Ove, 2022. godine, navršava se četvrt stoljeća od kada se, u Meljinama, od života, svijeta i stvaralaštva, „za sva vremena”, odmorio pjesnik Dušan Kostić, rođeni Pećanac, koga je život pronio i kroz Berane, u kojima se analitički redovi ovog ogleda i ispisuju
Da li je taj, temporalno posmatrano, „okrugli” momenat bio osnovni motiv priređivača i izdavača Izabranih pjesama Dušana Kostića, ostaje nepoznanica (jer se u knjizi takav navod nigdje eksplicitno ne nalazi), ali je jasno da se, po napomeni autora izbora, Dragana Lakićevića, zbirka pojavljuje nakon izbora iz poezije Branka Ćopića, Dušana Radovića i Dobrice Erića. Ovom zbirkom, kako Lakićević lijepo naglašava, „vraća se pomalo dug” Kostiću zbog činjenice da ga Srpska književna zadruga nije, do sada, pribrojavala u njene autore. Ipak, 759. knjiga znamenitog plavog Kola (odnosno, izbor iz 20 pjesničkih zbirki), knjiga je crnogorskog, odnosno srpskog pjesnika Dušana Kostića, i predstavlja „strogi izbor” iz njegove poezije.
Kompoziciju knjige čine četiri ciklusa, bez detaljnijih naslovljavanja, osim rimskim brojevima. Izbor otpočinje pjesmom „Pismo mrtvome ocu”, datiranom 1940. godinom, kao vremenom nastanka, baladom koju su ispisale 23 godine odvojenosti pisca od mrtvog oca. Rimovana pjesma, neujednačene dužine stiha (doduše, u zbirci se teško može prepoznati pjesnikovo akribično marenje za metričke zakonitosti), bremenita je željom pjesnika da gotovo dvije i po decenije taloženu tugu za ocem, kojeg i ne pamti, otrgne od zaborava i pretoči u besmrtnu književnu formu kakva je pjesma. Ipak, iako u vrijeme pisanja pjesme relativno odrastao čovjek, Kostić neskriveno prikazuje diskrepancu koja vlada između želje, odnosno emocije koja je nataložena u duši pjesnika, i riječi koje je kadar da pronađe i izgovori, ne bi li ocu, mrtvome, rekao bar djelić onoga što ga tišti: „O toliko toga u ovaj dan htio bih ti reći, oče, / toliko bola – al, riječi su moje ko gora velike / i ne mogu, i ne mogu / na usta!…” No, posle ovih rezignirajućih stihova, koje obilježava pjesnikova nemoć da ocu kaže ono što mu srce ispunjava, u nekoliko narednih stihova pjesnik preko svojih usta, na čije se gabarite žali, prevaljuje nekoliko oporih pitanja i izričitih deskripcija lično proživljenog: „Znaš li ti kako je dječaku kad mu se ledi smijeh na usnama / – srebrno inje na vrućim dječakovim usnama? / Dvadeset i tri godine duge gledam kako sunce raste i mrije – / al sunce po meni gori, al kiša po meni bije! / Znaš li ti kako je srcu kad u bijedi živi i žudi / kad snijeva vrelinu ognja, a oko njega sve više je studi?” (Pismo mrtvome ocu, I) Pjesnik, s obzirom na to da je pjesma pisana u predvečerje rata, kada je bio vrlo mlad, u nju pretače i svoje nesigurnosti. On je u dilemi da li su mu, sputane, riječi u njemu „kao buk gorskog potoka” ili „tihi tutanj”, ili, pita se, „tiha jeka u mojim sapetim grudima”. Međutim, u životnom dobu u kojem je pisao mrtvom ocu (premda i u mnogo zrelijim godinama čovjek na veliko emocionalno breme teško da drugo što može da kaže), pjesnik je najoporije osjećanje izrazio pitanjem: „što si morao, oče moj, u zemlji dalekoj pasti / kad je trebalo / – voljeti, / – živjeti, / – cvasti!…” Očeva pogibija, nemoć „živog života” pred metalnim kuršumom, sina je nagnala da (iako nemoćan pred činjenicom da oca vidjeti neće i da o njemu može samo da gaji zamisli i ideje), pjesmom ovjekovječi i svoj emotivni svijet u korelaciji sa očevim likom, i očevu smrt, ali, na kraju, i zvjerske posljedice ubistva i besmislenost predavanja smrti, žicama i „željeznim pticama”: „[…]ti ne znaš šta to u meni otrovom crnim klobuča / kad neću da mjesto živoga srca imam srce od tuča, / kad neću ko ti da mrtav ustajem iz groba, u noć, i u mraku širim šake / i spijem na zemlji mokroj neke prokisle barake!…”
Poznato je da je Kostić bio učesnik NOB-a, ali i da je bio nacionalan pjesnik i samoosviješćen čovjek. Nesrećno poglavlje novije istorije Balkana se odnosi na stradanje srpskog naroda od ustaša u tzv.
Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Djelić tog užasnog sodomskog poklanja pretočen je u pjesmu „Pred glinskom crkvom”, koju pjesnik doživljava kao očevica i čuvara sjećanja: „Stojiš i ne vidiš ništa do brdo srušenih zidina, / u Glini crkva je grobnica, crkva je svjedok zločina.” Užas metoda masovnog ubijanja ljudi, u Evropi, u prvoj polovini 20. vijeka, pojava je čiji je Kostić savremenik, ali u šta ne vjeruje do kraja, jer, pravo govoreći, sva svjedočenja o stradanjima od strane ustaških hordi ukazuju na krvožednost neshvatljivu zdravom i njegovanom ljudskom umu. Zato i pjesnik pjeva: „Jesu l mi ovo dani poslednji let svijetom, / il sanjam, il slutim, il zgaram pod ustaškom rukom prokletom?”
A zašto se pita? Zato što: „Buljukom dovode ljude i crkvene škripe vratnice / …probodu rebro, presijeku grlo – probija užas klanice! / Kolju. I kolju. I kolju – preko pragova se slijeva rijeka: / u crkvu je
ušao čovjek, al nije više tamo bilo čovjeka!” Ustaške žrtve bile su nevine i naivne, kao jaganjci. Njihov nagon, naturalni, bio je instinktivan prohtjev za elementarnim oblikom postojanja, za životom. No, zločinac, bez savjesti, časti i skrupula, bio se navikao na ulogu gospodara ljudskim, srpskim, životima: „u prve jutarnje zvijezde ljudi su htjeli života, / a kad je zaigralo sunce – pred njima je bila golgota!”, i zato pjesnik, uzimajući glinsku crkvu ne kao toponim ili lokalitet već kao poetski simbol pamćenja i trajanja, pita čitaoca obraćajući se slučajnom prolazniku: „Čuješ li kad prođeš kasno kraj srušenog krvavog zdanja / kako pod zemljom tupte mukli odjeci klanja?”
Ono što nije moguće mnogima, pjesniku je prirodno, kao da, na primjer, istim povodom i u istom kontekstualnom miljeu, upari dva idejna antipoda, poput Pravoslavne crkve i Josipa Broza Tita, kao
personalnog ideološkog simbola balkanskog ateizma. Jer u pjesmi „Pred glinskom crkvom”, kako smo i zapazili, crkva jeste simbol pamćenja ustaških i inih zločina, ali je Tito u dojmu pjesnika simbol
osvete zbog nepočinstava. I to treba otvoreno reći: nesporan je ideološki kolorit u mnogim pjesmama, uz posebno senzibilan odnos prema socijalizmu.
Drugi dio zbirke, odnosno poetskog izbornika, odlikuju pjesme sa neskrivenom nacionalnom patinom i nekoliko istorijskih, lirski obradivih momenata; ove pjesme su pisane u vrijeme kada nacionalne
dileme i nametnute vještačke zavrzlame nisu bile ni u primislima ljudi, pa ne čudi ni personalno-simbolički raspon koji Kostić baštini, a koji je i priređivač/urednik učinio još vidljivijim u drugom ciklusu u zbirci.
