Gospodar koji je, ne tako davno, na predizbornim skupovima poručivao da Srbe ne treba braniti od njega koji je Ratku Mladiću slao cisterne s naftom kada to više nije htio ni Milošević nudi besprizorno banalnu mambo-džambo postmodernu papazjaniju i predstavlja je kao građanski koncept
U svojoj knjizi iz 2018. koja nosi simptomatično ime „Vrlina nacionalizma“ izraelski konzervativni politikolog Joram Hazoni ponavlja odavno izrečenu tezu da se „nacija razlikuje od porodice ili klana po tome što nije zajednica pojedinaca koji su jedni drugima poznati.“ „Niko“, nastavlja Hazoni, „ ma koliko uložio trud, ne može biti lično upoznat čak ni s malim dijelom pojedinaca koji čine jednu naciju.“ Radi se o „bezličnoj apstrakciji“, ali opet takvoj bezličnoj apstrakciji koja sublimira sve ono po čemu se određena nacija razlikuje od ostatka čovječanstva: „To znači da je svaka nacija drugačija od svih drugih naroda i da je pojedincu koji je njen pripadnik ona konkretno i poznato biće, slično kao osoba, porodica ili klan.“ Ni Frantz Fanon kao marksista, internacionalista i borac za oslobođenje i samoodređenje afričkih naroda nije mislio ništa drugačije: „Nacionalna kultura je čitav skup nastojanja naroda u sferi mišljenja da opiše, opravda i pohvali đelovanje kojim se taj narod stvorio i održava.“
Međutim, kada je u pitanju Crna Gora, stvari ne stoje nimalo jednostavno, gotovo toliko da je danas nemoguće odrediti kakva je to država i društvo ili da li uopšte ispunjava najosnovnije kriterije da bude prepoznata kao država i društvo. Cunami propasti jugoslovenskog civilizacijskog koncepta ne samo da se nije razbio na njenim vrletima, „kao sila dušmanima“, kao što to veli originalni tekst crnogorske himne. Njegove poplavne vode ne samo što se nijesu povukle nakon inicijalnog udara, već se u njima i dalje davi gotovo svaki glas razuma, a pogotovo onaj na kojem Crna Gora i utemeljena kao jednakopravna jugoslovenska republika. Tridesetogodišnji neprikosnoveni gospodar, Milo Đukanović je, poticanjem etničkih i vjerskih svađa pođela i koalicija po sistemu svako protiv svakoga, zaklinjući se pri tome u opstanak građanskog, uspio naciju svesti na nivo zavađenih klanova. Koji komuniciraju jedino u svojim parohijalnim okvirima i čije predodžbe o tome šta je i šta Crna Gora treba biti, stoje u potpunoj koliziji. Ne zna se šta je gore. Kada gospodar otvoreno zavađa i huška, poput poticanja besmislenih nereda na Cetinju prilikom ustoličenja mitropolita Joanikija, ili kad nekoga iz, navodno, suprotnog klana, poput vojvode Andrije Mandića pozove na zasebni TV duel kako bi mu se udvarao kao jedinom dostojnom protivniku i partneru. Ako nacionalna kultura na kojoj se temelje država i društvo jeste „skup nastojanja naroda“, onda gospodar i vojvoda i njihovi epigoni u taj skup ne mogu dati ništa osim međusobno isključivih gluposti, laži i besmislica.
Gospodar koji je, ne tako davno, na predizbornim skupovima poručivao da Srbe ne treba braniti od njega koji je Ratku Mladiću slao cisterne s naftom kada to više nije htio ni Milošević nudi besprizorno banalnu mambo-džambo postmodernu papazjaniju i predstavlja je kao građanski koncept. Svega tu ima ima pomalo. Fašističko antisrpstvo ustaškog protežea Sekule Drljevića, zelenaška tradicija nacističkog kolaboratora Krsta Zrnova Popovića (također četničkog saradnika), dukljanističke pseudoistorije Slavka Perovića i Jevrema Brkovića i sve to zapakovano u, do neprepoznatljivosti iskasapljene, ostatke ostataka tradicije NOB-a, plus, naravno, najbizarnije natruhe globalne njoke kulture. Drugim riječima, Đukanovićeva identitetska politika bi se mogla definisati kao gomila najtoksičnijeg otpada iz crnogorske istorije na koju je nabijena partizanska kapa i zastava u duginim bojama, kako se, na prvi pogled ne bi doimala kao to što jeste.
