Piše: Branimir Pofuk
Možda je kleru lakše da vlada narodom ako ga neprestano drži u atmosferi straha i nesigurnosti, trujući ga vjerskim fundamentalizmom, nacionalizmom, populizmom i drugim otrovima iz bogate lepeze metoda zaglupljivanja naroda. Ali kler ne postoji da bi vladao narodom, već da bi mu služio.
Vladan Perišić, doktor filozofije i penzionisani profesor, a svojevremeno i dekan Bogoslovskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, od 2013. godine paroh je pravoslavne crkvene opštine u Dubrovniku. Uprkos zauzetosti zbog učešća u proslavi velike dubrovačke fešte svetog Vlaha i drugih obaveza, našao je vremena da odgovori na naša pitanja. Povod za razgovor u „Obzoru“ su njegovi nedavni javni istupi koji znatno odudaraju od ponašanja i službenih stavova hijerarhijskog vrha Srpske pravoslavne crkve. Ali, još važnije, njegove riječi u mnogim aspektima odnose se na cijeli hrišćanski svijet, pa i na Katoličku crkvu, posebno onu u Hrvatskoj. Mnogima će se, bez obzira na to da li su vjernici ili ne, ono što govori otac Perišić učiniti kao nešto što se podrazumijeva, što je normalno i kako bi trebalo biti. No, upravo zato što se ovako jasni i hrabri stavovi rijetko čuju od pripadnika klera, bilo pravoslavnog ili katoličkog, ovaj razgovor smatramo izuzetno dragocjenim.
Prošlo je više od deset godina otkako je katolički teolog Frano Prcela upozorio na loše stanje teološkog diskursa unutar Katoličke crkve u Hrvatskoj i na unutarcrkvenu javnost lišenu „suočavanja sa suprotnim mišljenjima i intelektualne težnje za provjerom vlastitih stavova“. Kako biste, kada je o tome riječ, opisali stanje u Srpskoj pravoslavnoj crkvi?
Isto tako. U današnjem SPC-u ne postoji javno i slobodno sučeljavanje mišljenja bez posljedica za onoga ko u crkvenoj hijerarhiji zauzima niže mjesto. To što javna sučeljavanja mišljenja izostaju, pokazatelj je nesigurnosti, pa čak i nesposobnosti Crkve da se snađe u savremenom svijetu, čije društvo i kulturu veliki dio hijerarhije i klera očigledno ne razumije. Koliko shvatam, ni u Katoličkoj crkvi nije mnogo drugačije. Tomaš Halik je primijetio da je u tzv. „Pijanskoj eri“ (od Pija IX do Pija XII, tj. od sredine 19. do sredine 20. vijeka) Katolička crkva tokom nesrećne borbe protiv modernizma izvršila intelektualnu samokastraciju time što je ućutkala mnoge kreativne mislioce iz svojih redova.
Time je Crkva, u vrijeme kada je moderna dostigla vrhunac, izgubila sposobnost da vodi iskren dijalog s tadašnjom filozofijom i naukom, koja se burno razvijala. Sa Srpskom pravoslavnom crkvom poslednjih godina događa se isto. Njeni najbolji, najtalentovaniji i najobrazovaniji teolozi prvo su protivzakonito izbačeni sa Bogoslovskog fakulteta u Beogradu, a potom je svima ostalima zabranjeno da javno istupaju bez dozvole crkvenog vrha (uveden je „delikt mišljenja“). Tako je i SPC izvršila duhovnu i intelektualnu samokastraciju. I sada, poput nekog eunuha, ponosno i „pobjednički“ čuva „osveštanu tradiciju“, ne shvatajući da tradicija zabranjivanja javne riječi, zastrašivanja hrišćana gubitkom svešteničkog čina i izbacivanja s posla nije tradicija koju nam je Isus ostavio, već nešto dijametralno suprotno.
