Piše: Filip Dragović
Nekoć su Vijesti bile senzitivne na banalnosti tipa: „Kako možeš biti u vlasti ove države kada si na referendumu glasao NE?” A to je samo destilovana verzija mudroserine koja pita: „Šta tražiš u Crnoj Gori, kada si na građanskom, demokratskom izjašnjavanju bio za njen drugačiji državni status od njene samostalnosti?” Nekada su, kažem, novinari i urednici Vijesti znali razliku između lojalnosti državi i raznolikosti političkog stava i nacionalnih identiteta unutar nje.
Znali su, i te kako, kako iza „odanosti Crnoj Gori” i insistiranju na „odbrani crnogorskog identiteta” često prebivaju prosti kič i potkradanje iste te crnogorske države.
Odnedavno, na Vijestima gledamo drugi film. Režiju Branka Baletića, koji pita: zašto Mićović (Milutin) traži državnu nagradu Crne Gore, ako je mene i meni slične nazvao ‘nulom’? Jer, prema Baletiću, on i njegovi ideološki istomišljenici su Crna Gora, a oni koji ne misle i ne osjećaju kao on… šta će oni uopšte ovdje? Samo što ne kaže: neka idu za Beograd. Beograd u kom je sam kao nekakav reditelj, postao neko i nešto. Dakle, ja, Branko Baletić, mogao sam da stvaram, hljeb da jedem i dobijam nagrade u Srbiji, iako srpski identitet u Crnoj Gori opisujem kao tuđ i okupatorski, a stvaraoci u Crnoj Gori koji se bore za srpski identitet (sa manje ili više ukusa, ali ništa protivzakonito) ne mogu da traže nagradu za svoje djelo u svojoj državi? Ne mogu, jer mene smatraju nulom!
Vučić Đukanoviću poklonio Đurišića, kao čuvenu Trojansku skulpturu
Duga je i davna priča to da književni jezik može da istrpi svakojaku kritiku sopstvenog naroda, i da se takva kritika može vaznijeti do velikih umjetničkih visina. Ali ovdje nije riječ o kritici države ili izrugivanju ni njoj, ni njenoj istoriji, ni njenim građanima (zato što su Crnogorci ili Srbi), ovdje je riječ o Baletićevoj politikantskoj potrebi da svoju interpretaciju države i državnog identiteta proglasi za totalitet i da ih izjednači sa samim pojmom i esencijom države. Takav, totalitarni naum, samim tim, sve druge i različite od sebe interpretacije Crne Gore, proglašava državnim neprijateljima. I Vijesti duvaju u tu i takvu tikvu, direktno ili preko „retrovizora“, svejedno.
Baletić je bio članom nekave komisije koja je nedavno odlučivala o državnim nagradama, pa je u istoj bio preglasan. Od 9 članova njegovo mišljenje je dijelilo samo 4. Pa opet, prepoznajući sebe u pomenutoj „nuli“ koju je izrekao njegov neistomišljenik, on bezočno pita: zašto tražiš nagradu od „nule“ (od mene)? Pa pobogu reditelju, ti si, kao prepoznata „nula“ tek samo manjina u državnom žiriju, a većina, koja legalno i legitimno predstavlja državu, iskazala je sasvim drugačiji kritički stav i potraživanje nagrade pokazala opravdanim. Ali, kako to smjestiti u skučeni prostor scenografije na kojoj piše „država, nacija, društvo – to sam samo ja?“.
