrijedni, neprimjetni ljudi koji su decenijama obezbjeđivali kakav takav pravni kostur državi pri prvim političkim promjenama degradirani su i napadnuti takoreći odasvud.
Sve nas to vodi ka pitanju da li je ispod određene populacione granice uopšte moguće formirati stabilnu i funkcionalnu državnu strukturu. Male države (uglavnom ispod milion stanovnika) prepuštaju svojim većim susjedima upliv u svoje sisteme poput odbrane, zdravstva, obrazovanja, monetarne politike … Male države ih ne smatraju okupatorima već dobrodošlim i korisnim saveznicima s kojima dijele zajedničke korijene pravno-istorijske i jezičko-etničke kulture.
Ogromna je razlika u diktatorskim režimima malih i velikih država. Kada u malim državama diktatori uspostave organizacione strukture onda odlaskom diktatora te organizacione strukture uglavnom propadaju jer su vezane za volju i moć jednog čovjeka. Kada odstupi diktator te strukture se ili nađu na udaru gnjevnog naroda ili same iz političkog revolta počinju da sabotiraju državu pod novim vlastima. Sistem zapada u krizu. Nastaje neko međustanje koje dovodi do apatije i iskazivanja svih slabosti nejake i poremećene državne strukture. Staro konzervativno pravilo po kome je funkcionisala država – Vi dolje samo radite a mi gore ćemo procenjivati i vrednovati vaš rad, prestaje da važi. Upravo to se počelo događati Crnoj Gori kada je izglasala samostalnost. Sa samostalnošću su stvari dobile nove tokove.
Radne obaveze, navike, standardi, elani, zasjenjeni su euforijima nove forme državnosti. Sa tom državnošću je došao i novi patriotizam koji je najprostije rečeno suspendovao radnu normu. Količina iskazanog patriotizma je postala mjerilo rada. Ko god nije ništa radio, ko je pogrešno radio, ko je počeo ili nastavio da krade, ko je uništavao, obesmišljavao suštinu državnih institucija mogao se lako opravdati i svim svojim kritičarima zatvoriti usta uzvikujući „Ja (Mi) sam glasao za nezavisnost” ili „Da nije bilo mene (Nas) nikada ne bismo imali svoju državu”.
Upravo te parole su pojedincima i etničkim grupama obezbijedile imunitet od nerada, nestručnosti i štetočinstva. Na neki način poslije izglasavanja samostalnosti postalo je bespredmetno ocjenjivati efekat rada i radni učinak. Još kada je šef države i vladajuće partije precizno izračunao da u Crnoj Gori ima 45,5% patriota i 44,5% izdajnika ne propuštajući pritom, da prijeteći podigne prst i opštepoznatom statistikom zamaše u svakoj politički škakljivoj prilici, a bilo ih je dosta, državne strukture i zaposlenici u njima počeli su da trpe teške udarce. Fatum nove državnosti ubrzano je srozavao profesionalnost državnog aparata.
Kada je objelodanjeno da nam je država stara hiljadu godina novi patriotizam je uzletio u visinske visine a stari profesionalizam bio prinuđen da se poklonički spusti na nivo nizinske polupustinje.
Crnom Gorom je zavladala nadmenost i bezbrižnost jer su u svijetu izuzetno rijetki proizvodi sa hiljadugodišnjom tradicijom a nama su takoreći pali s neba. Veći dio državnih službenika mogao je slobodno prekrstiti ruke, ljenčariti, ništa ne raditi. Ukoliko bi eventualno bili opomenuti za nerad, opstrukciju, sabotažu lako bi se opravdali retorikom u čijoj je osnovi ležao novi patriotizam. Drugi dio državnih službenika je ostao u čuđenju. Brzo je marginalizovan ili jednostavno uklonjen iz institucija. Promovisanje patriotskih potencijala poklopilo se sa obesmišljavanjem rada i derogiranja državnih struktura. Pred krilaticama o obnovljenoj hiljadugodišnjoj državnosti ustuknulo je vrednovanje stručnosti i radnog učinka. Vlastodršci su zadovoljno trljali ruke. Šireći i ohrabrujući propagandno-patriotske manifestacije, slogane i parole nijesu shvatali da time urušavaju stabilnost državnog aparata.
Kao što znamo manifesti, programi, tirade o apsolutnoj potrebi za uspostavljanjem nove religije u novoj državi, zatim proklamacije o ničim ograničanim mogućnostima za formiranje novih vjerskih zajednica, brzinski donijeti zakoni o konfiskacijama hramova i imovine starih vjerskih zajednica od strane političke partije koja upravlja novom državom i na kraju proglašavanje dotadašnje većinske vjere za okupatorsku došli su glave bivšoj vlasti.
Na sličan način nove parole, nova kadrovska politika, megalomanski apetiti uz evidentne nestručnosti i zadrtosti prijete da dođu glave i ovima koji smijeniše prethodnu vlast. Sada je i pragmatično i u modi uzviknuti nešto protiv stare vlasti i automatski biti oslobođen odgovornosti za neukost, nekompetentnost, nerad i očigledni doprinos nastavku urušavanja državnih institucija.
Ranko Rajković
