Piše: Vule Žurić
„Na plažu stižu dva čoveka, visoka, mršava, crna, verovatno radnici solane što se proteže iza plaže. Prati ih jedan dečko, sa dve zelene flaše pod miškom. Podne tek što je minulo. Sve je užareno, pritisnuto suncem koje sažiže.
Dva čoveka se svlače, zatim se spuštaju na kolena i rukama razgrću pesak, kopajući dva plitka udubljenja, koje kupači nazivaju ‘grobovi’. Dečko im pomaže, ne svlačeći pantalone i majicu.
Pošto se pesak u ‘grobovima’ ugrejao, dva mršava čoveka ležu svaki u svoj ‘grob’. Dečko nabacuje pesak na njih, sve dok ih ne zatrpa do grla. Potom im stavlja pod glavu smotuljak pantalona, da bi mogli da gledaju ispred sebe.
Ispred njih je more, uzburkano talasima, ali zamamljujuće svojom zelenom bojom i penušavošću. Oni ga posmatraju mirno, bez želje…“
Ovako je neobični prizor sa velike ulcinjske plaže u svojim dnevničkim zabeleškama opisao pozorišni reditelj i pisac Pavle Ugrinov. Tog jula 1977. godine, na najjužnijoj tački tadašnje jugoslovenske jadranske obale, uz Ugrinova i njegovu suprugu i petogodišnjeg sina letovao je i slikar Stojan Ćelić.
Gotovo pola veka kasnije, plaža na kojoj je, piše Ugrinov, „pesak krupan, srebrnast, more mirno, bez mulja, sa naslagama peska na dnu“, našla se u centru pažnje crnogorske javnosti, jer su isti oni investitori koji su na desnoj obali Save sagradili Beograd na vodi namerili da na ulcinjskom pesku sazidaju još jedan bogataški raj. I baš u vreme kada je trebalo da aktuelni crnogorski glavari „preseku“ da li im je velika zarada bitnija što od ekološkog čojstva, što od interesa lokalne zajednice, novosadska Agora je objavila drugi tom „Nulte egzistencije“, beležaka koje je Pavle Ugrinov zapisivao u svoj dnevnik od 1977. do 1989. godine.
U tekstu posvećenom prvom tomu dnevničkih zapisa, zaključili smo kako su Ugrinovljevi dnevnici prilika „da se još jednom susretnemo sa mnogim nezaobilaznim imenima naše kulturne istorije, te da osetimo bȉlo epohe u kojoj je nastalo pregršt temeljnih vrednosti našeg kulturnog bića ali u kojoj je i posejano seme kulturnog rata koji ne jenjava“. Drugi tom „Nulte egzistencije“ se može čitati i kao prvorazredan, a opet diskretan prikaz društvene atmosfere u kojoj se već uveliko živi u dubokoj senci sve opipljivije pretnje krvavog raspada zemlje.
Pola sata nakon što su ih dečaci zatrpali lekovitim ulcinjskim peskom, dvojica radnika „se dižu iz svojih ‘grobova’“:
„Ponovo obučeni, ljudi uzimaju flaše, svaki po jednu, natežu, piju, piju dugo, da nadoknade tečnost koju je vreo pesak iz njih izvukao. Okrenuti su sada jedan drugome, više ne gledaju more, ni plažu ni kupače, ne tiče ih se ništa što tu postoji, sve im je tuđe.“
Ugrinovljev ulcinjski turistički zapis najednom postaje zloslutna metafora svega onoga što će nas zadesiti pre nego se na velikoj ulcinjskoj plaži ne pojave investitori koji betoniraju pogled u svetlu budućnost. Pročitana sa pučine na koju smo oduvani, ova Ugrinovljeva priča sa predratnog morskog žala odiše atmosferom nemih užasa koji se najpre mogu pronaći između reči i redove mnogih najboljih stranica proze Aleksandra Tišme.
Slučaj je opet hteo da je u danima objavljivanja drugog dela Ugrinovljevih dnevnika Akademska knjiga iz Novog Sada u okviru edicije celokupnih dela Aleksandra Tišme štampala dva toma njegovih razgovora i intervjua sa stranim i domaćim novinarima. To je i više nego dovoljan razlog da prilikom listanja drugog toma „Nulte egzistencije“ najviše pažnje posvetimo Ugrinovljevim beleškama u kojima pominje Tišmu. Dva pisca koji su bili prijatelji umnogome su delili kritički ugao gledanja na razvojni put fatalne krize jugoslovenskog socijalističkog društva.
