Piše: Sveštenik Gojko Perović
Odlazak u starački dom i boravak tamo ne samo da nijesu strani duhu našeg naroda, niti je to neko eksperimentisanje, nego ako se ljudski život shvata u ovim biblijskim koordinatama, ovo okupljanje staraca na novom životnom projektu, daleko od rodnog doma i najbližih rođaka, jeste dobro utaban i provjeren put ka najvećoj mogućoj punoći života.
Posljednje vrijeme otvara pred nama pitanje opstanka i smisla ljudske zajednice. Kako porodice, tako i širih kolektiviteta. Izdvojeni, atomizirani pojedinac, zagledan u sebe i sopstvene objave o sebi (i komentare drugih o tim objavama i njemu lično) zauzeo je mjesto „osnovne ćelije ljudskog društva“. Umjesto porodičnog sabranja, sada je osnovni činilac društva ta individua okružena sobom. Okružena a najčešće i opterećena. Opterećena izgledom, ugledom i beskrajnim ponorom misli o sebi, koje nerijetko „urode“ nekim depresivnim, okamenjenim stanjem. U Staroj Grčkoj, komfor osamljeničke refleksije i kontemplacije imali su rijetki filosofi u dokolici, a kasnije u Srednjem vijeku, za takvo što su najveću mogućnost imali monasi pustinjaci. Dočim, danas vidimo da se ljudska zajednica sastoji od „sve samih“ (tužna igra riječi) modernih „filosofa i monaha“. Samo što oni ne postižu i niti doprinose zajednici, onako kako su radili pomenuti filosofi i monasi, koji su bili malobrojna intelektualna i duhovna elita svog vremena. Naprotiv. Sve se ovo zbiva u skladu sa proroštvom (upozorenjem) pjesnika Branka Miljkovića kako će „poeziju svi pisati“ (baš svi, a ne samo rijetki i nadahnuti), pa i ovaj fenomen možemo da prepoznamo kao činjenicu da sada svi pišu neku „svoju poeziju“, filosofiraju i osamljuju se u nekim svojim pojedinačnim svjetovima.
Logično pitanje je da li onda to što nastaje od ovih izolovanih faktora uopšte možemo nazvati društvom? Ili je riječ o skupu rasutih jedinica? Porodica, kao zajednica je mogla biti osnovnom ćelijom društva, jer su i jedno i drugo, po svojoj suštini, množine tj. zajednice. Ova, novonastala „ćelija“ koju sada vidimo, jeste samodovoljna monada, čija valentnost je vrlo upitna. Mladići prepadnuti od djevojaka, djevojke prestravljene od vezivanja, roditelji prestrašeni od svoje djece, a djeca nepovjerljiva prema roditeljima. To se dalje transponuje na druge oblike udruživanja, i polako nagriza sve političke, obrazovne pa i religiozne tradicije (koje se čine najotpornijima prema takvim pojavama).