Nasuprot cijelom ovom ideološkom galimatijasu stoji ono što mu najbolje pogoduje, a to je srpska nacionalna ideja u Crnoj Gori zaglibila u provincijalno-varvarogenijski antimodernizam. Ili kao što je u svom izvrsnom eseju za podgoričke Vijesti sublimirao Marinko Vorgić, to je „kulturni model koji je bio lišen suštinskog modernističkog nasljeđa lako je bilo lišiti i svih njegovih ideoloških ekvivalenata, prije svih onih ‘lijevih’, građanskih, mondijalističkih i liberalnih. Jednostavnije rečeno, konzervativna, desna, tradicionalistička i klerikalistička kultura stvorila je isto takvu politiku. Što će reći, Srbima u Crnoj Gori nije bila ukinuta samo mogućnost identifikacije s cjelovitom srpskom kulturnom tradicijom, već i s cjelovitom srpskom političkom tradicijom. Njeno zavidno ljevičarsko nasljeđe svojevrsni je tabu u političkim i kulturnim krugovima ovdašnjih Srba u kojima se za ovih trideset godina niko nije našao da svom narodu predoči dostignuća tog nasljeđa, ako ni zbog čega drugog ono zarad ukazivanja na ideološku i političku razuđenost srpske istorije, a na to bi valjda trebalo da bude ponosan svaki istinski Srbin, bez obzira na svoje političko ubjeđenje.”
Drugim riječima, ako je, prema vojvodi i njegovim sljedbenicima jedino vezivno društveno tkivo koje se nudi potpuno preklapanje pravoslavne eshatološke i političke srpske, odnosno crnogorske zajednice, onda za Crnu Goru ne samo da gubi one koji nijesu pravoslavni ili uopšte nijesu vjernici. Već ih gura direktno gospodaru koji je za takve ponudio, doduše, samo surogate njihovih nacionalnih i ideoloških koncepata. I što mu, kao i njegovim nasljednicima daje prednost u mjeri u kojoj običnom čovjeku treba da shvati da je surovo namagarčen. A takvu vremensku prednost nikada ne treba zanemarivati. Da ne govorimo koliko gubitničko i zločinačko naslijeđe Draže Mihailovića i Pavla Đurišića ne samo da ne može biti osnova za zajedničku, nego za bilo kakvu državu koja drži do sebe, a ne onu koja u svojoj hiljadugodišnjoj državnosti nema ni jedne značajne ličnosti koja se ne bi ubrajala u Srbe, uključujući i mnoge koji nisu bili pravoslavni hrišćani. Zašto gospodaru koji je i sam karijeru započeo kao Srbin i, manje više, sličan opskurant kao i vojvoda, prepuštati sve ono što je u istoriji Crne Gore bilo pobjedničko, olakšavajući mu da o tome beskrupulozno laže, a sebi zadržavati gubitništvo i sramotu, osim ako, vojvoda i vojvode, zapravo, nekako ne žele da mu idu na ruku? Još strašnije je kada se to rigidno desničarstvo koje je dovelo do društvenog sloma devedesetih izljeva u crkvenu jerarhiju, pa se ona, umjesto kao eshatološka zajednica otvorena za svakog čovjeka, počinje biti prepoznavana kao aparat za ideološko nametanje istorijskog redukcionizma i političku promociju onih koji ga nameću.
Zaista je jadno Srbe u Crnoj Gori dovesti u situaciju da gospodar koji je sebe okružio opskurantima poput Milorada Popovića, oca i sina Nikolaidisa, Miroslava Ćosovića, da ne govorimo o drugorazrednim narikačama tipa Senada Pećanina ili Dragana Bursaća, a radi težine gluposti koje godinama emituju u javni prostor, nije predsjednik partije sa 0,1 posto podrške glasačkog tijela, a ne da je i poslije 30 godina, pa čak i nakon što su ga pseudointelektualni klovnovi koštali vlasti u većini crnogorskih opština, predsjednički kandidat koji osniva najveći broj ukupnih glasova. A sve samo zato što mu tobožnji protivnici idu na ruku.
