Piše: Milovan Urvan
Mitropolit Amfilohije (Radović) neobično je volio književnost. Volio je poeziju, pjesnike, njihove knjige, ali, možda još više, samu potrebu čovjekovu da govori, da izgovori ono što nosi u sebi.
Mogao je dugo da sluša i one koji nijesu bili veliki pjesnici, pa ni pisci u pravom smislu te riječi. Kao da je u svakoj čovjekovoj riječi tražio nešto što je bilo dublje od njene književne vrijednosti.
Zato nije neobično što je 1985. godine, kada je iz daleke Australije saznao da je izabran u Udruženje književnika Srbije, osjetio iznenađenje, ali i prepoznao u tom izboru nešto prirodno. „Divom sam se zadivio nečemu, što je, ustvari, od iskona bilo i ostalo prirodno“, zapisao je.
Za njega, izgleda, nije bilo suštinske suprotnosti između sveštenika i književnika, između bogoslovlja i poezije. Jer i jedno i drugo, kada su istiniti, tragaju za riječju koja ima korijen, a upravo je riječ bila jedna od velikih tema njegovog mišljenja.
„U riječi je život, ali je u riječi i smrt“, napisao je povodom svog izbora u Udruženje književnika Srbije.
Riječ, po njemu, nije nevina i bezazlena stvar, jer ona može da stvara, iscjeljuje i vaskrsava, ali može i da ubija. Kada izgubi dodir sa svojim najdubljim korijenom, ne gubi samo riječ svoj smisao — gubi ga i čovjek. Tu se možda nalazi i ključ za razumijevanje Amfilohijevog odnosa prema piscima. On nije u književnosti tražio samo književnost. Nije čitao pisca samo kao književnu pojavu, stil, opus ili istorijsku činjenicu. Ispod napisanog tražio je čovjeka. Ispod slike — lice. Ispod mraka — ranu. Ispod groteske — tugu. Ispod izgubljenosti — čežnju za izgubljenim domom, očinstvom i smislom.
Najljepše se to vidi u njegovom tekstu povodom smrti Miodraga Bulatovića, napisanom kao „Slovo na sahrani Miodraga Bulatovića“ u Beogradu 1991. godine.
Već sam naslov Amfilohijevog teksta o Bulatoviću — „Izvještač iz pakla“ — mnogo govori. On je prepoznavao da je Bulatovićev književni svijet pun mraka, čudovišnosti, groteske i ljudske posuvraćenosti. Ali nije na tome ostajao. Amfilohije izričito kaže da ne želi da traži „Miodragove riječi“, niti da „čeprka“ po njegovim knjigama. Ne želi, dakle, uobičajeni književni nekrolog, pregled djela i ocjenu pisca. Želi nešto drugo: „Htio bih prosto da se u tri riječi dotaknem njega, njegovog lika“. To „njega“ važnije je od književnika Bulatovića. I tada se događa nešto izuzetno. Čovjek koji je napisao neke od najmračnijih stranica srpske književnosti, koji je u svojim djelima znao da prikaže svijet gotovo kao pakao, u Amfilohijevom pogledu postaje „siroče bijelopoljsko“, tužni „heroj na magarcu“, čovjek koji je, „iza svih svojih traganja i lutanja“, tragao „za izgubljenim očinstvom“.
To je možda najljepši primjer Amfilohijevog čitanja čovjeka kroz njegovo djelo. On ne poriče Bulatovićev mrak. Ne uljepšava ga i ne prećutkuje. Naprotiv, vidi ga vrlo jasno. Ali zna da mrak nije cijeli čovjek. Zato ispod njega traži nešto drugo: nezlobivu dušu djeteta.
U jednoj od najdirljivijih rečenica tog teksta Amfilohije kaže da je, iza svega što je bilo „iz korijena ljudske razvraćenosti i posunovraćenosti“, Bulatović „sačuvao […] nezlobivu dušu djeteta“. Tu kao da se ponovo javlja ona ista misao o kojoj je govorio šest godina ranije: „Riječ je čovjek, i svijet, i djetinje oko“. Djetinje oko.