U tim i takvim okolnostima, djeca i stariji se prepoznaju kao najugroženija bića. I jedni i drugi prepušteni sebi i telefonima, a opet i jedni i drugi nedovoljno moćni (zdravljem i životnom snagom) da sami o sebi istinski brinu. Možda tema nekog drugog teksta budu djeca, telefoni, zdravi stilovi života i školstvo, a ja bih se ovdje posvetio grupaciji baka i djedova, o kojima se manje govori. S pravom je društveni akcenat stavljen na one na „kojima svijet ostaje“, ali nijesmo uradili ništa dobro ako zaboravimo na onaj uzrast u koji, koliko sjutra, svi ulazimo. Pomenuta antika i srednjovjekovno razdoblje, a sve do nedavno i moderno doba, sabirali su se oko porodice i izvirali iz nje, i znali su – svaka od tih epoha na svoj način – da brinu kako o vaspitanju djece, tako i o poštovanju starijih. Moglo bi se reći da je cijelo društvo, u svim tim razdobljima, predstavljalo jednu veliku porodicu, pa kao što se unutar porodičnog doma velika pažnja poklanjala unucima i djedovima, tako se i društvo profilisalo prema tom poretku. Cvjetalo je školstvo i rađalo svoje najbolje izdanke (udžbenike, učitelje i metodologiju…), ali su isto tako, vrlo cijenjene bile institucije „staraca“ i „mudraca“, kako onih koje je život usmjerio ka nekom individualnom djelovanju (ali potpuno u korist zajednice) tako i onih koji su se sabirali u razna vijeća i svojevrsne skupštine onih najiskusnijih. Antički mudraci, hrišćanski starci, novovjekovni lordovi i učitelji znanja, vodili su ljudsko društvo u judeo-hrišćanskom i evro-američkom svijetu, a nije drugačije bilo ni u islamu, pa i onim drugim, Evropi dalekim kulturama. U nama bližoj, ovdašnjoj istoriji, muški preci su ginuli za slobodu i vjeru, a naše bake i majke su čuvale i svjedočile ideal slobode i vjere, od kolijevke pa do groba. Elem, vjekovi naše prošlosti nijesu znali za potrebu da se organizuju starački domovi i prihvatilište za onemoćale. Najprije zbog toga što su starci i nemoćni bivali među nama, kao kruna mudrosti i iskustva neophodna za funkcionalan život zajednice. Ali, takve zajednice danas nema. Nema je u onom prirodnom obliku, koji nam se, koliko do juče, podrazumijevao. Zbog toga su savremenom „uspješnom i perspektivnom“ mladom čovjeku, podjednaki teret i sopstvena djeca i sopstveni roditelji.
Ali da sad ne lamentiramo nad tim jezivim saznanjem. Tako je – kako je. Da vidimo šta da radimo? Dok se dosjetimo kako da kvalitetno vaspitavamo djecu („otmemo im telefone iz ruku“), pred nama stoji fenomen staračkih domova, kao jedne ozbiljne i izvjesne opcije. Danas za mamu i tatu, sjutra za nas.
Moje, prilično novo i površno iskustvo sa staračkim domom na parohiji, apsolutno je pozitivno. Riječ je plemenitoj ideji i dokazanom postignuću da naše starce izvučemo iz depresivne defanzive „beskorisnog“. Da ih iz zapostavljenosti na koju su osuđeni našim ambicijama i aktivnostima, i našim životnim saobraćajem – izvučemo na svjetlost dana i života, tako što će svoje decenije penzije provesti sa sagovornicima svoje dobi, sa temama koje će neko čuti i saslušati (bez onog „ne davi“ ili „ne peglaj“). Takav oblik organizacije života, osim eksplozije neposredne društvenih aktivnosti, obnavlja radost života i u pogledu dešavanja na širem planu: organizovane i sprovedene humanitarne akcije; turistička i poklonička putovanja; novo interesovanje za kulturo-umjetničke teme… A da ne govorimo o isijavanju plemenitosti kod medicinskog i drugog osoblja mlađeg uzrasta koji brinu o korisnicima staračkih domova.