Umjesto da slijedi Isusa (a koga drugog?) i ide u susret drugom i drugačijem, Crkva se zatvorila u sebe i izigrava „čuvara tradicije“, kao da je sama tradicija neka apsolutna vrijednost. Međutim, potrebna je hrabrost da se prevlada taj klerikalni strah od drugog i drugačijeg (pojedinca, društva, nauke itd.) koji truje narod i praktično ga gura u sektu. Možda je kleru lakše da vlada narodom ako ga drži u atmosferi straha i nesigurnosti, trujući ga vjerskim fundamentalizmom, nacionalizmom, populizmom, ksenofobijom i drugim otrovima iz bogatog repertoara metoda zaglupljivanja naroda. Ali kler ne postoji da bi vladao narodom, već da bi mu služio.
Naše crkve su duboko klerikalne. One daju prednost zakonu nad ljubavlju, moći nad istinom, ideologiji nad vjerom, moralisanju nad iskrenošću, osudi nad milošću. One uopšte ne tragaju za istinom. One nisu „communio viatorum“ (zajednica putnika). Ponašaju se kao da već posjeduju istinu. Kao da je ona njihovo vlasništvo. Uvjereni su da imaju monopol na istinu, monopol na Hrista.
Činjenica da nam se istina u ovom svijetu ne objavljuje u svojoj punoći, već da je sagledavamo tek djelimično, kao u ogledalu ili u zagonetkama, njima je strana. Zato što su, zaboga, uvjereni da je istina u njihovim rukama. To da je Isus možda prisutan u svima koji iskreno tragaju za istinom, dobrotom, ljepotom ili ljubavlju, njima je nezamislivo. Rahnerovi „anonimni hrišćani“ za njih su zabluda slobodnog uma. Koliko sam samo puta čuo s vrha Crkve rečenicu: „Crkvi ne trebaju slobodni intelektualci.“ Pa se pitam: kakvi joj intelektualci onda trebaju? I kako uopšte mogu biti intelektualci ako nisu slobodni?
Sve ovo pokazuje da u njihovim glavama vlada teška zbrka, iz koje pokušavaju pobjeći oslanjajući se na lažnu sigurnost koju nalaze u propisima, ritualima, paragrafima, zapovijestima i zabranama. U svemu osim u smirenju. U svemu osim u milosti. U svemu osim u ljubavi. U svemu osim u ljudskosti.
Vi ste još prije nekoliko godina, kada je zbog javnog govora bez dozvole nadređenih sankcionisan vaš kolega sveštenik i teolog Vukašin Milićević, izjavili da „nije ni shvatljivo ni prihvatljivo da neko mora tražiti dozvolu da uopšte (pro)govori“. Jeste li i vi zbog takvog praktikovanja slobode govora i izražavanja kritičkog mišljenja o pojavama i događajima unutar Crkve doživljavali sankcije?
Nikada ni od koga nisam tražio dozvolu da govorim. To bih smatrao krajnjim poniženjem i izrazom ropskog duha. Dozvolu da govori hrišćanin ne smije tražiti ni od koga, dakle ni od svog episkopa, ni od vaseljenskog patrijarha, ni od rimskog pape. To je nešto što mu pripada samim time što je ljudsko biće. Racionalno biće koje, kao što sama riječ kaže – govori. Sloboda govora neotuđivi je dio ljudskog dostojanstva. A ako je uz to i sveštenik, onda je javna riječ dio njegovog poziva. Dakle, o tome da li će i smije li govoriti, ne smije biti nikakvih pregovora.
Aleksandar Vučić ovih je dana javno zahvalio jednom episkopu na pismu podrške. U tom pismu vladika, inače sklon veličanju Vučića, kaže da u protestima „osim studenata, nema ničeg studentskog ni srpskog“, da protestima upravljaju neprijatelji Srbije iz „hajdučkih jazbina“ i da većina naroda misli drugačije. Vi ste, s druge strane, u građanskom, ali prije svega hrišćanskom i teološkom diskursu, u svom tekstu objavljenom u časopisu Vreme, studentima pružili punu podršku, ocjenjujući srpsku stvarnost kao „mračnu i zloslutnu zbog dugogodišnjeg zločina i sveopšte bezobzirne otimačine onih na vlasti“. Ima li prostora za dijalog između ta dva oprečna mišljenja?