Pjesma „Vuk Srbiji” pisana je u pripovjednom maniru i ispovijednom tonu, te je cijela imaginaran citat Vukovog obraćanja otadžbini. U osam katrena Kostić je, prilično jezgrovito i senzibilno ispravno,
pronikao u duhovne pokretačke Vukove pečore, tumačeći njegovo nesagledivo djelo Vukovim iskonskim i izvornim snažnim i ničim ukaljanim patriotizmom i željom da se „kroz krv koja ključa” oživi zemlja i vaskrsne iz ponora u kom je držana vjekovima od strane okupatora. Vuk je, po Kostiću, „za živu riječ gorio do pepela”, jer, kaže, „znam čežnje tvoje, tvoj san, tvoje nade, / znam širinu duše i ljubav bez mjere, / tvoj mrak znam duboki, i tugu, sve jade, / svu bol koju boliš, sve to što te ždere.” Kostić je naslućivao muku sa kojom se Vuk cijeloga svoga života borio i uz koju je otadžbini darovao savršenu azbuku, kao i da njegovo odsustvo iz Srbije nije plod srećnih okolnosti, već nešto drukčijih motiva. Ipak, ljubav reformatorova prema otadžbini i u lirici Dušana Kostića neskrivena je: „Izbjegoh, al tvoj sam do dna, zadnje niti, / zar mogu ne voljet dom taj, svoje kraje? / I ovdje, u svijetu, ja ću s tobom biti / međ nama daljina makar kolika je.” Konačno, Kostićev Vuk, kao i onaj pravi, bečki doktor filozofije, završava svoj panegirik Srbiji riječima: „Ja znam snagu pera, praha razmućena: / svu ljepotu tvoju svijetom da proslavim!…”, čime nas, čitaoce, dovodi u nedoumicu: koliko poetskim zamahom može lirski subjekat, u ovom slučaju Vuk Karadžić, da bude učinjen autentičnim?
Nacionalne teme, u ovom izboru, prevashodno su književne. Tako se, nakon Vuka, na Branka naslanja poema „Njegoš”, četvorodjelno poetsko tkanje kojim kao da Kostić neskriveno govori o ličnom doživljaju Njegoša, njegovog života, truda, djela i orijentacionih kota njegove ličnosti. To da je samština, samoća i usamljenost, kod Njegoša jedna od dominanti u ukupnom doživljaju o njemu nije nepoznanica, jer je i sam, u Gorskom vijencu, o tome pjevao, poput stihova: „Vražja sila odsvud oklopila; / da je igdje brata u svijetu / da požali, ka da bi pomoga.” i tako dalje. Stoga i samodeterminacija Njegoševa „pustinjakom cetinjskim” predstavlja artistički patos na kom je naš pjesnik prvi dio poeme sazdao. Cetinjsko zgarište Kostić deskribuje snažnim nihilističko-asocijativnom rimovanom sekstinom u simbiozi sa sveprisutnom crnogorskom težnjom za slobodom, čija je Njegoš najsnažnija analogija: „Pusto je tu, i gorko, Lovćene!” (Sam).
Druga asocijativna imenica (i istovremeno permanentna radnja u pravoslavnog monaha) jeste „bdenje”, kako Kostić krsti drugi dio poeme. Praveći dramski uvod, paralelno sa slikom Vladike Danila u
Gorskom vijencu, pjesnik Njegoša primiče prozoru, u noći, da „zaroni u tamu bezdanu, i pluta / i pluta, i luta, srca raspuknuta.” A dubinu rane od koje pati srce Vladikino pjesnik je opisao završnim distihom: „Mrčava u duši. Sam na vjetru bor je, / spava Crna Gora – krvavo mramorje”, kom je prethodio kraći ispovijedni monolog u kom Vladika iskazuje sve razloge borbe našeg kamena za samostalnost i slobodu: „Mir plemenu ovom što rati i pati, / potoku što ne htje moru se predati!” (Bdenje) I upravo prva dva dijela poeme „Njegoš” su zalog u odbrani (ako je uopšte Vladiki i potrebna) od kritika zbog prirodnih emocionalnih reakcija na „oko Peraštanke neznanke što pije / sveg me, što donese požare beskrajne”. Međutim, činjenica da živ, pritom vrlo mlad, uman i naočit muškarac, po prirodnim zakonima produkuje izvjesne emocionalne, ljubavne, aspiracije prema osobi suprotnog pola ne može se uzeti za grijeh, iako je u pitanju pravoslavni episkop modernog doba, tim prije što je grešnik svoje putene težnje ispovijedio pred svijetom, govoreći: „Šta mogu! Za okom njenim oči svrnu, / još tutnji u meni potajna rijeka. / Tiho žudnja gori dok svijeće trnu – / čekam da dočekam noć skuplju vijeka…” (Noć skuplju vijeka), kako glasi završni katren trećeg dijela poeme. Četvrti, konačni, dio poeme odnosi se na Njegošev boravak u Napulju, u kom se liječio od tuberkuloze. Kostić fascinira pronicljivošću u Njegošev duhovni svijet, tumačeći mu životni poziv opčinjenošću Crnom Gorom i njenim potrebama. I, po mišljenju potpisnika ove interpretacije, čak i istoriografski ispravno i tačno njegovo vrijeme u Napulju vidi ispunjenim brigom: „Toliko mnoštva, i neba, / i šuma pod balkonom. / Šta Crnoj Gori treba / razmišlja – dušom bonom.” (U Napulju).