Otuda Tišmine mahom opore i precizne misli kojima je prožet svaki njegov razgovor iz upravo objavljenih knjiga predstavljaju neku vrstu intelektualnog ogledala Ugrinovljevih zapisa o tadašnjosti. Moć ovog neobičnog književnog dijaloga možda se najbolje može opisati kao pulsiranje sve jače zubobolje u ustima koja već neko vreme ne znaju za iskreni osmeh.
O otklonu od poslednjeg teškog koraka
O počecima poznanstva a onda i bliskoga prijateljstva sa Ugrinovom najslavniji novosadski pisac detaljno progovara odgovarajući na pitanja novinara „Ekspres Politike“, sa kojim je, povodom dodeljivanja Ninove nagrade romanu „Upotreba čoveka“ Tišma razgovarao početkom marta 1977. Ugrinov u svojim dnevnicima prenosi dobar deo ovog intervjua, napominjući da je reč o „dva kratka izvoda“. Tišma prvo navodi kako su i on i Ugrinov dobili Brankovu nagradu za prve knjige u istoj godini, te da su se u to vreme već poznavali i lično, i to „po dobru“.
Ugrinov je u to vreme počinjao svoju veoma uspešnu, ali kratku karijeru pozorišnog reditelja i hteo je da na scenu Beogradskog dramskog pozorišta postavi jednu Tišminu dramu. „Ugovorili smo sastanak kod tadašnjeg ‘Ruskog cara’, sa znacima raspoznavanja. Od prikazivanja moje drame u Beogradu nije bilo ništa“, kaže Tišma i pojašnjava, „jer Ugrinovljev uticaj u pozorištu u kome je tek počeo raditi nije bio dovoljno jak, ali se naše književno drugovanje nastavilo do danas“.
Dobitnik Ninove nagrade potom poredi svoj pobednički roman sa „Fascinacijama“ Pavla Ugrinova i primećuje da njihove knjige imaju „i više nego samo dodirnih tačaka“. I to ne samo tematski, „nego i po pristupu“. Zbog „tog nesklada, zbog izvesne sporosti“ koji čine književne svetove njihovih romana posvećenih onome što se u Vojvodini dešavalo tokom Drugog svetskog rata nametnuo se, kaže Tišma, „izvestan iskošen, moglo bi se reći humoran odnos koji nije eksplicitan koliko je sadržan u kompoziciji tih romana“.
Odmah ispod navođenja delova Tišminog intervjua, Ugrinov u dnevniku daje skicu za portret jednog „od najusamljenijih ljudi iz kruga onih koje poznajem“:
„Vidim ga kako šeta pustim, ravnim, vlažnim novosadskim ulicama, ili dugim dunavskim kejom, ili kako u žurbi hita ka onemoćaloj majci koja stanuje u Domu za stare osobe, ili odlazi u posetu sinu koji tek hvata korak sa životom, ali pritom uvek samog, sa svojim crnim premišljanjima, a ipak sa nekom unutrašnjom, prirodnom, od prirode mu datom dobrotom, vedrinom i čvrstinom, tim vrlinama duše što ga otklanjaju od onog poslednjeg teškog koraka, od potpunog očajanja i pomirenosti sa nestankom…“
Kako se ošišati u Moskvi i Istočnom Berlinu
Iskošen i humoran odnos prema stvarnosti koji je Tišma zapazio u Ugrinovljevoj prozi prepoznatljiv je i u zapisima iz drugog toma „Antiegzistencije“. On na jednom mestu zapisuje kako se „bit jednog događaja, suština jedne stvari, ne izražava u onome što je centar tog događaja, niti u samom središtu bića, već, često, onim što je na periferiji, u nekoj sporednoj stvari, detalju naizgled beznačajnom, ili u nekoj beznačajnoj manifestaciji bića… i ako umetnik, ili onaj koji hoće da se bavi umetnošću to ne razume, nikad neće ništa razumeti i uvek će ga nešto čuditi“.
Kako to funkcioniše u umetnikovom svakodnevnom životu i dnevničkim zapisima, najbolje se vidi iz dve epizode sa službenih putovanja u Moskvu i Istočni Berlin, koje se čitaju i kao sižei nenapisanih Tišminih priča, ili kratkoga romana. Ugrinov je kao jedan od urednika u Redakciji dramskog programa Televizije Beograd bio član naših delegacija koje su išle u glavne gradove SSSR-a i DDR-a da pregledaju ponudu tamošnje dramske TV produkcije. U obe prilike, kvalitet ponuđenih TV serija i filmova bio je loš.