U načelu da, ali u stvarnosti – teško. Svaki razgovor zasniva se na nekim zajedničkim pretpostavkama, a one ovdje, izgleda, izostaju. Čini se da ova dva oprečna mišljenja pripadaju svaki svom univerzumu (da upotrijebim izraz sa službene stranice SPC-a). O čemu ćete tačno razgovarati s nekim ko svakog dana krši zakon? I s onim ko ga zbog toga veliča?
Češki teolog Tomaš Halik dobro je primijetio da neki predstavnici Crkve (što iz straha, što iz oportunizma, što iz lukrativnih razloga) pribjegavaju nekritičkoj i udvoričkoj lojalnosti prema postojećoj vlasti i kukavički ćute tamo gdje bi se proročkim pogledom i hrabrošću istinskih pastira zlo trebalo nazvati zlom. Nostalgija pojedinih crkvenih velikodostojnika za vremenima jedinstva prijestola i oltara, za takozvanom simfonijom Crkve i države, učinila ih je nesposobnim da razumiju novo doba i njegove zahtjeve. Kada su predstavnici Crkve počeli da sklapaju nesveti savez s predstavnicima državne vlasti, počeli su postepeno da liče na njih. Međutim, Crkva čiji članovi nisu slobodni i hrabri da kažu vlastima ono što misle, nije Crkva Hristova.
U javnosti se prije nekoliko dana pročulo i za pismo u kojem je 24 teologa, sveštenika, monaha i monahinja, uključujući i vas kao prvopotpisanog, reagovalo na „tendenciozan“ i „nedostojan“ tekst o studentima objavljen na službenoj stranici SPC-a. Vaša poruka je bila: „Ne u naše ime!“ Dvadeset i četiri nije veliki broj. Da li vi predstavljate glas manjine ili većine koja je ušutkana na različite načine?
Ovo je bila ad hok reakcija. Od trenutka kada smo nas nekoliko čulo za taj sramni tekst, pa do trenutka kada je naš odgovor bio napisan i potpisan od strane nekoliko slučajnih istomišljenika, prošlo je samo nekoliko sati. Kasnije su nam se javljale stotine ljudi koji su htjeli da se potpišu i distanciraju od službenog stava SPC-a, ali to više nije bilo moguće, jer to nije bila peticija kojoj se potpisi mogu dodavati, već naš iznuđen stav kojim smo se ogradili od službenog stava SPC-a. Sutradan je čak i SPC tvrdio da to nije bio njihov zvanični stav, iako je tekst objavljen na njihovoj službenoj stranici. To je bio pokušaj kontrole štete u uslovima strahovlade koja je uspostavljena u SPC-u, ali je bio neuspješan.
Da nam je cilj bio da prikupimo što više potpisa, reagovali bismo za nekoliko dana i sigurno bismo imali bar nekoliko stotina potpisa. Ali to nam ovoga puta nije bio cilj. Cilj je bio da što prije reagujemo i ogradimo se od nečega apsolutno neprihvatljivog, bez obzira na to sa kog nivoa crkvene vlasti dolazi. Ne mogu se opravdani studentski protesti za poštovanje zakona ismijavati arogantnim saopštenjima sa službene stranice SPC-a i time indirektno pravdati bezakonje u koje je Srbija danas ogrezla. Na takve stvari ću reagovati dok sam živ.
Da li je ovdje riječ o hrabrosti ili o dužnosti hrišćana da kažu „ne u moje ime“ i tako se suprotstave većini ili hijerarhijskoj vlasti svoje zajednice, bilo da je u pitanju država, nacija ili Crkva?
