Piše: Miloš Lalatović
Jedna od gotovo nezaobilaznih izraza u umjetnosti, bilo filmu, muzici, slikarstvu, vajarstvu, jeste šok.
Iako izaziva napetost, ujedno stvara i fasciniranost kod ljudi u dramatičnim i horor događajima u filmu, muzici, recimo kompozicije Baha, Prokofjeva, Karla Orfa, Betovena, a i u rok muzici, posebno gotik orijentacije, a ponajviše ako se ova dva umjetnička žanra ukomponuju zajedno.
U slikarstvu fenomen šoka je vezan dosta za Munkovu sliku ,,Vrisak“, koja prikazuje čovjeka u potpunom očajanju i rastrojenosti, a težak utisak ostavlja na gledaoce, ali i fascinantan, kao da samog gledaoca uvodi u svoj neizdržljivi unutrašnji svijet anksioznosti, panike, užasa i na kraju ludila pred surovom stvarnošću, ali i onim umišljenim, a koje se predstavlja kao realnost, a izaziva strah i jezu. Dostojevski je prilikom posjete jednoj evropskoj galeriji vidjeći sliku raspetog Hrista, kako leži mrtav, izjavio ,,od ovoga čovjek može da izgubi vjeru“.
Šok efekat je čest u religioznim slikama, ikonama, skulpturama, kao i sakralnoj muzici, posebno propraćenoj orguljama. A i gotičkim katedralama, sa nestvarnom, naizgled mračnom arhitekturom, sve ispraćenim gargojlima, iskeženim i jezivim figurama sa vrha katedrala.
Interesantan je podatak, da neki od djelova sa pravoslavnih bogosluženja su korišćeni u filmskoj industriji, recimo film ,,Širom zatvorenih očiju“ u kultnoj mračnoj sceni gdje okultni pripadnici elite izvode obred, a glavni sveštenik ili žrec ih kadi, pritom izvodi nejasno pojanje na nepoznatom jeziku, a u stvari se radi o rumunskom pravoslavnom bogosluženju , samo naopačke izokrenutom. Inače, karakteristika okultnih rituala je manje više izvrtanje hrišćanskih službi ili molitvi. Tako imamo i crnu misu, koja predstavlja obrnuto rimokatoličko bogosluženje. Satanizam, kao da je vezan za hrišćanstvo, tako izgleda kao da ne bi ni postojao bez njega u vidu kakvog ga danas poznajemo. Moguće, da bi bili neki paganski idoli poput Baala, Ištar i sličnih, ali to ne bi bilo to.
Jedan od poljskih blek metal bendova koje izvode karakteristični spoj metal muzike i crkvenog pojanja jeste bend ,,Batjuška“. Ovaj bend slično muzici iz pomenutog Kjubrikovog filma koristi pravoslavno bogosluženje u izokrenutom obliku sa sve odorama ruskih shimnika.
Što se tiče same rok muzike šok efekat je počeo sedamdesetih godina sa legendarnim Alis Kuperom, bendom KISS, pank pokretom, pa sve do Merilina Mensona i savremenih blek metal bendova.
U filmu šok elementi se najčešće pojavljuju u Hičkokovim ostvarenjima. U jugoslovenskim filmovima era šokantnosti u filmovima počinje sa filmovima tzv.crnog talasa, poput filmova ,,Misterije organizma“, Dušana Makajeveva i ,,Plastični Isus“, Lazara Stojanovića. Stojanović je zbog ovoga filma dobio trogodišnju robiju, a film, koji je ujedno bio i njegov diplomski rad je zabranjen do pada komunizma početkom devedesetih.
Što se tiče književnosti, šokantnost se može pratiti od određenih romantičara, modernista, gotičke literature, pa sve do bitnika, tj od Bajrona, Bodlera, Markiz De Sada, Brama Stokera, Alena Ginsberga, Čarlsa Bukovskog, Vilijama Barouza.
U zadnje vrijeme zbog sve ubrzanijeg načina života i dostupnosti svega, šokantnost je izgubila svoje prevashodno dejstvo iznenadnosti, tako da se sada snimaju filmovi sve više, gdje radnja čitavo vrijeme nema nikakav šok ili strah, ali sama takva atmosfera budi jezu i stvara određenu dozu šoka.
Najveći problem će biti ako šok izgubi svoje prvobitno dejstvo bilo u umjetnosti ili svakodnevnom životu. Jer, ipak je on ono što nas upozorava, pa i sklanja od opasnosti. Ako se ta granica izgubi, onda će biti sve dozvoljeno, dokle nas ne sankcionišu zakonski propisi, i izgubimo svoj tzv.komfor.