Ali Ugrinov u svojim zapisima na ono što je očekivano razočaravajuće ne želi da troši mnogo reči, već svoju egzistenciju stavlja u krupni plan. Tako nastaju dnevnički „selfiji“ načinjeni u atmosferi nepodnošljive težine neslobode što mrvi svakodnevicu sovjetskog i istočnonemačkog društva. Ugrinov te autoportrete ispisuje sa punom svešću o svim vrlinama i manama društveno-političke sredine iz koje je iza Gvozdene zavese stigao i u koju će se, hvala Bogu, vratiti.
Prvih nekoliko dana službenog puta u Moskvu, u januaru 1975, provodi prehlađen u svojoj sobi u ogromnom hotelu, čime stiče „alibi“ da nekoliko narednih dana, umesto u gledanju loših TV programa, provede tumarajući metropolom. Ali svakoga dana se pre svega treba izboriti sa čudnim pravilima rezervisanja mesta u često praznim moskovskim restoranima, jer ako se sistem „ne provali“, u krevet će se otići praznoga stomaka.
Na slične prepreke Ugrinov nailazi i kada poželi da se podšiša i opere kosu pred oproštajnu večeru sa sovjetskim TV domaćinima. „Ne mogu da verujem“, zapisuje Ugrinov, „u ogromnoj zgradi ovog dela hotela nema muškog frizera! Iz severnog dela hotela muškarci idu u istočni deo, a žene iz istočnog dela u severni deo – da se friziraju!“.
Sve više ličeći na junake romana Vladimira Vojnoviča, pisca „Života i priključenija vojnika Ivana Čonkina“, Ugrinov se snalazi i, da ne bi izlazio „na vetar i sneg“, pronalazi čikicu koji ga „kao u Kafkinom Zamku!“ provodi do istočnog dela zgrade, „kroz restoran na drugom spratu, pa onda levo, pa desno, naposletku nekako…“.
Tri zime kasnije, Ugrinov je istim poslom stigao u Istočni Berlin. Tamo nije bilo problema sa restoranima, jer su u pauzama projekcija ljubazni domaćini dragim gostima nudili šunku, sir, kafu i čaj. Ali kada je Ugrinov poželeo i da se ovde podšiša i opere kosu, ispostavilo se da je put iz zapadnog u istočni deo velikog moskovskog hotela bio mnogo jednostavniji od istočnoberlinskih pravila friziranja! Naime, iako u jednom frizerskom salonu nadomak Brandeburške kapije zatiče tek jednu mušteriju, besposlena blagajnica mu poručuje da neće moći da se ošiša dok se prethodno ne najavi. Iako ne odustaje tako lako od namere da izdejstvuje šišanje i pranje kose mimo strogih prusko-socijalističkih pravila, na kraju se ipak vraća u sobu odakle poziva frizerski salon i pita da li može da dođe da mu operu kosu i da ga podšišaju:
„Ženski glas mi kaže: mogu, ali tek za sat i deset minuta! Danke! Dolazim znatno ranije, baš da vidim ima li koga u radnji. Situacija ista, stolice prazne, nema nikoga. Kažem da sam se pre jednog sata najavio! Pošto me svi već poznaju, čine mi veliku uslugu, frizer me prima u ‘red’ pre zakazanog vremena!“
Ugrinov posle ovog remija sa „frizerskom birokratijom“ još i staje u red pred jednim ekskluzivnim butikom u kome želi da kupi francuski đubretarac:
„Stojeći pola sata u redu, osećam da već pomalo postajem neko drugi! Malčice drukčiji! Naime, počinjem pravilno da mislim! Shvatam da disciplinovani red pred radnjom uspostavlja isti takav red u samoj radnji, pa i u samoj državi, i da stvarno, kanda zaista, idu brže, bolje, preglednije, samo što je čitav ritual – ponižavajući! Ali ako svi tako postupaju, onda nema poniženja! Jer se ne pravi razlika; jer smo svi isti! I mada znam da nismo, to moram uzeti kao svoju trenutnu zabludu! Nije trenutna, kažem samome sebi, već je trajna! Lepo! U tome se, dakle, sastoji ta famozna – korenita promena bića!“
O prijateljstvima, ušima i smrti
Zavođenja i održavanja reda bilo je, naravski, i kod kuće, ali su naši pisci, kako je to primetio Tišma tokom jednog intervjua objavljenog 1991. godine, „socijalizam doživeli – priznavali oni to danas ili ne – mnogo više kao svoju stvar nego literate iz drugih istočnih zemalja koji su ga prihvatali kao – okupaciju“.