Ovo je prije svega dužnost za koju je potrebna i hrabrost. Volio bih da nije tako, da se drugačije mišljenje podrazumijeva i da se može iznijeti slobodno i bez straha od posljedica. Ali ja ne želim drugu Crkvu. Želim Crkvu koja je drugačija – semper reformanda, tj. Crkvu koja se stalno mijenja i obnavlja, kako bi u svijetu koji se neprestano mijenja mogla izvršiti svoju izvornu misiju – da svijetu za uzor postavlja Isusa Hrista.
Da bi se to dogodilo, mnogo toga u Crkvi mora umrijeti da bi ono što je sada mrtvo moglo vaskrsnuti. Moraju umrijeti arogancija, nepotizam, simonija, bezosjećajnost, obezvređivanje razuma, pohlepa za novcem, ulizivanje svjetovnim vlastima – da bi mogle vaskrsnuti empatija, iskrenost, milosrđe, dobrota i ljudskost. Ali prije svega mora umrijeti strah da bi mogla vaskrsnuti ljubav, jer „ljubav izgoni strah“.
Šta vas je podstaklo na pisanje pisma podrške studentima i vidite li u njihovim protestima nešto potpuno novo i drugačije od dosadašnjih građanskih i političkih akcija?
Ko god ima imalo savjesti, morao bi podržati studentske zahtjeve, jer oni nisu samo studentski, već su zahtjevi čije ispunjenje čini osnovu svakog zdravog i normalnog društva. Nesreća je u tome što smo uopšte došli do toga da moramo zahtijevati jednu tako samorazumljivu stvar. Da podsjetim, studenti traže samo da institucije profunkcionišu, da rade ono na šta ih obavezuju ustav i zakon. A ko će obavljati koje funkcije, njih to ne zanima, sve dok se poštuju zakoni.
Prema tome, ovdje se očigledno ne radi o stranačkim protestima i tzv. obojenim revolucijama, kako to insinuira vlast ogrezla u kriminal. Ovdje je riječ o nečemu novom i sasvim drugačijem – o zahtjevu za vladavinom zakona koja treba dovesti do pravednijeg društva. Jer, kao što je davno shvatio sveti Avgustin: „Šta je država bez pravde do gomila razbojnika?“ – dakle, današnja Srbija.
I kome može smetati zahtjev za poštovanjem zakona? Očigledno samo onome ko gazi ustav, krši zakon i poništava nezavisnost institucija. Studenti i narod to više neće trpjeti. Može li im to iko zamjeriti? Dao sam im punu podršku jer i ja želim da živim u uređenoj državi u kojoj vladaju zakoni i u kojoj se kriminalci kažnjavaju zatvorom, a ne nagrađuju najvišim državnim i crkvenim odlikovanjima.
Iz okvira događaja – nedavnog praznika svetog Save, i mjesta – Bileće, izašla je u javnost vaša besjeda u kojoj ste izrekli nešto po mom mišljenju veoma važno, a što se rijetko čuje: da se duhovno nasljeđe, pa tako i ono svetog Save, ne prenosi preko krvi i tla, te da se pojam svetosavlja često pogrešno tumači i zloupotrebljava. Kako vi tumačite pojmove svetosavlje i svetosavska crkva?
Da, pokušao sam objasniti veoma važnu razliku između duhovnog i materijalnog nasljeđa, jer to dvoje nipošto nije isto. Naime, duhovno nasljeđe se ne nasljeđuje na način kako se nasljeđuju materijalna dobra, tj. jednostavnim konstatovanjem činjenice krvne ili nacionalne veze. Za duhovno nasljeđivanje neophodna je namjerna i svjesna aktivnost usvajanja duhovnih vrijednosti.
Dakle, jednostavnom činjenicom da pripada nekoj naciji čovjek ne može smatrati da je duhovno nasljeđe automatski njegovo, ako o njemu ništa ne zna, ako ništa od tog nasljeđa nije pročitao i još manje razumio. Duhovno nasljeđivanje ne ide preko krvi i tla, nego, kao što i ime kaže – preko duha. Nije nimalo promašeno ono što je T. S. Eliot rekao: „Tradicija (duhovna) se ne može naslijediti; ako vam je potrebna, morate je steći velikim trudom.“
U skladu s tim, ako Srbi žele biti duhovni nasljednici svetog Save, onda nipošto nije dovoljno da samo ponavljaju kako je sveti Sava osnovao srpsku crkvu (kao da nije mnogo važnije to što su Srbi bili hrišćani stoljećima prije njega). Ako se neko opredijeli da ide Savinim putem, onda to mora pokazati ne samo praznim riječima nego i svojim djelima, u svom životu. To je jedini način da postane njegov duhovni nasljednik.
