Ako u vezi sa nečim na bivšem jugoslovenskom političkom prostoru postoji visok stepen predvidljivosti, onda je to horsko i sinhronizovano oglašavanje svih srbomrzaca (bošnjačkih, albanskih, montenegrinskih, hrvatskih, u nacionalnom pogledu transverzalno „građanističkih“…) u trenucima kad im se učini, ili im se dojavi, da je došlo vrijeme za konačni obračun sa neupokojenim „srpskim zlom“.
Sada prolazimo kroz jednu od takvih faza političke dinamike, s tim što je ova posebno histerična, jer se komšijama i nekim strancima učinilo da Srbija, ukupno uzevši, nešto bolje međunarodno stoji nego ranije, da Srbi nisu sasvim bez prijatelja i da imaju neke određenije ideje o tome šta bi samozaštitno i proaktivno za svoje dobro mogli uraditi i da u tom smislu planiraju i preduzimaju konkretne i konstruktivne korake, što je kvalitetan pomak u odnosu na jalovu galamu povodom poteza koje protiv njihovih prava i legitimnih interesa sitematski preduzimaju drugi.
Motiv za dizanje uzbune u antisrpskim redovima svakako je i onespokajavajuće osjećanje da bi srpski argumenti u međunarodnoj zajednici, iz niza razloga, mogli naići na više sluha nego ranije, dok je pak njihovo monodijsko zakukavanje zbog navodne srpske opasnosti poprilično izgubilo na učinkovitosti, kao stereotipna narikačka rutina na koju se nema potrebe baš uvijek obazirati i odazivati.
Sa druge strane, one snage u centrima svejtske moći, prevenstveno u Londonu, Vašingtonu i Berlinu, koje bi, kako se „poslovno“ kaže, da završe nezavršene poslove na Balkanu (čitaj u vezi sa KiM i BiH) pokušavaju da montiraju scenografiju kojom bi se prizvale, odnosno rekreirale opšte okolnosti iz devedesetih godina, kada su komotno, više štapom nego šargarepom, „poslovale“ i uredovale na razbijenom jugoslovenskom prostoru i bitno kumovale njegovoj tadašnjoj, potonjoj i današnjoj nesreći.
Svjesni su oni, i to u punoj mjeri, da u društvenim stvarima i u politici protok vremena nije neutralna datost i da je sadašnja realnost na tzv. „Zapadnom Balkanu“, a i šire, nepovratno izmijenjena na način koji posezanje za starim obrascima i instrumentima djelovanja čini sve manje produktivnim, ali baš zato žure da unazad preteknu novu stvarnost koja se rađa. A ovdašnji šaroliki, ali kompaktan srbomrzački zbor taj revivalistički igrokaz disciplinovano, repetitivno prati potmulim brumom i povremenim krešendom dobro naučenih i uvežbanih starih antisrpskih partitura. Personalni sastav hora je, naravno, velikim dijelom promijenjen i podmlađen, ali su dirigent(i) i note isti. Nema tu nikakve inovativnosti, a o nekom ambicioznijem rimejku da i ne govorimo.
Pravo Karađoz pozorište…
I pored njihove anahronosti, ovu koordinisanu akciju novog „opkoljavanja Srbije“ (formulacija bivšeg predsjednika Turske Turguta Ozala) i svakovrsnog pritiskanja i ugrožavanja ukupnog srpskog nacionalnog korpusa – bilo bi pogrešno potcijeniti, jer nije moguće sa sigurnosti predvidjeti na šta su sve borci protiv „srpske opasnosti“ u ovom trenutku spremni i dokle su kadri da idu, iako im budućnost svakako ne pripada. Ali, dok budućnost na bivšem jugoslovenskom prostoru postane sadašnjost, a istorija prošlost, još mnogo neopakog može biti učinjeno.
Nema nikakvog smisla analizirati optužbe koje se od devedesetih godina minulog vijeka iznose protiv „velikosrpskog hegemonizma“, navodne opsednutosti Beograda idejom „velike Srbije“ i pokušajem njenog nasilnog ostvarivanja, kao i cjelokupnog zločinačkog djelovanja srpske države u Miloševićevo vrijeme, a i suštinskog nastavljanja iste nacionalističke i ekspanzionističke politike sve do naših dana.
