Put prosveščenija podrazumijevao je i ustanovljavanje Senata, Gvardije i perjanika. Naplatu poreza, takođe. Slabo se to dopadalo Crnogorcima.
Piše: Aleksandar Živković
Prethodni dio možete pročitati ovdje
Rani dani Njegoševe vlasti prikazani su u trećoj epizodi serije Njegoš svevremenik, koja nosi naziv „Državnik i diplomata“.
Uz sav trud sagovornika serijala, naročito samog scenariste, Mikonje Kneževića, dramski „štof“ iz ovog značajnog perioda istorije Crne Gore, sredstvima koja su bila na raspolaganju autorima, nije mogao da se razvije do dubljih utisaka i da isprovocira značajnija pitanja. Epizoda je bila svojevrsni repetitorijum, dobar i koristan, za one već upućene u ovu fazu Njegoševe vladavine, ali je ostalo pitanje: da li razumljiv onima koji se tek danas upoznaju sa Njegošem.
I više od toga: ako nam Njegoš kao poeta stalno „izmiče“ i traži sve novija tumačenja, koliko tek ne shvatamo, opet ću reći, dramu njegove vladavine.
Aleksandar Živković: Vladika černogorski – predvoditelj narodni (povodom dokumentarne TV serije)
Želeći prosveščenije nije mogao da ne zavede represivne institucije, poput Senata, plemenskih kapetana, Gvardije i perjanika. Ali, oprezno, čitaoče! Ne treba u tome tražiti neku dobru analogiju, suviše dobru analogiju, sa fukoovskim ključem kroz koji danas posmatramo evropsko Prosvetiteljstvo. (I sam Fuko je znao da se našali na račun suviše dobrih analogija). Ovdje je problem veći jer Pustinjaka cetinjskog, Njegoša pjesnika, moramo suočiti sa Njegošem vladarom. Nijesu baš Crnogorci i Brđani rado gledali njegovo slamanje plemenske samovolje, naročito ne uvođenje poreza. Tek poslije njegovog upokojenja, govoriće: „Nećemo mi imati boljega gospodara od Vladike Rada.“
No, dok ne dođemo jedanput do punog prikaza te drame Njegoševe vlasti, ostaje njen centralni međaš – kanonizacija Svetog Petra Cetinjskog. Taj Njegošev čin, koji je kao što je u seriji lijepo prikazano, imao je brojne neprijatelje. Ali, „Božije vrijeme“ pokazalo je da je to bio najcrkveniji, ujedno i najdržavotvorniji potez Njegoševe vlasti. Još nešto, kroz kanonizaciju Svetog Petra, sagledavamo i Njegoša koji je među svojim savremenicima najdublje shvatao nemanjićku crkveno-državnu misao i praksu.
A, biće, i da mu je zaštita Svetog Strika itekako trebala u uspostavljanju vlasti u besudnoj zemlji.