Jer načinom na koji živimo pokazujemo u šta vjerujemo. Sve drugo je samo zavaravanje. Zato, ako kažemo da želimo biti nasljednici i nastavljači svetog Save, onda i mi moramo raditi ono što je radio on – miriti braću, odnosno unositi mir među sve balkanske narode, jer po tome je ostao poznat. To je sigurno mnogo teže, zahtjevnije i izazovnije, ali je svakako i mnogo hrišćanskije i Bogu milije.
Jednom ste izjavili kako vam danas popularan termin „identitet“ nije omiljen, a još ste nepovjerljiviji prema pojmu „nacionalnog identiteta“. Zašto?
Termin „identitet“ nije mi omiljen i smatram da ga treba koristiti s velikim oprezom. Pod krinkom očuvanja onoga što nekom pripada kao važna odrednica, ovaj termin obično služi da se pokaže na koji način je taj neko različit, drugačiji, a onda i često kulturno ili vjerski superiorniji od drugih.
Tako se stvara ono što bismo mogli nazvati „identitetska panika“, odnosno strah koji može završiti u paranoji da nam neki neprijatelj ugrožava nacionalni identitet i time samu egzistenciju. Na taj način diskurs o identitetu lako nas vodi ka novim podjelama.
Takođe, termin „nacionalni identitet“ često funkcioniše kao zamjena za pojam „rasa“, koji je u prošlosti bio ideološki zloupotrebljen.
No, ako već moramo govoriti o identitetu, svakom hrišćaninu bi trebalo biti jasno da njegov identitet daje jedino Isus Hristos. Krštenjem, biološki i kulturni identitet svakog hrišćanina postaje irelevantan. Njegov novi identitet ukorijenjen je isključivo u Hristu.
Ne u rasi, ne u naciji, čak ni u tradiciji ili kulturi, već isključivo u živom Bogočovjeku, raspetom i vaskrslom. Svaki drugi identitet kojem hrišćanin teži predstavlja izdaju Hrista. Krštenjem i miropomazanjem Duhom Svetim mi prestajemo biti Grci i Jevreji, Srbi i Hrvati, Nijemci i Francuzi, i postajemo samo i isključivo hrišćani, djeca jednoga Boga. Boga ljubavi i milosti, pravde i mira.
Zato i jesmo sablazan ovome svijetu – jer iako smo u svijetu, mi nismo od ovoga svijeta. Možda to nije lako nositi, ali ne radi se o tome da bude lako, već da bude ispravno.
Sve drugo je apsolutno nebitno u poređenju sa onim što proizlazi iz slijeđenja Hrista – jesmo li zaista ljudi i ima li u nama čovječnosti. To je ono što bi trebalo da se čuje sa crkvenih propovjedaonica, a ne da smo čuvari tradicije, nacije ili običaja. Nismo mi nikakvi čuvari. Mi treba da budemo prenosioci Hristovog učenja, čija je suština u tome da, ako u sebi ne razvijemo i na djelu ne pokažemo istinsku ljudskost, Bog s nama neće željeti imati ništa. A suština Hristovog učenja je da, ako u sebi ne razvijemo i na djelu ne pokažemo istinsku ljudskost, Bog sa nama neće željeti imati ništa. Kada dođe apsolutno – kada se susretnemo sa utjelovljenim Bogom – sve drugo postaje relativno: nacija, rasa, običaji. Ako naše srpstvo ili hrvatstvo nadvlada naše hrišćanstvo, to znači da naše krštenje nije uspjelo, da Hrista nismo primili iskreno, da Duh Sveti nije postao dio nas i da nismo stekli „um Hristov“. U tom slučaju nastavljamo da živimo i mislimo kao da nismo u Hristovoj Crkvi, u kojoj bi sve razlike među nacijama, klasama i rasama trebalo da izgube svaki značaj.