Ta opadanja su već postala otužni klišei i šablonizovane etikete, a sa onima koji ih neumorno ponavljaju svaki kritički dijalog je izlišan, jer za dijalog nisu spremni. Na svaki pokušaj opovrgavanja ili bar relativizovanja činjenične osnovanosti njihove „istine“, koju su proglasili jedinom i neprikosnovenom, reaguju samo još većom galamom, težim, uvredljivim kvalifikacijama i ispoljavanjem arogantne, a umišljene moralne superiornosti bez ikakvog stvarnog pokrića.
Dobar skorašnji primjer ovakvog isključivog postavljanja bio je način na koji je u bošnjačkoj javnosti dočekan „Izvještaj“ nezavisne Međunarodne komisije za utvrđivanje stradanja Srba u Sarajevu (1992-1995). U žučnim obrušavanjima na ovaj dokument od preko 1250 strana nije iznijet nijedan jedini validni protivargument stavovima i ocjenama saopštenim u tom kolektivnom ekspertskom tekstu, već samo indignacija i optužbe zbog toga što se neko „revizionistički“ drznuo da dovede u pitanje sakrosantnu verziju rata u BiH, sa pozivanjem na presude Haškog tribunala, kao na vrhovni, neprikosnoveni i vječni pravni i naučni autoritet. A kako se uopšte može govoriti, posebno kad je o ratnoj sudbini sarajevskih Srba reč, o nekakvom „revizionizmu“, kad nikakav izvještaj ili istoriografski prikaz koji bi mogao biti predmet revizije uopšte ne postoji?
Ovaj „Izvještaj“ je prvi. On bi se, naravno, u svim svojim djelovima kroz kritičku raspravu mogao podvrgnuti preispitivanju, za šta se Komisija izjasnila otvorenom, ali bi takva rasprava podrazumijevala napor čitanja obimnog teksta i iznošenje konkretnih primjedbi na njegovu sadržinu, što kritičarima ne pada na pamet, jer ozbiljnih argumenata, kako izgleda nemaju, a vjeruju da su u posjedu jedine, prave i neoborive istine, pa nema potrebe da se zamajavaju pisanijem nekih minornih srpskih plaćenika.
Izlišno je, dakle, meritorno raspravljati o stvarnosnoj smislenosti i racionalnoj održivosti optuživanja Srbije i Srba za sva zla koja su zadesila prostor bivše Jugoslavije i njegove stanovnike od kraja osamdesetih godina, jer je pitanju tvrdokorna ideološka mantra koja svoje korijene ima još u odlukama Drazdenskog kongresa KPJ iz 1928. godine, sa docnijim neprekinutim dubinskim kontinuitetom u raznim alotropskim modifikacijama narativa.
Ono što je u ovoj fazi antisrpskog okupljanja na svetom zajedničkom zadatku mnogo zanimljivije i poučnije jeste sagledati kako se, kad truba pozove na juriš, ostvaruje jedinstvo pripadnika različitih, pa i međusobno suprotstavljenih ideoloških grupacija i političkih snaga.
To objektivno sadejstvo u jednoj interesnoj nadidelogiji mržnje ozbiljno dovodi u pitanje deklarisani samostalni identitet političkih subjekata koji žele da u društvu budu uvažavani kao pokreti i stranke sa autentičnim programima, zasnovanim na čvrstim sistemima idejnih i etičkih vrijednosti. Ako im se učini ovakva primedba ili postavi pitanje o doslljednosti, koje iz uočenog jednoumlja logično proizlazi, braniće se vjernošću idealima višeg reda, recimo odanošću patriotizmu ili rodoljublju.
Možda oni to tako i osjećaju, ali je onda logički legitimno pitanje – o kakvom je to patriotizmu i rodoljublju riječ kad ta načelno časna opredjeljenja patriji i rodu osvjedočeno donose mnogo više štete nego koristi?
