Piše: Miloš Lalatović
Zana je film sa Kosova albanskog govornog područja. Vrlo je hvaljen u inostranstvu, čak je bio kandidat za Oskara.
Priča se vrti oko kosovske žene Lume, koja je u toku rata izgubila kćerku Zanu, i u posleratnom periodu je pod pritiskom muža, svekrve, svojih roditelja da ponovo zatrudni, inače rizikuje da joj muž dovede u kuću drugu ženu pored nje. Međutim, Lume kao da je isključena, nije joj stalo do mišljenja i zahtijeva sredine, bez obzira što uredno i vrijedno obavlja sve seoske i kućne poslove. Usled postraumatskog stresnog poremećaja u njoj se formira određeni individualizam koji nije karakterističan za tu sredinu, gdje su patrijarhalna shvatanja života još uvijek vrlo jaka bez obzira na uticaj Zapada.
Film kao da opisuje paralelne svjetove, podređenost onome što zovemo palanačka, patrijarhalna ili provincijska svijest, karakteristična za balkansko područje, posebno za sredina sa snažnim otomanskim nasleđem, gdje mišljenje, želje, pa i same egzistencijalne potrebe pojedinca nijesu toliko važne u odnosu na kolektiv, običaje, porodičnu čast. Gdje se vodi računa o svakom koraku, naročito žena i djevojaka, kako ne bi osramotile porodicu, ali i širu zajednicu poput sela, grada, čak i naroda, a u svemu tome Lume nigdje ne pronalazi izlaz. Bez obzira na želju da se vrati svojim roditeljima, oni na čelu sa vrlo strogim i patrijarhalnim ocem, koji kao da je zarobljen u nekom prošlom vremenu, to strogo odbijaju, vraćaju je njenom mužu, a otac mu strogo prijeti da pazi da Lume ponovo ne dođe, jer će mu zapaliti kuću, a dalje šta može biti, da i ne govorimo, iako Lumin suprug nije ništa kriv, čak je dosta i snishodljiv prema ženinom neobičnom ponašanju.
Ono što je Lumina skrivena tajna jeste da ona i ne želi da ima djecu, što je za takvo konzervativno društvo katastrofalno. Jer, ovdje kao da još uvijek vladaju starozavjetni modeli ponašanja da je čovjek bez potomstva, pogotovo muškog, gotovo ,,proklet“ i manje vrijedan. Bez obzira na suprugino ,,autistično“ ponašanje Lumin suprug Ilir, kao i njena svekrva, imaju veliku toleranciju prema njoj, ne žale novca da dobiju dijete, iako su siromašni. Pošto konvencionalna medicina nije dala rezultate okreću se mističnim iscjeliteljima, gatarama i vračarama karakterističnim za Balkan, a i onima koji su se pojavili u periodu tranzicije i ratova, a reklamiraju se putem televizijskih programa.
Lume sve ovo zamara, ali pod svekrvinim pritiskom obilazi ove tzv.iscjelitelje. A stalno joj je nastradala kćerka u mislima. Tako na kraju završava smrznuta i prekrivena snijegom na grobu Zane, četvorogodišnje kćerke.
U filmu je interesantan i kosovski ambijent koji odudara od onoga u zapadnim filmovima. Prikazuju se u značajnoj mjeri domaće životinje, priroda, stvarajući na kraju melanholičnu i tužnu scenu, poput one opisane na slici Uroša Predića ,,Siroče na grobu majke“. U ovom slučaju majka, koja se i sama u tradicionalnoj sredini osjeća poput neshvaćenog djeteta, utočište i mir pronalazi na grobu svoga čeda i to za sva vremena.
Ovaj film otvara niz pitanja, poput statusa žena u balkanskim, posebno seoskim sredinama, njihovoj zavisnosti od okoline, povinovanju nametnutim normama po svaku cijenu, nemogućnost pojedinca, a posebno žena da im se odupru bez velikih posledica po sebe i svoje najbliže. Takođe, može se jasno vidjeti da balkanska sredina, pogotovo oblasti pod nekadašnjom Otomanskom imperijom, po mentalitetu su bliže zemljama Bliskog istoka nego Evropi, bez obzira na ulaganje zapadnih država u razne nevladine organizacije za prosvećivanje društva, izgleda da je njihov trud možda zagrebao samo površinu, dok suštinski društvo ostaje isto, palanačko i provincijsko sa dodatkom raznih anomalija koje su sa sobom donijeli ratovi i tranzicija.