Ugrinov je za sobom pre svega imao iskustvo zabrane izvođenja Beketovog „Godoa“, a sa sličnim cenzorskim zahtevima se suočavao i tokom uredničkog rada na radiju, a potom i na televiziji. Bio je jedan od urednika dramskog programa Televizije Beograd kada je u okviru ciklusa TV filmova i drama posvećenih fantastici u našoj literaturi emitovano danas kultno delo naše kinematografije, „Leptirica“ Đorđa Kadijevića. „Strukture“ su pokušale da film smeste u „bunker“ odmah nakon njegovog premijernog prikazivanja na televiziji. „Kolateralna šteta“ promovisanja vampirizma u našem socijalističkom društvu trebalo je da bude i sam Ugrinov, kome je pretilo ražalovanje sa uredničkom mesta. Naposletku je organizovana projekcija za predsednika Saveta Televizije Beograd. Iako ga je „Leptirica“ šokirala, zaključio je kako nema razloga da se Kadijevićev film bunkeriše.
Ugrinov u dnevnicima piše i o stalnom interesovanju Petra Stambolića za rad Redakcije dramskog programa, naročito za rad na nastanku TV serija posvećenih Dimitriju Tucoviću i Svetozaru Markoviću. Ugrinov je u nekoliko navrata odlazio u Stambolićev kabinet, gde mu je jedan od najvažnijih i najmoćnijih ljudi srpskog komunističkog pokreta iznosio svoja mišljenja o karakteru revolucionarnosti dvojice srpskih socijalista.
Obe TV serije su uspešno realizovane, premijerno prikazane i potom često reprizirane i njihov umetnički kvalitet ni do danas nije izbledeo. Ali su se menjale društveno-političke okolnosti, pa je Stambolić zahtevao da se iz jedne epizode serije o Tucoviću izbaci deo u kome se govori o albanskom pitanju, jer je u tom trenutku situacija na Kosovu i Metohiji počela da se usložnjava. Ugrinov je prihvatio Stambolićeve argumente, a onda, kao i uvek kada bi se suočio sa sličnim zahtevima, potegao argument tehničke neizvodljivosti ideoloških intervencija na odavno montiranom materijalu.
Iako važne, ovakve pobede su bile male u odnosu na sve ono loše i tužno što se sve vidljivije odigravalo u Jugoslaviji. Ugrinov je proces rastakanja jednoga reda u svojim dnevnicima beležio odan zapažanju onih „malih stvari“. Naizgled sporedno ga je zaokupljalo i kada je pisao o savremenicima.
Reagujući na vest o smrti Miloša Crnjanskog, primećuje kako mu prilikom posmatranja piščevih fotografija naročitu pažnju privlače njegove – uši! Ušne školjke Crnjanskog su, zapaža Ugrinov, „bile velike kao u nekog dirigenta (kakve svi dirigenti imaju), i da su mu te ušne školjke, u stvari, bile najizraženiji deo lica. Ponovo ih gledam, te ušne školjke, fasciniran, u neverici“.
Fasciniran je i veličinom ušiju Miroslava Krleže:
„Veliko uho, da li je to samo kod starca (85) ili je to obeležje izuzetnih ljudi, ostaje da utvrdim. Ali, zasad, to njegovo uho, kao i veliko uho Crnjanskog, kao da je dokaz nekog izuzetnog sluha, koji se ceo život naprezao da čuje sve glasove i ništa ne propusti, kao da je to uho karakteristično za – velikane!“
Na jednom mestu pak tvrdi da je „baroknost karakteristika naših pisaca“:
„Oskar Davičo piše – nadrealističkim ili psihoanalitičkim – barokom, Mirko Kovač piše – rimokatoličkim barokom, barokom katoličkih oltara, Bora Pekić – sudskim barokom, barokom sudnice, Vidosav Stevanović – periferijskim barokom, itd.“
Ali velikani nisu imali samo veće ili manje uši a savremenici svoj specifičan barokni stil. Jer tu su i njihove sitni „tajni“, životni trenuci koji, zahvaljujući tome što ih je Ugrinov zabeležio u svojim dnevnicima, bacaju novo svetlo na njihov lik i delo. Tako saznajemo da je Vasko Popa na časovima domaćinstva jedini od muških đaka ostajao da hekla, kako su i Danilo Kiš i Mirko Kovač umeli da guslaju, kako je tokom jednog boravka na Azurnoj obali Duško Radović mnogo novca potrošio u kockarnici na blek džek aparatima, te da je Filip David voleo da igra bilijar, koji je bio, setimo se, i Dositejeva strast.