Znači li to da oni koji zamjeraju Srbima, pa im se čak i podsmijevaju, zbog toga što su od slavnog poraza u bici na Kosovu stvorili svoj osnivački mit i uporište duhovnog i istorijskog identiteta nacije, istrajavanjem na himeri bosanskog patriotizma u naše vrijeme čine istu grešku i žive u dubokoj zabludi? Ali, to već nije pitanje za Srbe i, uopšte, nebošnjake i ne bi bilo prilično i primjereno da oni na njega daju odgovore. Svako ima pravo na svoje istine i zablude, pa bi valjalo da ga priznaje i drugima, ali i da se u životu ravna prema posljedicama postupanja u skladu sa njima, pogotovo ako ga se neposredno tiču ili ga ugrožavaju.
Naročitu brigu da se uklope u sadašnji povišene i zaoštrene tonove antisrpske političke i medijske kampanje u BiH pokazuju eksponenti političke linije koju žele da predstave kao građansku, demokratsku i tolerantnu, kao i da je drugi kao takvu prihvate, za razliku od „mahalskog diskursa“ dominantnog islamističkog krila bošnjačke politike, za koji drže da je civilizacijski nižega reda.
Indikativan je modus operandi pripadnika tog sloja u strukturi fronta tzv. „probosanskih“ snaga. Kako istovremeno napasti Srbe i održati distancu prema podjednako anstisrpski nastrojenim balijama? Kako se bacati blatom, a ostati čistih ruku?
Skorašnji napisi nekolikih istaknutih sekularno-liberalnih, „građanističkih“ analitičara i komentatora otkrivaju kakvoj taktici u javnom nastupanju ovi politički marginalizovani i zbog toga frustrirani zagovornici tobože nefanatičnog nadnacionalnog bosanstva koordinisano pribjegavaju.
Stereotipni napadi na srpsku politiku u BiH, koju oličava prokaženi Milorad Dodik, prepoznavanje navodnog kontinuiteta u punoj identičnosti te politike sa onom koju je personifikovao Slobodan Milošević, kombinuju se sa očekivanjima da strani faktor konačno nešto ipak odlučnije preduzme, jer su se tokom godina pogrešnog i nekompetentnog vođenja države od strane neprosvećenih i licemjernih islamista i korupcionaša urušile vitalne snage bošnjačkog institucionalnog, građanskog i patriotskog otpora neprekinutoj srpskoj agresiji. Ovakavim manirom obraćanja domaćoj i stranoj javnosti istovremeno se nastoji maksimalno ocrniti Srbe, uputiti poziv za pomoć, odnosno intervenciju međunarodnoj zajednici i izgibetiti dosadašnja vlast u kojoj vajni probosanski građanisti voljom građana do sada nisu bili u prilici, sem ovlaš, da učestvuju. Lukavo, nema šta! Ali i bijedno prozirno i veoma rječito u pogledu stvarne razine političke kulture onih koji bi da sve svoje sugrađane i komšije nadmoćno uče građanskom redu i „evropskim vrijednostima“.
Pokazaćemo kako to, primjerice, izgleda u izvjedbi triju solista iz srbomrzačkog hora tobožnjih probosanskih liberalnih demokrata.
Odabrali smo tri nedavna karakteristična komentara, dva u magazinu „Dani“ (01.10.), nepotpisanu redakcijsku kolumnu, sa slikom autora, vjerovatno dovoljno poznatog da mu nije nužno navoditi ime, i redovni komentar Svetlane Cenić u njenoj rubrici „Osmatračnica kastel“, i onaj Senada Avdića sa portala Slobodne Bosne (25.10). Autorski rukopisi se u ovim trima tekstovima razlikuju i nose lični pečat svojih sastavljača, ali su im ideje i poruke simptomatično podudarni. Sve troje ukazuju na nezavidno stanje u kome se nalaze društvo i država u BiH („Ne mogu da se svaki dan ne upitam šta su Bosanci i Hercegovci Bogu zgrešili da žive u političkoj septičkoj jami?“ – SC), za šta okrivljuju političku klasu koja je opšte interese podredila uskim, klanovskim i ličnim, ali i neadekvatno i pogrešno držanje inostranih tutora koji su takvo stanje dozvolili, ne primjećujući sistematsko puzajuće djelovanje srpskog elementa na razaranju dejtonske BiH.
