Piše: Slobodan Vukasović
Srbija se suočava sa dubokom institucionalnom krizom, sistemskim kršenjem zakona i Ustava od strane vladajućih struktura i trgovinom uticajem koja ozbiljno podriva javni interes radi kratkoročne koristi povlašćene manjine. Simptomi zarobljenog društva izraženiji su nego u drugim autokratskim sistemima. Razmere sistemske korupcije su bez presedana, prirodni i društveni resursi se rasipaju i ustupaju u bescenje, dok vladajuća garnitura podršku inostranih centara moći obezbeđuje ustupcima na štetu građana. Dovodi se u pitanje održivost države i društva u demografskom, ekonomskom, teritorijalnom i kulturno-identitetskom smislu. Sistematski se suzbija domaća poljoprivreda, guši privredna inicijativa, podstiče pražnjenje ruralnih područja i devastira prirodna sredina. Mineralni resursi ustupaju se u bescenje, uz ugrožavanje ključnih vodnih resursa, poljoprivrednog zemljišta, šuma i naselja. Oslanjajući se na izvoz primarnih proizvoda, bez autohtone finalne i visokotehnološke proizvodnje, država se dodatno zadužuje, ulaže u projekte bez realne mogućnosti otplate i time ozbiljno narušava javni interes.
U Srbiji se rađa za petinu manje beba, dok broj stanovnika znatno opada. Odlazeća vlast se hvali rodoljubljem dok je autohtono stanovništvo na teritoriji južne pokrajine Srbije izloženo hapšenjima i progonu. Iseljavanje stanovništva i uklanjanje tragova njegovog postojanja sprovode privremene vlasti pozivajući se na sporazume prihvaćene od strane zvaničnog Beograda, sa kojim sarađuju putem novoosnovanih kancelarija za vezu. Radi produžetka vlasti, vladajuća elita ulaže značajne društvene resurse u kampanje dezinformisanja, medijsko oblikovanje javnog mnjenja i relativizaciju društvenih problema. Uprkos tome, raste broj građana koji prepoznaju da klijentelistički sistem i autokratija ugrožavaju temelje društva i države.
U vrhu vlasti nalaze se politički akteri koji se već tri decenije predstavljaju kao zaštitnici nacionalnih interesa. Međutim, stanovništvo koje su navodno branili bilo je izloženo nekontrolisanom nasilju, progonima, demonizaciji, ubistvima i prinudnom raseljavanju. Vladajuća garnitura je “odbranila” krajeve zapadno od Drine i južnu pokrajinu Srbije, a sada usmerava pažnju na “odbranu” Bora i Majdanpeka, odakle se devastirajuće rudarenje širi na okolne planine, reke, šume i naselja, uz najave “odbrane” Jadra, Rađevine, Cera, Novog Pazara, Šapca, Valjeva i drugih delova Srbije. Egzistencijalno ugroženi građani bude se iz apatije i nastoje da zaštite svoja prava. Njihovi pokušaji organizovanja i artikulacije interesa suočavaju se sa političkim, institucionalnim i vaninstitucionalnim pritiscima odlazeće vlasti. Na uličnim protestima građani su izloženi nasilju pripadnika kriminalnog miljea, dok se u svakodnevici suočavaju sa pretnjama, iznudom, ucenama i zastrašivanjem.
Nemanja Rujević: Kraj prebrojavanja na ulici – sada „samo“ treba glasati
Odlazak mislećih i slobodnih
Obrazovan, stručan deo populacije nalazi se na meti odlazeće vlasti, koja mobiliše ucenjene, dezinformisane i socijalno ugrožene slojeve društva ne tražeći stručnost već lojalnost. Odlazak mislećih i sposobnih nastoji se nadomestiti uvozom radnika iz istočnih zemalja, koji prihvataju nesigurne uslove i male plate.
Nominalna institucionalna brana autokratiji i ugrožavanju javnog interesa trebalo bi da bude parlamentarna opozicija. Unutar opozicionog korpusa postoje značajne razlike u odnosu prema većinskom narodu, Kosovu i Metohiji, političkom Zapadu, Evropskoj uniji, Rusiji i drugim ključnim pitanjima. Navedene razlike troše znatan deo energije i vremena slabeći sposobnost opozicije da pruži koherentan i delotvoran otpor autokratiji. Umesto zajedničkog zalaganja za oslobađanje zarobljene države i obnovu parlamentarne demokratije, deo opozicije usmerava delovanje ka partikularnim interesima i ideološkim sukobima, doprinoseći simulaciji demokratskih procesa koja prikriva represiju autoritarnog poretka.
Mnogim strankama nedostaje unutrašnja demokratija. Ključne političke pravce određuju partijske vođe, što vlastima olakšava da pritiscima i podsticajima obezbede postupke u korist vladajuće garniture ili prošire krug kontrolisanih poslanika. Za mnoge opozicione poslanike učešće u radu Narodne skupštine predstavlja osnovnu delatnost i značajan izvor prihoda, zbog čega, uprkos okolnostima, nisu spremni da napuste Skupštinu i time uskrate implicitnu podršku odlazećem režimu.