Prava i lažna prijateljstva
U ovu vrstu Ugrinovljevih dnevničkih zabeležaka možemo ubrojati i onu iz juna 1979, kada Aleksandar Tišma, koga zove po nadimku Šaca, ide da iznajmljuje stan u centru Novog Sada, gde treba da stanuju njegov sin, snaha i tek rođena unuka. Tišma se raduje unučici, ali i on i Ugrinov ne propuštaju da vlasnicu stana, sredovečnu ali vrlo privlačnu novinarku, plavušu, posmatraju „na isti način“, pogledima koji „nam se razumeju“:
„I ona shvata da nas uzbuđuje, ali i sama kao da se uzbuđuje. Pokreti i glas joj to otkrivaju…“
U opisivanju ovoga životnog iskustva kao da se, sem pogleda, stapaju dve spisateljske poetike, dva jaka autorska glasa koji o najdubljim ponorima ljudske prirode umeju da govore krajnje racionalno, sa izvesne distance koja je odlučujuća u stvaranju jedinstvenog čitalačkog zadovoljstva. Na kraju, „Šaca polaže kaparu. Zadovoljan je stanom, iako neće on u njemu stanovati, ali u blizini je njegovog stana. A onda iznenada izgovara nervozno: ‘Šta će sve ovo meni?! Šta bi meni falilo da sam ostao kod svoje majke i da se nikada nisam ni ženio. Kod majke je najbolje!’“.
Ovaj neobični, jedinstveni Tišmin žal za mladost sve jasnije, iako do kraja diskretno, isijava iz Ugrinovljevog beleženja početka raspada jednoga društva, a onda i države. U početku, Ugrinov u stvaranju vidljivih raseda u krtom telu književne, a samim tim i celokupne javne scene, vidi i neke dobre, korisne posledice.
Tako u vreme polemike između Danila Kiša i Dragana M. Jeremića zapisuje kako se prvi put posle rata „desilo da se izvesne stvari imenuju pravim imenom, da se izvesne stvari najzad shvate. Ali, više od toga, učesnici polemike shvatili su istovremeno malo više i sebe same, kao i svoju umetnost“. Svi su se, zaključuje Ugrinov, i malo uplašili:
„Shvatili su sa kakvim predmetom rukuju, šta imaju u rukama, čime se bave. Ozbiljnost – to je prava reč – prvi put je tako glasno ušla u književnu ‘kuhinju’ ove generacije, u svaku pojedinačnu radnu sobu, svakog pisca.“
Po njemu je bitno da su polemike imale svoju pouku, te da je sve ostalo zanemarljivo. Na samome kraju, Ugrinov kaže:
„Lažna prijateljstva su konačno postala lažna, a prava su ostala prava.“
Prateći dalji razvoj događaja kroz listanje drugog toma „Nulte egzistencije“, vidimo da je Ugrinov ostao pravi prijatelj sa onim piscima, rediteljima i slikarima sa kojima će deliti stavove što će se sve više kristalizovati kako društvena kriza postaje sve dublja. Sem Radeta Konstantinovića, u taj najuži krug poetičko-političkih srodnika svakako spadaju Stojan Ćelić, Filip David i, najzad, sâm Aleksandar Tišma. U isto vreme, dolazi do postepenog, ali sve uočljivijeg hlađenja prema onima koji su se opredelili da ka sve neizvesnijoj budućnosti krenu nekim drugim putevima.
