Piše: Milija Todorović
Gradonačelnik Cetinja ponovo pravi cirkus u javnosti, u momentima kada treba ćutati. Nezaboravno je njegovo prozivanje ministara i traženje ostavki, povodom tragičnih događaja u njegovom gradu, onda kada bi moralni čovjek najprije ponudio svoju. A sjećamo se i ksenofobičnih izjava upućenih prema SPC i njenoj Mitropoliji, a u vezi imovinsko-pravnog položaja Cetinjskog manastira.
Navijački incident, čije okolnosti još nijesu razjašnjene, koji se desio na teritoriji Cetinja, Đurašković je potrčao da ispolitizuje. Rekao je da se radi „o smišljenoj namjeri da se napad dogodi na teritoriji Cetinja“ a kao inicijatora incidenta prepoznao „dobro poznate kuhinje“. Šta to drugo može da znači, osim da g. Nikola misli da su fizički napadi i incidenti prirodni i očekivani u drugim crnogorskim opštinama, ali ne i na Cetinju? Podsjetimo, riječ je o sukobima usijanih glava poznatih po „Ubij Srbina“ i „Ko ne skače taj je pravoslavac“, pa ako nije normalno reći da su sukobi među takvim i sa takvim ljudima poželjni (što bi rekao Brano Milačić u sred studija RTCG: „Dabogda jedni drugima oči izvadili“), onda možemo reći da su očekivani. A da su očekivani, pokazuje i reakcije policije uoči utakmice: pojačani kordoni, blokirani prilazi većim gradovima… A sve se tiče ozlojeđenosti javnosti (pa i navijača sličnih ovima) antisrpskom histerijom koju hrvatski navijači pronose diljem regiona. A u Crnoj Gori žive Srbi, a osim Srba i mnogi drugi kojima takva hrvatska ksenofobija smeta.
Međutim, Đuraškoviću jedino smeta što se Hrvatima istom nasilnom i nerazumnom mjerom uzvratilo „na teritoriji Cetinja“. (Sjećate li se kamenovanja Tuđmanovog vozila 1991, baš na Cetinju? Ili možda onog 2/3 odziva za Dubrovački front, baš sa Cetinja?) A kako znamo da je Đurašković, glavom i bradom, baštinik nasilja sa Kruševog ždrijela, kada se nijesu birale ni kamenice ni puščana zrna, da se pokuša spriječiti jedan vjerski skup, i kako znamo za njegov nasilan odnos prema crkvi i crkvenoj imovini – onda postaje bjelodano, da njemu ne smeta nasilje kao takvo, nego mu smeta nasilje kao odgovor na „Ubij Srbina“, a opet ni to mu ne smeta, ako bi se projavilo u Budvi ili u Beranama, nego eto samo na Cetinju. Po njemu, izvan Cetinja, nema ni morala ni pravde, niti ih treba očekivati.
On je čisti etnofederalista, koji – zaklanjajući se iza pacifizma – ne želi Srbe ni njihove simpatizere na Cetinju, u bilo kom obliku. Ni kao ekstremne navijače, ni kao prepodobne monahe u manastiru, ni kao humanitarne kuvare (recimo, on nigdje i nikad nije pomenuo rad crkvene narodne kuhinje na Cetinju koja svakodnevno hrani preko 100 gladnih građana Cetinja, ali je prozvao „dobro poznatu kuhinju“ povodom incidenta kod Uganja), ni kao maloljetnu djecu polaznike Cetinjske bogoslovije. Nikola Đurašković je požurio da ponudi pomoć onima koji nijesu ni turisti, ni humanitarni radnici, ni „dokazani prijatelji Crne Gore“, nego izvođači numere „Ubij Srbina“.
A nju su gospoda interpretirala i prije Uganja – u Zagrebu (na utakmici protiv Crne Gore) i poslije Uganja, u Podgorici (opet protiv Crne Gore). Ako ovu improvizovanu muzičku grupu ne treba tući po crnogorskim saobraćajnicama (a ne treba), ne treba im pružati ruku podrške, nego prosto pozvati nadležne da rade svoj posao. Jer, u ovom opštem krčkanju i kuvanju, ne može biti samo jedna kuhinja, a ko vidi samo jednu, onda znamo u kojoj i kakvoj kužini je njegov svjetonazor najprije ispran pa potom pohovan.