To bi trebala biti velika lekcija Đukanovićevom protivkanidatu i vrlo vjerovatnom pobjedniku drugog kruga predsjedničkih izbora, Jakovu Milatoviću, a čiji je sam odličan dosadašnji rezultat dokaz koliko su građanima Crne Gore u cjelini dosadili i gospodar i vojvoda. Ne treba ići dalje od onoga što je na Trećem zasjedanju Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Crne Gore rekao Ivan Milutinović, član Politbiroa CK KPJ 14. Jula 1944. u Kolašinu: „Postavlja se dalje pitanje: da li Crnogorstvo umanjuje i isključuje Srpstvo? Drugovi, ko nije dobar Crnogorac taj nije ni dobar Srbin . .. Crnogorci i Srbijanci su narod jednog plemena.“ Vojvoda i gospodar i njihove površne propagande koje su se do sada takmičile u Crnoj Gori, radile su na antagonizovanju većinske populacije koja sebe može zvati Srbima ili Crnogorcima, iako je izvan suludosti postjugoslovenskih pođela jasno da se radilo i radi o jednom te istom narodu bez čijeg jedinstva Crna Gora ne može opstati kao država.
Jakov Milatović ima istorijsku priliku da takvim suludostima s obije strane stane u kraj i da bude istinski predsjednik svih građana Crne Gore. Propagandisti koji rade za gospodara će svakako ekspoloatisati „podršku“ koju mu je u drugom krugu dao vojvoda skupa dežurnim opskurantima iz Srbije. Iako dobro znaju da je takva „podrška“ vojvodi neophodna za zastrašivanje onih iz crnogorskog korpusa koji zbog nje ponovo trebaju pomisliti da je gospodar, eto, „manje zlo“. I to samo zato jer će mu se – gospodaru – podrška svih mogućih antisrpskih šovinista od Velimira Bujaneca, pa do sarajevskih mladomuslimanskih krugova, za koju su zaslužni politički idioti koje je angažovao, teško obiti o glavu, pa mu je svaki ustrašeni nacionalni Crnogorac zlata vrijedan.
Ono o čemu Milatović također mora misliti, bilo da postane predsjednik, bilo da se isprofiliše u vođu opozicije, jeste i Fanonovo upozorenje da „nacionalizam postaje sterilni formalizam ako jednostavno podrazumijeva vodstvo male elite u ime (ali ne i suštine) naroda“, a što je suština postjugosovenske kolonijalne svijesti koju su, u ime nacionalnog oslobođenja, nametnuli i gospodar i vojvoda i izrazili je u vidu pođele na „četnike“ i „komite“. Crna Gora, ukoliko teži svojoj nacionalnoj autentičnosti, ne može ostati samo prćija novog gospodara i njegove svite ambicioznih činovnika, a u ime ove ili one kolonijalne sile i njenog nameta na kolektivnu pamet. Sama svijest o tome da se budućnost Crne Gore ne može graditi na narativima nastalima u okviru rekolonizacije jugoslovenskih prostora devedesetih, odnosno redukcijom svih činjenica koje ne odgovaraju tim zavađačkim narativima nije dovoljna.
Za klonizovane narode bivše Jugoslavije treba stalno podvlačiti Fanonove riječi iz „Prezrenih na svijetu“, pogotovo s obzirom na to prezrenost i samoprezrenost ideje o jednoplemenosti najbližih: „Nacija nije samo pretpostavka kulture, njezina procvata, njezina neprestanog bogaćenja i produbljivanja. Ona je i nužnost. Kulturu oslobađa i otvara joj stvaralačke perspektive prije svega borba za nacionalni opstanak. Kasnije će, međutim, nacija osigurati kulturi potrebne uvjete i prostor da se ona izrazi. Nacija ujedinjuje različite elemente koji su korisni i neophodni kulturi, jer samo s pomoću njih ona može postati vjerodostojna, punovažna, dinamična i stvaralačka. Zahvaljujući upravo nacionalnom obilježju, nacionalna će se kultura otvoriti i prema drugim kulturama, moći će da đeluje na njih i da ih prožima.” Sama drevna državnost Crne Gore je počelo dekolonizacije ne samo srpskog/crnogorskog naroda, već svih Južnih Slovena. Sada, u vrijeme druge kolonizacije, to je prva stvar koju budući predsjednik, odnosno gradonačelnik Podgorice i istinski vođa opozicije mora imati na umu. Jer ona počinje u umu.
Vuk Bačanović
Izvor: Preokret
