Crnogorsko čojstvo i junaštvo više je živjelo u pjesmi i priči nego u stvarnom životu. Da je bilo drugačije, ne bi vojvoda Marko Miljanov morao da skuplja rijetke primjere, te sačini znamenitu knjigu anegdota „Primjeri čojstva i junaštva”.
Potonja knjiga sabrala je nekoliko desetina antologijskih priča. Pa ipak, u njene korice mogle su ući i brojne stranice iz života Marka Miljanova. Evo nekih primjera.
Kada je kao tek stasao momčić Marko Miljanov zatražio od roditelja da mu kupe pušku, majka mu je rekla da je otme od Turaka. Braneći svoje stado od vuka, uhvatio ga je i golim rukama zadavio. Vučju kožu je ponio da proda, ali kada je neki Turčin rekao da mu je lažna priča o hvatanju vuka, potukao se sa njim i ubio Turčina. Bilo mu je u tom trenutku 14 godina. Čitav događaj bio je povod da se odmetne u hajduke.
Već u prvoj bici s Turcima sjetio se riječi svoje majke te je pušku oteo golim rukama. Kada se pročulo o njegovim junačkim podvizima, gospodar Crne Gore uzima ga u dvorsku gardu. Međutim, kada je vremenom postao žrtva kleveta i denuciranja, gotov je bio da zadavi i samog gospodara. Ali, one gole ruke što su zadavile vuka i Turčina, bile su ogrnute puninom slova, te je vojvoda Marko Miljanov uzeo svjedočiti da je „junaštvo kad sebe braniš od drugoga, a čojstvo kad drugoga braniš od sebe”.