Kad je o ovom djelovanju riječ („neprekinutom kontinuitetu secesionističkog djelovanja glavne političke struje Srba u BiH i tvrdoglavoj odlučnosti da se ona realizira neovisno od procedura, zakonskih normi, mogućih, bolje rečeno, izvjesnih posljedica“ – SA), sve troje komentatora izrazito drži do toga da istekne taj navodni opaki kontinuitet od kraja osamdesetih godina do danas, što je, samo po sebi, drastično falsifikovanje činjenica.
Da bi svoj pledoaje učinio što efektnijim, Avdić uspostavlja paralelu između Dodikove najave namjere pravnog (a ne ratnog) vraćanja otetih nadležnosti RS i čuvenog upozorenja Radovana Karadžića, izrečenog u Skupštini Bosne i Hercegovine oktobra 1991. godine, na fatalnost izbijanja rata ukoliko bošnjački i hrvatski delegati istraju u sudbonosnom preglasavanju srpskih poslanika, a samim tim i srpskog naroda.
Istrgnut iz tekstualnog i situacionog kontekta, Karadžićev iskren, možda i odviše drastično saopšten, posljednji poziv Bošnjacima da ne krenu putem političkog nasilja, koji izvjesno vodi u tragediju, odavno se koristi kao krunski dokaz tadašnjeg (i svagdašnjeg) srpskog opredjeljenja za ratnu opciju, iako će svaki objektivni istoričar potvrditi da je srpski izbor ta opcija posljednji put bila 1912. godine, u Prvom balkanskom, oslobodilačkom ratu, a u savezništvu sa Grčkom i Bugarskom.
Svi potonji ratovi su Srbima bili nametani nuždom da se odupru lišavanju slobode i fizičkom uništenju.
Svetlana Cenić vidi Dodika „u rasponu od Miloševića do Vučića“ i upinje se da metodično ilustruje taj kontinuitet velikosrpske agresivnosti, napuštajući predjele elementarne logike, življene realnosti koju mnogi, na njenu nesreću, dobro pamte, spustivši se na najniži nivo kolumnističke bezobzirnosti prema činjenicama i istini.
Šteta, jer je ova inteligentna žena dokazala da umije i drugačije pisati.
Cenićka, naime, kreće od poznatog Miloševićevog govora na Gazimestanu 1989. godine, navodi iz njega jedan citat i zaključuje: „Nakon 32 godine ja ne vidim razliku između ovoga i Vučićevih govora“?!
Teza o posvemašnjem srpskom ratnohuškačkom nagonu zaista može zamagliti vid, pomutiti um i moralno anestetizovati čak i najiskusnije tumače društvenih i političkih prilika i neprilika.
Da bi zaokružila svoju argumentaciju, gospođa Cenić (omaškom otkucah Cerić, pa ispravih) navodi kratke citate iz govora svih predsjednika Srbije od Miloševića do Vučića – međusobno toliko različitih Koštunice, Tadića i Nikolića, ne bi li uvjerljivo poduprla svoj sud o tome da ih sve spajaju velikosrpska ideja i endemska ratobornost. Ono, međutim, što ove političare stvarno spaja jeste to što su jedno vrijeme bili predsjednici Srbije i Srbi, pa su valjda morali, svako na svoj način, voditi računa o srpskim interesima, a ne, recimo, turskim ili albanskim.
Prisjetih se jednog svog zanimljivog razgovora sa bivšim predsjednikom Irana i akademikom Mohamadom Hatamijem prilikom njegove privatne posjete Vatikanu, neposredno pošto ga je na predsjedničkim izborima porazio Mahmud Ahmadinežad. Rekao mi je tada da su Amerikanci umnogome doprinjieli njegovom padu, jer su ga u svojim analizama profilisali kao naprednog i sklonog reformama, pa su od njega počeli da traže nemoguće stvari.
„Previdjeli su jednostavnu činjenicu da sam ja Iranac, predsjednik Irana i patriota, tako da niti želim niti mogu da zastupam američke interese u svojoj zemlji. Da su bili realističniji, možda sam nešto korisno i za njih mogao da učinim“.
