Piše: Redakcija
Prije sedam dana na TV Prva i TV Adria emitovan je propagandni i pseudodokumentarni video-pamflet u produkciji novosadskog Centra za društvenu stabilnost, pod nazivom „Referendum – priča o izmišljenoj slobodi“. Taj film, izuzetno štetan po interese crnogorskih Srba, odraz je ideja onih političkih i ideoloških krugova u Srbiji koji Crnu Goru, čak ni u vrijeme Jugoslavije, nisu vidjeli kao ravnopravnog učesnika u državnom zajedništvu, već kao zakoniti plijen.
Premda se obrušava na ideju crnogorske nezavisnosti te, naročito, na Mila Đukanovića, film to ne čini sa racionalnih i kritičkih pozicija, već sa pozicija rigidnog nacionalizma obilježenog neodbranjivim simplifikacijama i generalizacijama i nedopustivom nadmenošću sa elementima šovinizma. Na taj način film u stvari pomaže Đukanoviću i njegovoj ideologiji. Oni koji odbacuju svaku staloženu diskusiju o pitanju referenduma i crnogorske nezavisnosti, odnosno o posljedicama tog čina, sada će, zahvaljujući ovom filmu, još lakše moći da argumentuju svoju isključivost.
Autori filma i sagovornici u njemu ne razumijevaju istoriju kao dinamičan proces, već je doživljavaju kao prosti zbir neupitnih elemenata koji ne dopuštaju nikakvo preispitivanje. Ne treba odbaciti mogućnost da je pojava tog filma intimno obradovala crnogorske ideologe i agitpropovce, jer on legitimiše njihove rigidne i nacionalističke stavove koji počivaju na identičnom nerazumijevanju istorije.
Detalj koji je izazvao najžešću i najburniju reakciju, jeste onaj o Drugom svjetskom ratu i o ponašanju Cetinjanki. „Dok su hrabri Cetinjani ginuli širom prostora nekadašnje Jugoslavije boreći se za slobodu“, kaže se u filmu, „njihove porodice su na Cetinju čuvali italijanski vojnici, te je nakon Drugog svjetskog rata najveća demografska eksplozija zapravo zabilježena na Cetinju”.
Izjava je ne samo duboko šovinistička i mizogina, već je i idiotska na planu materijalnih činjenica. Naime, Italija je izbačena iz rata još u septembru 1943 godine, čime se isključuje svako učešće njenih vojnika u poslijeratnoj demografskoj eksploziji.
Grupa zastupnica DPS u crnogorskoj skupštini uputila je zahtjev za sankcionisanje TV kuća koje su emitovale sporni i uvredljivi sadržaj, ali jedna od njih, Nela Savković Vukčević, nije se zadržala na tome, već je sa skupštinske govornice izgovorila tiradu koja potvrđuje gore iznijetu tvrdnju, da su rigidni crnogorski nacionalisti s radošću dočekali taj film, kao priliku za protivudar i kao legitimisanje svojih, jednako nakaradnih, stavova.
Savković Vukčević uzima Cetinjanke i sve Crnogorke u odbranu od optužujućih generalizacija tako što i sama poseže za generalizacijama i koristi ih kao argument. Da stvar bude još gora, ona veoma perfidno vraća lopticu i implicitno optužuje žene u Srbiji za nedolično ponašanje prema okupatorima, potvrđujući tako da nacionalistički diskurs i u Srbiji i u Crnoj Gori nema veze sa istorijom i da ne dobacuje dalje od – loše, ali i štetne, književnosti.
Umjesto mitopoetičkih invektiva i izopačenih generalizacija, dovoljno je postaviti nekoliko preciznih pitanja i na njih dati jednako precizne odgovore. Da li je bilo Crnogorki koje su ašikovale sa okupatorskim vojnicima? Da, kao i u svakoj drugoj okupiranoj zemlji. Da li su sve Crnogorke to radile? Ne, štaviše, većina nije bila uključena u razmjenu nježnosti sa okupatorima.
Da li se ponašanje jedne podgrupe može koristiti za uspostavljanje generalizacija i stereotipa o čitavoj zemlji odnosno o njenom stanovništvu? Ne, jer takav postupak posljedično vodi u rasističke i eugeničke, odnosno nacističke poglede.
Da li je ponašanje crnogorskog društva pod okupacijom i po čemu izraziti specifikum u odnosu na ponašanje društva u drugim okupiranim zemljama? Ne, jer su sve te zemlje, uključujući i Crnu Goru, okupaciju dočekale sa svojim unutrašnjim podjelama koje je okupator iskorištavao i produbljivao ih.
Komunisti su, u fazi svoje najgrđe ideološke rigidnosti, surovo kažnjavali svako ponašanje koje se smatralo za saradnju s okupatorom, pa je tako stradala i čuvena Žanka Stokić. Ali gle čuda, komunisti ne samo da su na kraju Žanki ipak oprostili angažman u službi okupacionog režima, već nikad nisu ni u primisli imali da njeno ponašanje iskoriste kao optužnicu za sve žene Beograda ili Srbije ili Jugoslavije.
Narativ da su „svi isti“ kao instrument političkog inženjeringa u Crnoj Gori
U tom detalju leži tragičnost današnje stvarnosti, jer čak i rigidni komunizam izgleda kao civilizacijski iskorak od sedam milja u odnosu na povampirene nacionalizme i šovinizme koji u svim postjugoslovenskim zemljama djeluju po istom metodu i obrascu, pokazujući da su njihove međusobne svađe samo prijepori između incestuozne braće.
Crna Gora, kao i Srbija i druge zemlje nekadašnje federacije, ima bezbroj neodgovorenih pitanja i neriješenih problema koji najizravnije utiču na život njihovih stanovnika. Ponašanje Cetinjanki u Drugom svjetskom ratu nipošto nije među tim pitanjima i tim problemima.
Potezati to pitanje na način na koji to čini Vučićev RFK (Reichsfilmkammer – Filmska komora Trećeg Rajha) i pristati da se na njega odgovara na način na koji to čini Nela Savković Vukčević, mogu činiti samo oni koji ne misle dobro ni Srbiji ni Crnoj Gori i koji dizanjem temperature u javnosti oko savršeno nebitnih pitanja nastoje da skrenu pažnju sa pitanja koja su od životne važnosti za stanovnike tih zemalja.
A ta pitanja nose imena poput legalizam, transparentnost u radu organa vlasti i javne uprave, borba protiv korupcije, građanska prava i slobode, nacionalni interes… Sve neke čudne i strašne riječi koje izazivaju noćne more ideološkim manipulatorima kakvi su Vučićevi i Đukanovićevi džepni Gebelsi.
