Nijesu rijetki primjeri kada crnogorski politički život, pa i sami rad u Skupštini, prije priliče nekakvom rijaliti-šou ponašanju nego što reprezentuju elitne – ekspertske, intelektualne, moralne, političke, administrativne − napore da se država izvlači iz ambisa. Primjera radi, ako posmotrimo jedan medijski kroki izvještaj o svježoj epizodi „fascikla“:
- Na sastanku u Ministarstvu ekonomskog razvoja povodom situacije u Kombinatu aluminijuma (KAP), kojem su prisustvovali predstavnici energetskih kompanija i tri ministarstva, došlo je do sukoba između ministra ekonomskog razvoja Jakova Milatovića i predsjednika Odbora direktora Elektroprivrede Milutina Đukanovića, navode mediji. Ministar Milatović je predsjedniku odbora EPCG-a koji je krenuo na pauzu, nakon svega 20-ak minuta sastanka održanom u četvrtak, poručio da se ne mora ni vraćati, te da DF neće ući u Vladu, nakon čega je Đukanović reagovao burno i, prema medijskim navodima, gađao ga fasciklom. Nakon toga je ministar kapitalnih investicija Mladen Bojanić pokušao da smiri situaciju i pozvao Đukanovića da izađu napolje. Pošto su izašli sa sastanka na kraću pauzu, Đukanović je napustio zgradu ministarstva, dok se Bojanić vratio (Izvor: Sputnjik).
pomislimo: „Šteta što nije živ Branislav Nušić! Fanatstičan siže za komediju naravi“. No, dođavola, ako bi time literatura profitirala, kao i ljudi kojima literatura još nešto znači, u životu se ne bi ništa promijenilo.
Posljednja epizoda, pod radnim nazivom „Fasciklom gađao ministra“ samo je paradigmatski primjer kako se estradizacijom i profanisanjem političkog života proizvodi medijski spektakl i materijal za kafanske diskusije, što naravno nije finalni cilj rabote, nego se iza pravana, skoro uvijek, lako prepoznaje svojevrsno pozorište sjenki, jedan paralelni univerzum koji publici (građanima) ne nudi ništa osim simulacije ozbiljnog rada; dakle, da preciziramo – ništa osim zajebancije. A (i ah), kako bi pjevao Džoni Štulić: „Raspolagati tuđom mukom nije mala zajebancija“.
Prema tome, zarad mentalnog zdravlja našeg uvaženog i od smjeha zagrcnutog publikuma, bilo bi potrebno, bez ikakvog pravana, razmišljati može li se kako politici vratiti dostojanstvo!?
P. S. Možda je korisno, istovremeno, razmišljati o jednom zapažanju Borislava Pekića: „Politika i Erotika su nerazlučne. Politika može uspešno da zameni erotiku, a erotika politiku. One su i u dubljem smislu komplementarne. Politički uspeh ima erotske ekvivalencije. Erotski neuspeh političke posledice“.
Prema tome, bilo bi bolje da se naš politički establišment više erotizuje, a manje estradizuje.
Milorad Durutović
