27. VII 1976. Na Novom groblju, koje je sada postalo elitno, pa predstavlja neku vrstu privilegije, ima mesta samo za političare i zabavljače, a za sve ostale je zatvoreno. Jednačenje tih dvaju, u ranijoj tradiciji različitih, kategorija ljudi (pokojnika), predstavlja opšti fenomen naše civilizacije, uglavnom zbog velikog pojavljivanja jedne i druge kategorije ljudi u sredstvima masovnih komunikacija. I samo pojavljivanje u masovnim glasilima, nezavisno od sadržaja sa kojima se istupa pred javnost, dovoljno je da učini ličnosti opštepoznatim, a zatim i reprezentima društva, što donosi i druge povlastice.
U komunističkim društvima isti procesi su nešto hipertrofiraniji zbog opštih ograničenja koja su nametnuta preostaloj populaciji. I procesi jednačenja tih dvaju grupa su takođe ubrzani zbog sličnosti njihovih uloga. Političari u totalitarnim sistemima imaju prvostepeno zabavljačku ulogu. Oni na sličan način kao i pevači, na primer, „interpretiraju pesmu“ koja je već napisana i komponovana. Istovremeno, funkcija političara-totalitaraca je da zaokupe narod nečim što će privući pažnju većine u populaciji, koja tada „provodi vreme“, po mogućstvu bezbrižno, slično kao na nekoj priredbi.
***
Juče, prekjuče, kad li, sahranjene su dve pevačice i jedan muzikant. Poginuli su u saobraćajnoj nesreći, koja obično nailazi nenajavljeno, nejasno, kao sudbina. Pretpostavljam da su to bili dobri ljudi, neka im je miran pokoj, i neka mi bude oprošteno što ih spominjem u ovom kontekstu. Ipak se mora konstatovati da postoje mnogi ljudi podjednako časni i dobri, za koje „nema mesta“ na Novom groblju, a da su ta mesta odmah nađena za ljude čiji istupi spadaju u masovnu potrošnju.
Tragedija koja ih je zadesila na putu produžavala se sve do njihove sahrane. Ispalo je da je to njihov poslednji „šou“ (show), na kome je bilo nekoliko hiljada posmatrača, više verovatno no što su imali na bilo kojoj svojoj priredbi „uživo“ – otkinula mi se ta reč, nadam se da nisam ispao sarkastičan prema pokojnicima, već prema onoj silnoj masi sveta i svima nama preostalima. Osim svega drugog, smrt i sahrana predstavljaju trenutke intime, koja je prava samo u bližoj okolini pokojnika, a sve ostalo spada u spektakl i glumu. Nijedan smrtnik to ne zaslužuje. Bilo je nečeg ponižavajućeg za sve nas u toj opštoj pometnji kriterijuma i vrednosti. Ništa ne menja na stvari što se slične, i još gore stvari dešavaju u „velikom“ i „naprednom“ svetu. Ma kako udaljene i prerušene, ovakve sličnosti još jednom ukazuju na pritajenu, skrivenu sličnost, naročito u „progresu“, između komunizma i velikog kapitala, koji je takođe „internacionalan“.
Dragan Krstić, Psihološke beleške 1976-77, Balkanija, Novi Sad
Izvor: Stanje Stvari