Pa dobro, reklo bi se, na prvi pogled – logično kretanje životnih procesa: dom za stare. Hepi end. Miran ulazak u očekivanu luku. Fino se druže i ima ko o njima (čitaj: nama sjutrašnjima) da brine. Međutim, nije baš tako. Za odlazak tamo, potrebno je sabrati svu životnu snagu (i onu mentalnu i emotivnu, pa tek onda fizičku) i napustiti dom u kom si živio. Dom u kome je sve tvoje i sve tako poznato, i iskoračiti u nešto što ipak – tek treba upoznati. Poslije izlaska iz majčine utrobe, odlaska u školu, na fakultet, udaje-ženidbe, prvog poslovnog angažovanja, brojnih preseljenja (razvoda i sahrana)… sada treba opet „pokupiti prnje“ i krenuti u nepoznato. Nije to nimalo lako. Opet, ta najdramatičnija tačka ovog procesa ujedno je i najkreativnija. Poput svih nabrojanih razdvajanja koja se podrazumijevaju u djetinjstvu i mladosti, i ovaj pokreti svojevrsna nužda, rodiće „nove sile“. A to nije samo neki sticaj neočekivanih okolnosti, nego nešto što je utkano u samu osnovu ljudske egzistencije. „Napusti zemlju/dom svojih otaca, i pođi (za mnom) u zemlju/prostor koju ću ti (tek) pokazati“ – kaže Gospod Avramu (Abrahamu/Ibrahimu) na samom početku Biblije. I kako tada, tako i kasnije, preko „Izlaska iz Egipta“, „Vavilonskog ropstva“, putovanja „Svete porodice“ iz Galileje u Vitlejem…itd. Sve je to u duhu onog osnovnog biblijskog stiha da smo svi mi „stranci i došljaci na ovoj zemlji“. Svi smo putnici, u prolazu kroz ovaj život. A to opet ne znači nešto negativno, neki prezir prema ovom životu i ovoj planeti, nego je to krajnje pozitivna i ljekovita napomena da kroz ovaj život putujemo ka nečem većem i važnijem. Već smo jednu „zemlju“ (majčinu utrobu, u kojoj nam je bilo najsigurnije) napustili, pa lako ćemo, kad za to dođe vrijeme, napustiti i ovu. A ko ima razloga da vjeruje u taj polazak i prolazak u nešto novo, i ko je više pozvan da se za njega priprema, nego oni najstariji među nama? U toj perspektivi, polazak u zajednički dom, koliko god bio mučan i zahtjevan, jeste blagotvorno dejstvo koje će dušu da oživi novim očekivanjima i novim osjećajem važnosti pred izazovima koji nas čekaju, pred novim poznanstvima. Sve to, iz biblijske perspektive, postaje svrsishodno i jedino normalno. Posebno naspram perspektive beskorisnog zapećka, na koju nas, nažalost, svodi život sa mlađim, prezauzetim i samozadovoljnim, potomcima.
Znam, ima ovdje dosta potpitanja i nejasnoća, ali žurim da iznesem pohvalu za one starce koji su smogli snage za taj još jedan životni iskorak, ali i one mlađe koji su se zauzeli u organizovanju rada domova za stare.
Konačno, jedan od obrazaca naše civilizacije jeste lik kaluđera (Sveti Simeon Mirotočivi, Njegošev „iguman Stefan“, Sveti Petar Cetinjski…). A etimologija riječi i duhovno djelovanje kaluđera upravo se odnose na dobru i plodonosnu starost. U hrišćanskom poimanju svijeta nema mjesta za penzionersko stanje koje bi podrazumijevalo umanjenu ili manje važnu aktivnost od dosadašnje. Naprotiv, život ide dalje takvim zamahom, da uprkos staračkoj onemoćalosti životnih sila, duh napreduje. I to ne pukim gomilanjem iskustva, nego približavanjem onome za šta nas Bog sve sprema, približavanjem samom Bogu. Hoću da kažem, staračku korisnu aktivnost nije izmislio neko u ovom vijeku da bi utješio nemoćne, nego to iskustvo čovječanstvo ima od pamtivjeka.
U tom smislu možemo drevni manastirski život smatrati nekom vrstom, kako omladinskih škola i sabranja zrelih ljudi, tako i svojevrsnim staračkim domovima. Manastiri nemaju predstavu o pasivnoj ili nepotrebnoj starosti, nego upravo o beskonačnosti i neprestanom napretku ljudskog života. Manastirski i monaški život se po mnogo čemu gradi uprkos biologiji, odnosno preko horizonata bioloških zakona. Zato, odlazak u starački dom i boravak tamo, ne samo da nijesu strani duhu našeg naroda, niti je to neko eksperimentisanje, nego ako se ljudski život shvata u ovim biblijskim koordinatama, ovo okupljanje staraca na novom životnom projektu, daleko od rodnog doma i najbližih rođaka, jeste dobro utaban i provjeren put ka najvećoj mogućoj punoći života.
Sve su ovo razlozi zbog kojih Crkva ne samo što podržava i pomaže rad staračkih domova, već ima namjeru da, uz Božiju pomoć, i sama osnuje i vodi ustanove takvog karaktera.
Izvor: Pobjeda
