Piše: Vuk Bačanović
U jednoj državi živio je čovjek koji je svaki dan bacao kamenje na jednu kuću. Gađao je krov, prozore, domaćina i ukućane, tvrdeći da je izgradnju kuće finansirala tajna policija, da su zidari plaćeni iz koferčića predsjednika mjesne zajednice i da je projektovao čovjek čiji je graditeljski stil i ukus sličan onom poznatog arhitekte Sekule Drljevića.
Jednoga dana ukućani ga pozvaše u svečanu salu i dodijeliše mu orden za razvoj građevinarstva. Kada su ih pitali zašto, odgovorili su da je upravo taj čovjek pokazao trajno interesovanje za arhitekturu.
„Istina nije vlasništvo nijednog čoveka, ona nije sredstvo kojim se služimo da bismo potvrdili sebe i koje koristimo po potrebi u određene svrhe, a ponajmanje je oružje kojim pobeđujemo druge“, saopštili su tom prilikom.
Tako je i glavni urednik portala ALOonline.me Vladimir Vuković iz ruku mitropolita budimljansko-nikšićkog Metodija dobio medalju Svetog velikomučenika i pobjedonosca Georgija za ljubav prema Crkvi i svjedočenje Istine. Jer ko godinama najtežim optužbama gađa arhijereje, ne može se optužiti da se nije bavio Crkvom. I progonitelj pokazuje trajno interesovanje za progonjenog.
Vuk Bačanović: Dobar dan. Ko su danas vjekovni neprijatelji?
Samo što se to, čini se, u nekim društvima zove bolesna opsesija praćena klevetama, uvredama i nedokazanim optužbama, a u nekim se za takvu vrstu kombinovanih poremećaja zaslužuje odlikovanje prvog stepena. Treba stoga podsjetiti na koji je način Vuković 13.01. 2017. posvjedočio istinu u svom autorskom tekstu „Božićna Poslanica, šareni Sveti Sava i Amfilohijeve provokacije“. Izdvojimo najzanimljivije dijelove:
1. U stvari, ne varajmo se, na crkvenom planu, Amfilohije i Joanikije su samo produžene ruke Mila Đukanovića i njegovog DPS-a, na terenu.
2. Amfilohije i Joanikije tu su samo hitri i aktivni kooperativci DPS-a na crkvenom planu. Što bi rekao naš narod – i posle UDBE opet UDBA. Ili što nam svojim djelima i naumima kazuje i glasno poručuje Amfilohije – iz fildžan Crne Gore u fildžan Autonomnu Crnogorsku Crkvu. Jeste da je fildžan mali ali je crni brozovski i neocrnogorski talog na dnu tako primjetan na brkovima obojice vladika iz nezavisnog Montenegra. Ili je možda, i tim tobože velikim borcima za istinu i pravdu, Amfilohiju i Joanikiju, preko noći, posle par koferčića sa evrima iz Vlade Crne Gore, omiljela neopartizanska pjesma… Druže Milo mi ti se kunemo, da sa fildžan Broza nikad ne skrenemo.
3. Kada je, slava Bogu, 22. januara, Božijom Voljom, odlučeno da mitropolit Amfilohije ne bude novi Srpski Patrijarh, već da to postane dotadašnji episkop Niški, G. Irinej (Gavrilović), sujetni i sapunasto pjenušavi snovi mitropolita Amfilohija o bijeloj panakamilavci i patrijaršijskoj tituli su se srušili kao kula od karata. Njegova vrlo narasla sujeta i vlastoljublje nisu mu dozvolili da mu se jasno izražena ljutina i razočarenje ne vide već sjutradan, u toku Svete Liturgije, kada je dotadašnji episkop Niški G. Irinej i zvanično postao Srpski Patrijarh. Svi koji su gledali TV prenos te Liturgije vidjeli su zgužvano i namrgođeno lice razočaranog Crnogorca, a već uskoro novog autonomaša Amfilohija. Možda je već tada sujetni Moračanin Amfilohije smišljao planove o odgovarajućoj osveti?
4. U tom pogledu mitropolit Amfilohije donekle liči na svog neslavnog brata po sujeti, i moračkog zemljaka Sekulu Drljevića, koji je, kada nije izabran za ministra u Beogradu, krenuo u rat protiv svega što je srpsko-ujediniteljsko. Amfilohije je možda pomislio: Ako ne može bijela pana u Beogradu zašto ne bi mogla bijela pana na Cetinju ili u Podgorici?
Zato mitropolitu Metodiju treba postaviti nekoliko jednostavnih pitanja.
Da li su blaženopočivši mitropolit Amfilohije i Metodijev prethodnik na budimljansko-nikšićkoj katedri i sadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije bili produžene ruke Mila Đukanovića?
Da li su primali koferčiće sa evrima?
Ako jesu, gdje su koferčići, ko ih je nosio, koliko ih je bilo?
Ako nisu, zašto se čovjek koji je to pisao nagrađuje upravo za vjernost Istini?
Da li mitropolit Metodije također smatra da je mitropolit Amfilohije bio crkveni Sekula Drljević koji je zbog neizbora za patrijarha počeo da se sveti Srpskoj crkvi? Ako vjeruje, neka to javno kaže. Ako ne vjeruje, neka objasni koji se dio klevete tačno računa kao duhovno i moralno dobro zajednice.
Možda je, međutim, stvar mnogo dublja. Možda u Vukovićevoj verziji stvarnosti ni Sveti Georgije nije pobjednik nad zlom, nego krivolovac koji je nezakonito ubio pripadnicu ugrožene vrste.
Tako bi se lako moglo dogoditi da Vuković jednoga dana dobije orden svete aždaje upravo zbog njene borbe protiv Svetog Georgija, odnosno za zaštitu prava ugroženih aždaja. U povelji bi pisalo da se odlikovanje dodjeljuje za dosljedno svjedočenje da svaka aždaja ima pravo na život, dostojanstvo, stanište i, naravno, dva koferčića eura.
Uostalom, u svijetu u kojem se čovjek nagrađuje za ljubav prema onima koje je nazivao udbašima, plaćenicima i raskolnicima, ništa nije nemoguće. Laž može biti dokaz Istine, kamen kojim se razbija prozor najveći znak ljubavi prema kamenovanoj kući, a ubijanje aždaje borba protiv očuvanja biodiverziteta srpskih zemalja.
Do tada, medalja će sijati kao dokaz da klevete nije potrebno ni povući, ni dokazati, ni okajati. Dovoljno je da malo odstoje, dodatno se usmrde i zasluže orden.
Tada više nije ni kleveta, nego „sveto“ predanje.
A kada joj se doda i Sveti Đorđe, na kraju ispadne da je jedini svjedok svemu bila – aždaja.