U poeziji Dušana Kostića patnja i tuga poetska su pomagala, kojima pribjegava dovoljno često da se ne bi moglo reći da je otporan na njih. Pjesnik vrlo suptilne emocionalne konstrukcije, pjesmu piše
tugovan, držeći je za konfesorski prosede u kom, u lapidarnom iskazu, može najsnažnije da saopšti sve što ga muči. Tu notu tugovanke izrazio je i u pjesmama: „Raška”, „Svod zeleni” i „Tuga”. „Ne znam gdje ću stati, / gdje jedro sviti plavo. / Možda tamo gdje se ne pati / (gdje se ne pati?) – / gdje svod je zelen nad glavom.” (Svod zeleni), ili u prvom katrenu pjesme „Tuga”: „Tu gdje smo, onu noć, nas troje / sjedjeli na travi očiju punih neba, / sad tužno šapće za vama srce moje – / a da li treba? Treba.”
Crna Gora jeste jedan od dominantnih poetski obradivih toponima, o kojima je pjevao Dušan Kostić (poštapajući se stihovima najvećeg pjesnika slovenskog juga ili pišući služeći se izvornim stvaralačkim nervom), i očito da je ljubav prema Crnoj Gori neuralgični lirski stanac na kom je gradio djelo gdje god bi se zadesio sa životom. Istorijske drame naše otadžbine Kostić je, kao što bi pjesniku i trebalo da bude inherentno, tumačio u načelnim, krupnim kontekstualnim zahvatima, interpretirajući crnogorske vrline opštom, objedinjenom, težnjom za slobodom: „Novi Grade, sjediš nakraj mora / i valove brojiš niz pučinu. / Pod oblakom leži Crna Gora, / sva krvava prkosi Turčinu!” (Prekor).
I kako nije poznato nijedno značajnije ime srpske književnosti, rođeno ili sazrelo u polimskim oblastima, koje se, riječju, zavičaju nije odužilo, to je slučaj i sa Dušanom Kostićem, koji se selu i ruralnim područjima iz mladosti, vraćao i u svojoj literaturi nas na to stalno podsjećao. To je njegova poetska opsesija koja ni priređivaču ovog izbora nije promakla. Te pejzaže, o kojima sa sjetom misli, on slika tihim i diskretnim komparacijama, ali i vidnim egzaltacijama, kao u pjesmi „Lišće me zove”: „Ulicom prođem – sanjam gore, / tišinâ pijem tiha vrela. / Čekam li vatre da dogore, / čekam li krošnje dalekih sela? // Zov li je lišća, u jesenje, / da krenem, vesô, stazom davnom? / Ispiću san i dan grljenjem, / uz tkanje plamno i pomamno; / pa kad me laste, vranog, spaze / gdje lišćem gazim, tugom mola – / znaće: još nosim hlad oaze / i smijeh onaj vrh topola…”
Sve nedaće koje život sobom nosi, radosti, literaturu, istorijske jame, lamente i ljubavne jade, drugarstva i borbe, pjesnik Dušan Kostić je nosio i o njima pjevao, i tako, pjevajući, živio.
Piše: Damjan Ćulafić
Izvor: Letopis Matice srpske, knjiga 510, sveska 1–2, jul–avgust 2022.
