
(Foto: YouTube)
Rođen 30. oktobra 1960. godine u Lanusu, predgrađu Buenos Ajresa, kao peto od osmoro djece Dijega Maradone Seniora i Dalme Salvadore Franko, potonji fudbalski bog, buntovnik s autoritetom, antitalenat za život izvan fudbalskog terena, preminuo je 25. novembra 2020. godine u šezdesetoj godini života. Njegov fudbalski talenat primijećen je u ranom djetinjstvu, ali njegovo sićušno tijelo nije obećavalo ozbiljnu fudbalsku karijeru. Činilo se da neće ići dalje od zabavljačkih bravura što ih je, kao dvanaestogodišnjak, izvodio tokom poluvrememena na utakmicama prve divizije Argentine. Pa ipak, nije to bio njegov šoutajm već priprema za totalni fudbalski teatar – za umjetnost.
Drugi su šutirali loptu a Maradona ideju. Drugi su fudbal tretirali kao posao ili zabavu, a on je šutirao loptu kao da šutira čitavu planetu. Nije to bila svirepost dominacije, jer toliko puta ga je odavalo ridanje na terenu. Da suze, suze su odavale da je ipak samo čovjek, ali s pedigreom antičkih heroja. Otuda je za njega stadion prije bio antički amfiteatar nego sportsko grotlo u kome svoje ambicije hrane bogati a svoje frustracije liječe siromašni građani svijeta.
Kada je neuspješan dribling, on pada u samorefleksiju − što je prva pretpostavka katarze. Lako je provjeriti da su njegove fudbalske bravure proizvod dugih preispitivanja. Samo ih pažljivo treba posmatrati. On je razmišljao brže od lopte; imaš utisak da još nije ni stigla do njega, a on je već filigranskim dodirom osmislio kako da izigra četiri ili pet svojih nemilosrdnih čuvara.
Rimljani su već obesmislili slobodu i umjetnost kada su umjesto amfiteatra ustanovili arene. Refleks naslađivanja svođenjem čovjeka, pa još ratnika, na životinju živ je do danas. (Pa i savremena sportska zdanja nazivamo arenama!) Zaboravili bismo Rimljane samo da se u srednjem vijeku arene nijesu izlile na ulice i trgove. Ubiti i spaliti čovjeka na trgu, što će reći, negdašnjoj antičkoj agori, postala je poslastica. Avaj, moralo se s tim prestati, pa se opet stvorio arhitektonski krug unutar koga će se opet tući, istina fudbalskom loptom, za interes nekog silnika, za interes najbogatijih, ali ne znanjem i duhom, već zlatnim polugama, ili prstima političke moći.
Stadion je, koliko god uživali u njemu, postao prostorna metafora civilizacijske i kulturne dekadencije; korporacijski i medijski totalni (anti)teatar, koji u sebi sadrži nijanse rimske arne, srednjovjekovnog trga, ali skoro ništa od antičkog anfiteatra.
Pa ipak, jedan čovjek, El Pibe, nije se uklapao u takav svijet. Čini se da je u Napoli došao ne samo da igra lopte već da sruši „Rim”. „Božja ruka” ide, takođe, u red napora da se izbori dostojanstvo i pravda. Da, bio bi razapet ili spaljen na trgu kada u tom, vele kontroverznom pogotku, čak i Englezi nijesu vidjeli neku višu pravdu.
Milorad Durutović
