Piše: Stojan Stamenić
Prije cijele priče o dresovima, koji su prethodnih dana bili predmet interesovanja i fudbalskih i ideoloških i identitetskih tabora, prije svega u Nikšiću – malo skretanje. Sutjeska je ove godine propustila da na svojoj opremi obilježi nešto za klub epohalno važno.
Jer: niti jednom jedinom riječju klub ili bilo koja zvanična nikšićka ili državna institucija nije ove godine obilježila 80 godina od kada je, još prije kraja Drugog svjetskog rata, nikšićki klub obnovljen – i prvi put dobio to lijepo ime Sutjeska!
Lijepo ime
Šteta, jer u nasljeđu tih dana prije osam decenija bilo je više nego dovoljno inspiracije i sasvim jasnih i dostojnih načina da se dizajnom neke od garniture novih dresova obilježi jedna svijetla stranica klupske istorije. Ali ne – nije bilo niti jedne jedine objave na zvaničnim nalozima na društvenim mrežama o tome – a kamoli svečane akademije ili bilo čega svečanog… I to je najbolji primjer kako se sa zvaničnih (fudbalskih i drugih) adresa u Nikšiću i državi odnosi prema nasljeđu FK Sutjeska.
A šta se moglo ispričati: da je 17. februara 1945, dok su još njihovi najbliži ratovali na frontu, oko 30 proletera i omladinaca (među njima i tri omladinke!) suštinski osnovalo novi klub. Da su mnogi na tu osnivačku sjednicu, u današnjoj zgradi vrtića ,,Kosovka djevojka“ – došli u partizanskim uniformama. Da je tad predlagano da ime bude i Hajduk i Hercegovac, što su imena predratnih ljevičarskih klubova u gradu. Pa da je fudbaler, sjajan glumac, borac NOB-a, potom i strijelac prvog ligaškog gola u istoriji kluba Stevo Matoviću jednom momentu predložio to ,,Sutjeska“. Pa su se svi sjetili žrtve svojih najbližih u bici najvećih gubitaka i herojstva koju godinu ranije; pa se potom i zapjevalo ,,Kraj Sutjeske hladne vode“.
Moglo bi se ispričati i da je Steva jedna omladinka Anka- Njaka Golović najglasnije podržala. Da je godinama kasnije i prije iznenadne smrti Matović imao izuzetne uloge u nekim od najboljih filmova Živka Nikolića! Da je sjednicom predsjedavao slavni revolucionar i narodni heroj Radoje Dakić – Brko – koji će manje od godinu kasnije preminuti na liječenju u Moskvi…
Pa da su, potom, u toj posljednjoj ratnoj zimi, u razrušenom gradu i u gladi, imali samo jednu garnituru (bijelih) dresova i da su imali jednu jedinu loptu, prvotimca Voja Vukovića,koju su kao oči u glavi čuvali. ,,Petica“ šnirana kožnom vezicom – korišćena i za utakmice i za treninge. Pa je Fićo Šofranac, obućar i ekonom kluba, najbolje zašivao i krpio koncem od padobrana koji je dobijao od partizana… Pa je Vojna komanda dodijelila FK Sutjeska i kožne đonove za prve kopačke za fudbalere, koje su za samo dva dana sašili radnici zadruge ,,Zelengora“. I igra je mogla da počne!
Prva značka
Nažalost, nema mnogo fotografija i podataka iz tih prvih, ratnih mjeseci Sutjeske – i prvih poslijeratnih godina. Na jednoj je, na primjer, prvi kapiten tima – nezaboravni Džavid Tuzović, u bijeloj opremi. Džavid će te iste 1945. tragično stradati u padu sa kamiona, prilikom povratka sa jedne fudbalske konferencije u Beogradu; nije ni 23 godine napunio… I prvi je crnogorski fudbaler po kojem je nazvana ulica – eno je u kvartu kod bolnice u Nikšiću.
Pa su, na primjer, te iste 1945. kad su stigle i prve zvanične garniture dresova od Fiskulturnog saveza – u oktobru igrači Sutjeske igrali prve međunarodne mečeve – protiv italijanske Garibaldine… Tada, u Nikšiću i Dubrovniku – u crvenim dresovima, sa crvenom petokrakom u bijelom polju na grudima.
Već sredinom 1945. dizajnirana je i prva zvanična značka Sutjeske. Ovako je izgledala (sada pravi raritet među kolekcionarima): velika crvena petokraka u bronzi ili emajlu u čije je krake uklopljeno veliko bijelo ćirilično slovo ,,S“. Duž tog slova, bojom bronze, ispisano je: ,,SD Sutjeska, Nikšić, 1945“. A u sredini petokrake – plava fudbalska lopta.
I taj detalj u vezi sa dresovima nam je već važan: brižni hroničar nikšićkog fudbala Dino Tuzovićje u više svojih publikacija tu jasno istakao – da su te kombinacije plave boje na lopti i bijele slova ,,S“ – označavale zvanične boje kluba. Znamo da je izrada značaka završena u radionici ,,Haraš“ u Subotici, koja je radila tada i logotipe nekih od najvećih jugoslovenskih klubova.
Plavo i bijelo
Na jednoj od fotografija iz 1946. fudbalere Sutjeske zatičemo na terenu u bijelim dresovima sa crvenom petokrakom na grudima. Ipak, jasno je da je to bila gostujuća garnitura – u istim su i na fotografijama sa duela sa Bokeljom u Kotoru maja 1947.
