Piše: Oliver Janković
Završeno je još jedno prvenstvo svijeta u plivanju. Kao neka repriza olimpijske žurke. Svi šampioni su bili tu, sa malo promiješanim kartama motivacije, trenutne forme, borbe sa rekordima. I valjda je normalno da u post-olimpijskoj godini, odnosno prvoj godini novog olimpijskog ciklusa, i nije bilo previše novih rekordnih ostvarenja. Međutim ljepota ovih takmičenja u vodi je neuništiva. Pored gimnastike i atletike, ovaj sport izaziva najviše asocijacija sa umjetnošću.
Karakteristika ovog takmičenja je opadanje američke takmičarske moći. Mnogo manje zlatnih odličja sa SAD (10), a mnogo više za Australiju(13), Kinu(15) i prilično šarenoliku lepezu osvajača medalja: Rumuniju, Tunis, Francusku, Njemačku, Japan, Kanadu, Litvaniju… i plivače iz Rusije koji su se dominantno vratili na velika takmičenja sa šest zlatnih odličja i lijepim brojem (18) ostalih medalja. Ali – bez ruske zastave i himne! Izrael može, Rusija ne može. Ovo će ostati sramota za pretenciozne kreatore globalne svjetske pravde i mira. No, kako to u ovim situacijama biva, ta je okolnost samo više utvrdila ruske sportiste u poziciju moralnih pobjednika sa svakom novom osvojenom medaljom. Naročito je praznično djelovalo osvajanje zlatne medalje od strane ruskih plivača u završnoj spektakularnoj disciplini štafeti 4 x 100 mešovito, ispred favorita Francuske (sa Leonom Maršanom) i SAD. A neprincipijelnim kreatorima poretka u svijetu, ovo se vratilo kao bumerang.
Srbija? Ostaje žal što Andrej Barna juče nije otplivao u vremenu od prekjuče. Jer da jeste – imao bi bronzanu svjetsku medalju. Ovako, „samo“ šesto mjesto na svijetu. I neka nova nada da će, do Olimpijskih igara 2028. Srbija u Andreju imati ozbiljnog kandidata za jednu od najvažnijih medalja u sportu
