Piše: Vojislav Durmanović
,,Bili smo
Negde na ničijoj zemlji, ni mi sami,
Ni neko drugi; uvek tek za korak-dva udaljeni
Od onog što jesmo, onog što je trebalo biti.”
Jovan Hristić (,,Fedru”)
Antiratni profiteri iz ešalona endžio birokratije, čiji posao je stalna proizvodnja opravdanja za neokolonijalni nadzor i tutorstvo zapadnih sila u zapadnobalkanskom teatru kontrolisanog konflikta, razmeću se humanitarističkom mitologijom o mračnom nasleđu Devedesetih koje je navodno i dalje na snazi u društvima sa obe strane Drine, potpuno retrogradno koliko i provincijalni nacionalisti opsednuti guslanjem o ugroženosti ognjišta iz perioda 1992-1995. godine. Bilo kako bilo, obe ove, međusobno komplementarne strane političkog fatalizma u kojem je ,,prošlost neizvesna, a budućnost zaboravljena”, u paketu sa kulturom polaganja prijemnih ispita za politički život na ambasadorskim banketima i u radionicama fondova stranog kapitala, pre bi se dale okarakterisati kao ,,mračne sile Dvehiljaditih”, upravo te koje otimaju i kao taoca na smenu drže budućnost i razvoj svih zajednica u jugoslovenskim zemljama.
Vojislav Durmanović: Bosna i Hercegovina kao energetski mandat NATO-a
Antikolonijalni, istinski nacionalistički filozof Džalal Al-e Ahmad se u karakterizaciji carističkog režima Pahlavija, koji je iza karnevalske megalomanije proćerdavao iransko nacionalno bogatstvo u prirodnim resursima poslužio prastarom metaforom magarca u lavljoj koži, kao stvorenom za taj autokolonijalni vašar od političke ponude. Od Jadra do Ibra, sve je izvesnije da je samoprozvani srpski svet naprednjačkih magaraca u lavljoj koži u ogromnoj meri isto što i platforma nekad Alije Izetbegovića, a sada političkih pilićara poput Željka Komšića o celovitoj, građanskoj pseudorepublici BiH – najbrži put do palestinizacije i totalnog lišavanja Srba na severu KiM kontrole nad vlastitom sudbinom, odnosno svođenja države na Beogradski pašaluk, baš kao i na bošnjačkih dvadesetak posto Federacije ,,veličine Slovenije”, kako se u skoro obelodanjenoj izjavi izrazio Izetbegović mlađi. Za to vreme, banjalučki vlastodršci oko SNSD-a prednjače u kanibalizaciji slobodarskog i antikolonijalnog nasleđa u koje se zaklinju, dok istovremeno ležu u krevet sa recidivom HDZ-ovog separatizma u Zapadnoj Hercegovini – istog onog koji slavi Oluju i gaženje srpske manjine u Hrvatskoj – ne bi li se, uz cionističke skute, dogurali do svog novog mesta u Trampovoj rasnoj hijerarhiji.
Na odavno bankrotiranu ,,žutu” izvedbu daljeg utapanja Srbije u evroatlantski izolacionizam u odnosu na zemlje svetske većine i briselsku hegemoniju, čijoj restauraciji teže interesne grupe oko paradno-parazitskih strančica u zvaničnoj opoziciji izlišno je i trošiti reči, pre svega jer je ta politička klasa u društvenoj strukturi južnoameričkog tipa, koju je sama inaugurisala dvehiljaditih, organski nerazmrsiva od vučićevske. Ili što, u vremenima političke krize tog poretka, retorika njihovih horovođa, NATO lobista tipa Dinka Gruhonjića, Dragana Bursaća ili Mile Pajić, sa svojom pripismenom paškvilom o Vuku Karadžiću, nosi pečat frankovačkog šovinističkog iživljavanja nad celokupnom srpskom kulturom, pismenosti i tzv. Crkvom Srbije, kao projektovan u istom odjelu za psihološke operacije u Zagrebu iz kog je ponikao i ustašonostalgični sarajevski tjednik Stav. Kako jedan levičarski promatrač stvarnosti vešto primećuje, u Srbiji su gazde sa Zapada niže slojeve demobilisale i utegle stegom SNS-ovog primitivnog, komodifikovanog nacionalizma skrojenog oko kulta večite žrtve, a više (srednje) klase uklještile u evromanski, vulgarno individualistički i potrošački, raskorenjeni neoliberalizam.
Pitanje istinske intelektualne nezavisnosti u takvom sistemu, gde jedan te isti, najpotkupljiviji poslovno-upravljački sloj karijerista koji samo menjaju dresove, nasušno je koliko i pitanje hleba svagdašnjeg. Kako se odupreti toj plutokratiji koja možda ne sudi otvoreno za verbalni delikt, ali će, recimo, mladog novinara nenaklonjenog sopstvenoj agendi rado uputiti na novo radno mesto u hamburgerdžinici i koja, od birokratskih ,,ćacija” i gorila stranačkih despotija do robotizovanih aparačika iz nevladinićkog sektora, reprodukuje političku nepismenost upravo time što dotičnima mesečna primanja zavise od vlastitog nerazumevanja stvarnosti i istorijskog iskustva? To bi pre svega značilo očuvati vrlinu maštovitosti u preosmišljavanju onoga što je hegemonijom u informisanju i kulturi, iza koje stoji gola i neprirodna sila, osveštano kao ,,realnost” i konačni smisao – naš kraj istorije.
Od ubistva jugoslovenske ustavnosti koje nam je orkestrirala Badinterova komisija sve do već bivšeg guvernera Šmita i drugih dediskurzatora (dixit Dražen Pehar) koji su nadalje ubijali republički dijalog, kao da je jedini utopijski horizont svih opcija na našem političkom nebu ostala ugradnja u piramidu sitnih interesa, koja se po pravilu ispostavlja, kako neko reče, kao klanje vola za pola kile mesa i to samo do sledeće imperijalne podele karata, što je stvar sa svakom stranom arbitražom u kojoj arbitar na spornom terenu, pod izgovorom pravne neutralnosti, radi uvek i isključivo u vlastitu korist. Stoga, ili će u praznoj ljušturi neokolonijalnih (dejtonskih, petooktobarskih) državnih ustrojstava u svim krajevima naše istorijske otadžbine – Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore – proklijati društvo otpora, koje će na svim poljima povesti jednu bitku za nerazdruživu sudbinu, ili od bilo kakvog političkog, ekonomskog i kulturnog preporoda nema ništa – sem ponekog restorana nacionalne kuhinje ili tematskog parka za turiste.