Neuspeh opozicije da dosledno zastupa interese građana doprineo je opadanju poverenja u društvenu zajednicu, što je podstaklo odlazak mnogih mladih, obrazovanih i sposobnih ljudi iz Srbije. Studentski protesti su doneli značajan društveni preokret, vrativši nadu u mogućnost promena, pokrenuvši neopredeljene i uputivši poziv široj javnosti na ujedinjavanje u borbi za istinu, pravdu i obnovu institucionalnog poretka.
Boreći se za opstanak, odlazeća vlast ne bira sredstva i ne osvrće se na moralne i pravne obzire. Građani su izloženi kampanji dezinformisanja bez skrupula, dok su građanski protesti izloženi brutalnom, bezobzirnom nasilju. Vlast okuplja podršku društvenih slojeva koji su spremni da, radi lične koristi, zanemare opšti interes i budućnost zajednice. Očuvanje postojećeg poretka odgovara brojnim korisnicima sistemske korupcije, klijentelističkim mrežama i mešetarima. Vođeni kratkoročnim ličnim interesom, ne osvrću se na urušavanje društva i države, te pripremaju sopstvena rezervna utočišta. Predstavljaju prirodne saveznike odlazeće vlasti, zbog čega je važno prekinuti mrežu interesa na kojoj počiva postojeći poredak. Ukoliko bi mreža korisnika sistemske korupcije opstala i nakon političke smene vlasti, postojala bi opasnost obnove klijentelističkog sistema i povratka autokratskih obrazaca upravljanja.
Preovladava uverenje da se u neregularnim izbornim uslovima pobeda može ostvariti jedino stvaranjem referendumske atmosfere i okupljanjem oko zajedničkog cilja – oslobađanja zarobljene države. Svesna toga, vlast angažuje značajne resurse kako bi podstakla sukobe među građanima i produbila ideološke podele unutar opozicije. U takvim okolnostima, posebno je značajno ukloniti prepreke u formiranju zajedničkog fronta, odložiti međuopoziciona sporenja za period nakon oslobođenja i nastojati da se pronađu efikasna rešenja za odlazak vladajuće garniture, uz što manji rizik i štetu po društvo i državu.
Razumevanja i izgradnja poverenja
Od ključne je važnosti odnos studentskog pokreta prema drugim društvenim i političkim akterima, uključujući opoziciju. Kao pokretačka snaga koja uživa visok nivo poverenja javnosti, studenti mogu proaktivno delovati u pravcu okupljanja građana u jedinstven društveni pokret. U tom cilju, potrebno je preduzeti mere u skladu sa osnovnim načelima studentskog pokreta koje bi podstakle relevantne opozicione stranke da podrže studentsku listu. Oportunizam pojedinih stranačkih lidera i njihova sklonost samostalnom izbornom nastupu nameću potrebu za svim razumnim i politički prihvatljivim koracima približavanja njihovom članstvu, radi boljeg razumevanja i izgradnje poverenja na relaciji studenti–građani–opozicija.
Prisutno je značajno nepoverenje prema opoziciji i sumnja u korist saradnje sa njom. Uz izuzetak Demokratske stranke (Srđan Milivojević) i pokreta Kreni–promeni (Savo Manojlović), dominira uverenje o nepredvidivosti delovanja opozicionih aktera pre, tokom i nakon izbornog procesa. Prisutna je i bojazan da bi odlazeća vlast ponovo mogla podstaći deo opozicionih poslanika da, iz koristi ili interesa, doprinesu očuvanju autokratskog poretka. S druge strane, racionalan pristup nalaže da ne treba odbacivati podršku onih koji mogu doprineti zajedničkom cilju, niti produbljivati postojeće podele. Radi sprečavanja zloupotrebe glasova koje deo građana poverava opoziciji, potrebno je iskoristiti sve mogućnosti da što veći broj opozicionih partija podrži studentsko-građanski pokret, po uzoru na dve već pomenute stranke.
Živimo u vremenu u kojem angažman u javnom interesu i stavljanje opšteg dobra ispred ličnih interesa izlažu pojedinca riziku gubitka posla, ugrožavanja egzistencije i porodičnih prihoda, kao i brojnim bezbednosnim pretnjama, medijskom progonu i fizičkom nasilju. Autokratski sistem može opstati ukoliko uspe da dezinformiše ili zastraši dovoljan broj građana, odvrati ih od borbe za istinu i pravdu i navede da prihvate postojeće stanje iz straha da od postojećeg zla može uslediti još veće. Poznato je da pokoravanje i kontinuirano popuštanje podstiču osionost, bahatost i zloupotrebu moći. Dalje produžavanje vladavine odlazeće garniture vodilo bi ka oblicima neofeudalnih odnosa, čiji se pojedini obrasci već naziru u Srbiji. Konačan ishod društvenih procesa pre svega zavisi od građanske svesti. Vreme i izazovi pred društvom predstavljaju test njegove zrelosti i vitalnosti, a način na koji će se na njih odgovoriti odrediće i konačan ishod društvenih previranja.
Izvor: Vreme