Zapamtio sam njegove riječi. No, predsjednici Srbije, po komšijskom mišljenju Svetlane Cenić, i ne samo njenom, ne bi trebalo da budu Srbi a pogotovo da se ponašaju kao Srbi…
I Avdić i uvodničar „Dana“ posebno se bave „subverzivnim“ porukama sa nekolikih tribina koje je u novije vrijeme o problemima funkcionisanja dejtonske BiH organizovalo Predstavništvo RS u Beogradu, a u kojima je učešće povremeno uzimao i Milorad Dodik. Avdić sa neskrivenim omalovažavanjem ređa imena učesnika, kao i drugih ljudi i medija koji se u Srbiji zanimaju za situaciju i procese u BiH, svodeći ih na puke glasnogovornike i pione u „završnom činu jednog teškog, dugotrajnog, iscrpljujućeg procesa čiji je konačni cilj stvaranje Velike Srbije, ili ako vam je milije i lakše Srpskog sveta. To je završni čin ‘krvave bajke’ koju je pre 35 godina“ najavio Slobodan Milošević. Zar tako i Senad Avdić, slobodoumnik koji je umijevao da se izdigne iznad dnevnopolitičke močvare i mračnjačke kaljuge kojom vladaju fanatizovani jednoumnici, tvorci i zatočenici izmistifikovane paradigme o jedinstvenosti Bosne među svetovima, a na čijem rušenju, kako se izrazio Abdulah Sidran, u Beogradu „barem dvije hiljade ljudi svakodnevno mukotrpno radi“?!
Etiam tu, Senade!
Ispoljiti toliku bezosjećajnost da se u pisanju o Srbima, zarad ekspresivnosti, zloupotrebi čak i naslov potresne pjesme Desanske Maksimović, zaista govori mnogo, odviše…
Lakše je čitati čak i razularene invektive jednog Mustafe Cerića od pseudoironičnih i usiljeno intelektualističkih izliva zlovolje „građanističkih“učesnika u aktualnoj fazi nimalo naivnog koncentričnog pritiska na Srbiju i na Srbe, „sve i svuda“.
I najzad, najnesimpatičniji i najnedostojniji, ali možda i najrječitiji segment antisrpskih pamfleta sa pozicija sarajevskog „pristojnog svijeta“ – stvaranje alibija i otklona u odnosu na realno i delatno, funkcionalno poistovjećivanje sa diskursom onih koje u svojoj sredini smatraju primitivnim i antimodernim, čaršijom, mahalom i jalijom.
„Stvarna brana Dodikovim prijetnjama ostaje, realno, samo ono što BiH ima u sebi. Ako joj je išta od toga ostalo zbog katastrofalne politike svođenja BiH na sarajevsku čaršiju koju je od Dejtona vodila, prije svege, SDA, a zatim i ona opozicija tipa SDP-a“, sumorno i rezignirano svoju kolumnu zaključuje uvodničar „Dana“.
Nimalo nježniji nije ni Senad Avdić: „Smušenost, zatečenost, nedoraslost ‘probosanskih snaga’ da primjereno odgovorno reagira, na ‘hroniku najavljene smrti’ vlastite države, nije pitanje ove ili one političke garniture, ona je došla kao posljedica višegodišnjeg, višedacanijskog truda i napora, nereda i nesolidnosti, kriminalnog, fatalnog uništavanja supstance sistema, korupcijom, kriminalom, nekulturom, primitivizmom, neprosvjećenim antimodernizmom, antievropejstvom, antiintelektualizmom“.
S obzirom na upotrebljene kvalifikacije, kao da su u Sarajevu upravljali, vedrili i oblačili zloćudni, varvarski Srbi, pa zato ništa ne valja! Logika je sljedeća: ošini po Srbima, jer oni su najveći neprijatelji „Bosne“, pozovi u pomoć strance, pošto im prethodno otvoriš oči da su to oni isti genocidaši iz devedesetih, a onda, za svaki slučaj, udri i po svojima na vlasti, da ne bi izgledalo da smo svi jednaki. A jesmo, odnosno jeste.
Darko Tanasković
Izvor: sveosrpskoj.com