Među njima se izdvajaju Borislav Mihajlović Mihiz i Dobrica Ćosić. Ova razilaženja Ugrinova teraju da razmišlja o posledicama procesa čiji je učesnik i svedok, pa još krajem 1983. nekoliko redova dnevničkih beležaka posvećuje košmaru istorije:
„Mi smo, zapravo, pritisnuti košmarom sopstvene nacionalne istorije, koja nam sve češće zatvara puteve ka univerzalnom. Sve više i više, i svaki dan očiglednije. To se pretače u umetnost, i slabi je. To će nas koštati.“
Tišma je, u razgovoru vođenom za „Politiku“ u leto 1988. godine, odgovarajući na pitanje Save Dautovića o odnosu krize sa umetnošću, ako ne optimističniji, bio znatno praktičniji:
„Poznato je da se društvene i ekonomske krize uglavnom ne poklapaju sa duhovnim krizama. I kod nas je u ovom izuzetno teškom vremenu zahvalno biti pisac jer se mnoge stvari upravo sada razobličuju. Spadaju koprene nekih iluzija, izmišljotina, laži itd, i to je veoma stimulativno za umetnost. Mislim zato da je ovo jedan od dobrih trenutaka za književnost, i da se to vidi.“
U ulici Danijela Ozme
Bio je to, sad već odavno znamo, i dobar trenutak za rat. Umnogome drugačiji od onog koji su, pedeset godina ranije, doživeli i preživali, a onda o tom ratu pisali i Tišma i Ugrinov. Rat koji je, prema Tišminim rečima iz intervjua datog „Vjesniku u srijedu“ 1977. godine, bio njegovo najuzbudljivije iskustvo:
„Ništa krupnije ni pre ni posle toga nisam video ni doživeo. To je bilo vreme puno događaja, svaki dan bacao je po jedan gvozdeni teg na terazije postojanja i nepostojanja. Ljudi su se komešali, svi razodeveni iz svojih konvencionalnih uloga, svi uzbuđeni i uzbudljivi, svi nosioci nekakve sudbine. Rastanci, smrti, bekstva, sve je to u naše dane unosilo nezaboravnu patetiku i upečatljivost. Odahnuli smo kad se rat završio, ali ne priznati da je on bio jedinstven doživljaj bila bi laž.“
Sve je to ponovo bilo pred našim vratima, a Ugrinov i Tišma su se opredelili da reprizu katastrofe bratoubilačkog rata ne čekaju pasivno, već da učestvuju u stvaranju grupe Nezavisnih pisaca, čija je osnivačka skupština održana u Sarajevu na samom kraju 1989. godine. Delegacija pisaca iz Srbije putovala je u Sarajevo poslovnim vozom, u dva kupea. Iz Beograda su na put, sem Ugrinova, krenuli i Mirko Kovač, Filip David, Vidosav Stevanović, Mihajlo Pantić, David Albahari i Radomir Konstantinović. U Rumi su im se priključili Tišma i Oto Tolnai.
Po dolasku u Sarajevo, u koje su već stigli pisci iz ostalih jugoslovenskih književnih centara, smeštaju se u hotel „Beograd“, koji će sa početkom rata postati improvizovani zatvor, a potom odlaze na Baščaršiju, na ćevape kod Ferhatovića. Skupština se održava sutradan, u Ulici Danijela Ozme, gde su nekada bile prostorije Radio Sarajeva, u to vreme sedište bosanskohercegovačkih omladinaca koji će na prvim višestranačkim izborima u BiH nastupiti kao politička stranka, dok danas tu zaseda Izborna komisija Bosne i Hercegovine.
Nakon završetka oficijelnog dela skupa održava se koktel, na kome, u dobrom raspoloženju, govore prvo Konstantinović, a potom Ugrinov. Govore „o jugoslovenskom kulturnom prostoru i saradnji pisaca tokom šezdesetih i početkom sedamdesetih i postepenom raspadu te saradnje i druženja u drugoj polovini sedamdesetih, što traje sve do danas“.
Sutradan, Konstantinović i Ugrinov ponovo odlaze na ćevape, a odatle, tramvajem koji u Sarajevu zovu „kec“, kreću na železničku stanicu. „U kupeu voza sa Albaharijem, Pantićem, Tolnaijem i Tišmom. Tolnai i Tišma silaze u Rumi, odakle hvataju voz za Novi Sad.“ I tu kao da se, bar na stranicama Ugrinovljevih dnevnika i Tišminih intervjua i razgovora, dva prijatelja, barem privremeno rastaju.
Ostaje nam da sačekamo da iz štampe izađe i treći tom „Nulte egzistencije“, pa da Ugrinovljeve dnevničke zapise iz ratnih devedesetih i poratnih dvehiljaditih ukrstimo sa onim što je Tišma govorio za našu i stranu štampu tokom godina koje je uglavnom provodio u Nemačkoj i Francuskoj.
Biće to nastavak priče o, kako je to Tišma rekao još 1. maja 1991. za jedan holandski časopis, „čežnji vraćanju života bez pritiska“.
Ima li ikoga ko je i danas ne oseća?
Izvor: RTS OKO
