Politička zloupotreba etnocentrizma siguran je put u društvenu nestabilnost crnogorskog društva, svejedno s koje strane dolazi!
Đukanović je više od dvije decenije Srbe u Crnoj Gori gurao u nacionalni geto, što je srpske političare i nacionalne organizacije nužno dovodilo u poziciju iznuđenog etnocentrizma. Budući da je Srbe raznovrsnim mahinacijama uspio da predstavi kao neprijatelje države, faktički je diskriminacija nad Srbima i srpskom kulturom ozakonjena. Istovremeno predstavnike manje brojnih naroda održavao je u glasačkoj kondiciji doziranim davanjem raznovrsnih privilegija. Time je sticao političku moć, uz bezuslovno pokoravanje volji svjetskih sila. Istok ili Zapad, kako mu je kad više odgovaralo, bez ikakve zainteresovanosti osim lične, profiterske…
Kada su najzad Srbi, uz zavidnu podršku ostalih prosvijećenih građana uspjeli da poraze takvu vrstu političkih okova 30. avgusta 2020. godine, Đukanović se kratko pritajio.
No, danas kada je njegova politička sudbina skoro okončana, Đukanović priprema veliki rokadu, jer je, evidentno, spreman da gurne svoje presotale pristalice u zonu nametanja etnocentrizma kao jedinog modela opstanka. Njemu ništa drugo ne preostaje, jer više ne može nijedan demokratski argument da koristi čak ni na nivou političke retorike. Demokratija se, napokon, našli u rukama onih koji i zaista imaju namjeru da je praktikuju.
Međutim, kako Đukanović još uživa značajnu podršku u Crnoj Gori i posjeduje ozbiljne glasačke zalihe u dijaspori, on će sigurno uspjeti u svom naumu. Tome treba dodati i žilave argumente koje je najavio aludirajući da zna u kojim se džepovima oni nalaze.
Čak i da sačuvao 10 do 15 posto svojih pristalica u predstojećim godinama to će biti sasvim dovoljno da održava atmosferu podjela. Čak i da postupi kao Draginja Vuksanović Stanković njegovi klonovi će nastaviti u tom smjeru, jer svoga bogatstva i svojih privilegija neće se odreći, a zdrave političke modele ni do sada nijesu nudili.
Ono što, ipak, ohrabruje jeste uvjerenje da su građani svih nacionalnih profila shvatili da takva politika nikom dobro više ne može da donosi. Tako je jedan komentator na portalu CDM ostavio duhovit komentar: „Volim ja državu, ali ne volim da živim 30 godina sa platom od 300 evra“. Koliko god bio opravdan prigovor da je program Evropa sad populistički, da je upitna njegova ekonomska održivost, ovaj komentar saopštava istinu da građani razumiju da ljubav prema državi ne može održati političko bajkopisanje i manipulisnje, nego konkretna, vidljiva i opipljiva djela.
Redakcija