To „djetinje“ nije slučajna slika. Amfilohije je u čovjeku, pa i u čovjeku koji je ranjen, zaboravljen, pobunjen ili izgubljen, tražio ono što još nije bilo uništeno. I možda je upravo zato toliko volio pjesnike: jer je u njihovoj riječi osjećao nastojanje da se sačuva nešto što je u nama najdublje i najosjetljivije.
Zato u Bulatovićevoj groteski čuje „krik Jovovske tuge“. Nu, to je opet karakteristično za njegov odnos prema književnosti. On nije bježao od teških i mračnih knjiga zato što su teške i mračne. Znao je da iza čovjekovog krika može stajati pitanje koje je staro koliko i Knjiga o Jovu: pitanje stradanja, smisla, napuštenosti i Boga.
U tom smislu, Amfilohije je pisca čitao kao što je čitao čovjeka. Nije mu bilo dovoljno da vidi šta je pisac rekao. Želio je da razumije zašto je to morao da kaže. Možda je zato njegova ljubav prema književnicima bila toliko neposredna i neobična. Nije on od njih tražio da budu „pobožni pisci“, niti je književnost mjerio samo po tome da li je u njoj moguće pronaći gotovu pouku. Tražio je istinu čovjeka. A istina čovjeka ponekad govori kroz pjesmu, ponekad kroz molitvu, ponekad kroz krik, pa čak i kroz grotesku.
Za Amfilohija je, čini se, bilo važno da riječ ne bude prazna.
Jer „kada riječ izgubi dodir sa svojim najdubljim korijenom“, tada se, po njemu, gubi i čovjek. Istinska riječ zato nije samo lijepo složena rečenica. Ona mora biti ukorijenjena u stvarnosti čovjeka i svijeta, a za Amfilohija, konačno, u vječnoj Riječi, u Slovu.
Zato će u istom tekstu o svom izboru u Udruženje književnika Srbije reći: „U vječnoj Riječi, vječnom Slovu, ukorijenjeno je slovesno biće“.
Između te misli iz 1985. i njegovog slova o Bulatoviću iz 1991. godine proteže se jedna ista nit. U prvom tekstu Amfilohije govori šta je za njega riječ. U drugom pokazuje kako tu riječ čita u jednom konkretnom čovjeku. Stoga je možda najtačnija rečenica za njegov odnos prema književnicima upravo ona kratka: riječ je čovjek.
Kada je slušao pjesnika, slušao je čovjeka. Kada je čitao knjigu, tražio je lice iza nje. Kada je u Bulatovićevim mračnim slikama prepoznao „Jovovsku tugu“, nije opravdavao mrak — nego je u njemu tražio čovjeka koji pati. A kada je u piscu prepoznao „nezlobivu dušu djeteta“, pokazao je da je njegovo čitanje bilo prije svega čitanje milošću.
Zato je i završetak nekrologa za Bulatovića sasvim prirodan. Nakon svih književnih slika, mrakova, tumačenja i sjećanja, Amfilohije dolazi do molitve: „Gospod, uvir svih puteva ljudskih, neka i Njega upokoji tamo gdje sija svjetlost lica Njegovog.“
Književnost se tu ne poništava, već dolazi do svog kraja — do čovjeka. A čovjek, za Amfilohija, ne završava u svojoj knjizi, u svom djelu, pa ni u svojoj smrti. Njegov put ide dalje.
Možda je zato i mogao tako dugo da sluša pjesnike. Možda nije slušao samo njihove stihove. Slušao je ono što se kroz njih probija iz čovjeka: nemir, radost, tugu, strah, nadu, čežnju.
Slušao je riječ koja traži svoj korijen.
I u svakoj takvoj riječi — velikoj ili nesigurnoj, majstorskoj ili amaterskoj — možda je tražio ono isto što je pronašao u Miodragu Bulatoviću: čovjeka koji, poslije svih svojih lutanja, još uvijek traga za izgubljenim očinstvom i za svjetlošću lica Božijeg.
Jer za Amfilohija, istinska riječ nikada nije bila samo riječ. Riječ je čovjek.