U Dubrovniku ste već dvanaestu godinu. Kako se vi i vaši vjernici osjećate u tom gradu? Da li se razvijaju međusobno povjerenje i ekumenizam između većinske i manjinske zajednice, čemu su svojevremeno značajan zamah dali biskup Uzinić i vladika Grigorije?
U Dubrovnik sam došao 2013. godine. Istina je da su tadašnji biskup (sadašnji nadbiskup) Mate Uzinić i tadašnji episkop (današnji mitropolit) Grigorije Durić dali snažan zamah dubrovačkom ekumenizmu, i mislim da je to odjeknulo i šire od grada. Sa njihovim nasljednicima, biskupom Rokom Glasnovićem i mitropolitom Dimitrijem Rađenovićem, nastavili smo da gradimo veoma dobre međusobne odnose. Slobodno mogu reći da su ti odnosi iskreni i prijateljski, i zbog toga sam veoma srećan. To je dragocjenost koju treba sačuvati i, ako je moguće, još više uvećati.
Moramo biti svjesni da je pravi neprijatelj ekumenizma fundamentalizam, jer on u religiji djeluje kao kič u umjetnosti. Želi da bude vjera, ali nije vjera – on je bolest vjere. On ne razumije suštinu vjere i traži slijepu poslušnost. A vjera bez uma je opasna. Toma Akvinski je bio u pravu kada je rekao: „Strah me je čovjeka od jedne knjige.“ Jer jednoumlje je gotovo isto što i bezumlje. Papa Franjo dodaje: „Ne bojim se ljudi koji ne vjeruju, nego onih koji ne misle.“
Mislite li da ćete doživjeti ono čemu se nadate – da katolici i pravoslavci slave Božić i Vaskrs istog dana, što bi mogao biti simboličan, ali važan korak prema jedinstvu dvije crkve?
Ne znam da li se smijem nadati, ali veoma bih volio. Oduvijek mi je smetalo to što najveće praznike slavimo u različite dane, jer to razdvaja ne samo katolike i pravoslavne, nego i same pravoslavne među sobom. Kao da je kalendar važniji od zajedništva. Ali, već u drugom vijeku Crkva je zaključila da je zajedništvo važnije od kalendara. To znači da bi kalendar trebalo prilagoditi zajedništvu, a ne da zajedništvo gubimo zbog kalendara, koji je ipak samo ljudska konvencija.
Raskol između Katoličke i Pravoslavne crkve jedna je od najvećih tragedija u istoriji hrišćanstva. Problem je u tome što su obične razlike s vremenom pretvorene u nepremostive suprotnosti, često zlom voljom ili jednostavnim neznanjem. Ali razlike koje su postojale od samog početka nisu uvijek bile prepreka jedinstvu. Tragedija je u tome što smo se s vremenom pomirili s tim nejedinstvom i više se ni ne pitamo zašto smo dvije, a ne jedna Crkva. To je postala gotova stvar koju prihvatamo kao nepromjenjivu datost.
Međutim, podijeljena Crkva je u suprotnosti s Isusovom molitvom „da svi budemo jedno“. Ako smo zaista hrišćani, moramo dati sve od sebe da pokažemo da se Isus nije uzalud molio. Slažem se sa francuskim teologom Ivom Kongarom da jedinstvo Crkve ne treba prepustiti Hristovom drugom dolasku, kao da će on jednog dana sve riješiti, a mi do tada možemo da živimo kao da je sve normalno. Ali isto tako, to jedinstvo ne treba da dođe tako što će se svi vratiti jednoj od ove dvije Crkve. Ja mislim da će se razlike između njih prevladati tek onda kada svako od nas prevlada te razlike u svom srcu.
Izvor: Večernji list