Na stadionu pod Trebjesom, u bijelim dresovima sa jednom plavom prugom (ali horizontalnom, ne uspravnom kao na gostujućim dresovima za aktuelnu sezonu) igrači Sutjeske su na fotografiji iz proljeća 1947. Konačno – prva fotografija sa plavo-bijelim prugama na dresovima i opremom poput one po kojoj je Sutjeska prepoznatljiva – na fotografiji iz sezone 1949/50. Među njima, na primjer, Mika Zirojević, Muro Koprivica, Borislav Spajić, Miško i Điko Burić…
Druga značka, kao zvanični logo tima, napravljena je 1959. godine. Radili su je Blažo Zlopaša, stomatolog, sportski novinar i veliki navijač tima, profesor Kekićsa tadašnje Pedagoške akademije – i likovni umjetnik Blagoje Mito Vukotić (kasnije urednik Nikšićkih novina). Niz plavih i bijelih zraka koji se pružaju poput zarudjele zore. Pa su sa istim idejnim rješenjem napravljeni i zastava, zastavice, amblemi…
Ona čuvena generacija, koja je u sezoni 1963/64. izborila istorijski plasman u Prvu ligu Jugoslavije – u plavo-bijelim dresovima, gdje se plavo i bijelo polje razdvajalo dijagonalno, od grudi do kuka. A u eliti, sezonu kasnije, generacija legendarnog napadača Vojina Lazarevića(potom ikona Crvene zvezde i jugoslovenskog fudbala), kapitena Spajića, Novaka – Bata Bulatovića: u plavim dresovima i bijelim šortsevima.
Predratna igra
Nego, u cijeloj priči valja se vratiti ipak koju deceniju ranije. Jer Sutjeska, zvanično osnovana 1945, kao godinu osnivanja već godinama uzima 1920. godinu – tako se vezujući za tradiciju predratnih nikšićkih timova. U prvom redu Hajduka (potom nakon zabrane sa imenom Hercegovac) kao radničkih ekipa zabranjivane Komunističke partije – ali i Obilića, prvog kluba u gradu. Razlog je jednostavan i ima pokriće: skoro svi igrači prve poslijeratne generacije Sutjeske su prije rata igrali za Obilić ili Hajduk, odnosno Hercegovac. Veliki broj igrača tih predratnih timova poginuo je u Drugom svjetskom ratu, u NOB-u – brojni upravo na Sutjesci.
I u kakvoj su opremi igrali prije rata? Prvo, nikako se nije moglo govoriti o pravim dresovima. O boji dresova te prve generacije prvog kluba u gradu Obilića (gimnazijska ekipa) 1920. ne znamo; ali znamo da su koju godinu kasnije protiv Hajduka (osnovan 1927) igrali u plavoj opremi.
A Hajduk, suštinski i ideološki prethodnik Sutjeske? Naravno, u crvenoj opremi. Pa je sačuvano svjedočanstvo, na primjer, da su protiv podgoričke Zore (isti tim koji će uskoro postati Budućnost!) u Nikšiću igrali i jedni i drugi u varijantama crvenih dresova… Pa je publika, simpatizeri predratnih komunista – i jednima i drugima skandirala: ,,Crveni, crveni!“. I tako su to bili pravi prijateljski mečevi.
I znate šta se desilo na tom meču, na terenu kod Vojnog stana (sada kod, otprilike, pumpe u Rastocima) u Nikšiću? Bijesni sreski načelnik je sa kordonom žandarma u 25. minutu utakmice upao na teren – pa je bajonetima krenula hajka na goloruke igrače! Naravno, oba tima… I jedni i drugi su prenoćili u ćelijama zatvora pod Bedemom kao ,,banda komunistička“, o čemu je izvještavala i režimska beogradska Politika…
Pa je Hajduk ukinut krajem 1929. godine – kao komunistička filijala. I zabranjeno da se tim imenom zove bilo koji klub u Nikšiću. Ili da se obnavlja sa crvenim dresovima! Niti su u upravi novog tima – Hercegovca – smjeli biti javno deklarisani simpatizeri komunista… Epilog: Hercegovac u bijelim dresovima sa velikim plavim kragnama, na fotografijama iz 1931. E, to je otprilike začetak plavo-bijelih boja…
Fudbalska priča
I je li to i toliko dovoljno da se ovog ljeta, ili bilo kog, garniturom dresova oda omaž onom što je nasljeđe i Sutjeske i nikšićkog fudbala? Apsolutno jeste; a te priče su tek početak. Mogao je to biti i omaž onim generacijama vihornog krila Baje Samatovića i nezaboravnog napadača Josipa Tibljaša, sa kraja šezdesetih i početka sedamdesetih – niz svijetlih plavih i bijelih pruga, skoro poput argentinskih dresova… Ili, prosto – bijeli dresovi i plavi šortsevi. Savršen retro šmek.
Ili, onim ,,ratnicima“ iz sredine osamdesetih pred kojima su na gostovanjima strahovali najveći jugoslovenski timovi – i koji su igrali u dresovima sa velikim i vrlo specifičnim logom ,,M“ na grudima (tada po glavnom sponzoru, firmi ,,Monteks“) – i kada je mečeve pratilo i do 17.000 gledalaca u Nikšiću. Ili, onim generacijama sa kraja devedesetih za koje je debitovao Mirko Vučinić…
Ali – za sve to je, prije svega, potrebna briga i iskren odnos prema fudbalskom nasljeđu. Fudbalskom, a ne ideološkom ili identitetskom, u bilo kom smjeru. Samo takva Sutjeska okuplja sve Nikšićane (dobro, ne sve, da nam se navijači Čelika ne naljute) i bez problema u ključnim mečevima puni stadion kraj Bistrice, u sezoni u kojoj se iz Nikšića najavljuje ili makar priželjkuje rezultatski iskorak. Takva ima jak korijen, ishodište, ima za šta da se ponosi i spram toga je prepoznata i cijenjena – na fudbalskoj sceni koja je mnogo šira od crnogorske. Doći će i ona, takva, na red.
Izvor: Pobjeda
