Piše: Damir Radić
Bio sam skeptičan kad je najavljen remake „Emmanuelle“ s Noemi Merlan u naslovnoj ulozi, jer je ona po „tipu“ toliko udaljena od Sylvije Kristel, izvorne utjeloviteljice protagonistkinje, da dalje ne može biti. Namjesto tzv. nimfete čija su se mladost i (varljiva) čednost dodatno isticale „dječački“ kratkom kosom, uloga je sad povjerena glumici rane sredovječne dobi bez trunke „nimfetnih“ osobina i po konvencionalnim kriterijima znatno manje privlačnog lica, no kad se film pojavio pokazalo se da to ima smisla.
Jer „Emmanuelle“ Odri Divan zapravo nije remake „Emmanuelle“ Justa Jaeckina, već de facto potpuno nezavisan film. Jaeckinovo ostvarenje, adaptacija romana Emmanuelle Arsan, bilo je inauguracijski uradak tzv. francuske (stilsko-erotski sofisticirane) škole mekog pornića i pledoaje za žensku seksualnu emancipaciju – premda uvelike pod muškim vodstvom po receptu sredovječnog iskusnog muškarca na poziciji moći, koji svoju mladu i neiskusnu suprugu potiče na istraživalačko prepuštanje ostvarenju seksualnih maštarija – čime je u svom vremenu, sredinom 1970-ih, postalo svjetskim kulturnim fenomenom.
Divanin se pak film bavi seksualno već emancipiranom sredovječnom ženom na poziciji moći kojoj nije potreban muški poticaj, a kamoli vodstvo. Noemi Merlan, najpoznatija po glavnoj ulozi u povijesnoj lezbijskoj romansi „Portret djevojke u plamenu“ Selin Skiame, logičan je izbor za takav lik i uvjerljivo utjelovljuje emotivno distanciranu zrelu ženu putena tijela i lica obilježenog spojem običnosti i zanimljivosti. Ono što je zajedničko dvama filmovima jest smještaj radnje na Daleki istok (u prvom u Bangkok, u drugom u Hong Kong), tj. oba se oslanjaju na dašak egzotike, ali žanrovski su na različitim pozicijama – Jaeckinova „Emmanuelle“ stilski je, dakle, ambiciozan soft porn, a Divanina erotski art film.
Stoga nije čudno da je potonja premijeru imala na prestižnom festivalu u San Sebastianu, koji je štoviše i otvorila – doduše, vjerojatno više zahvaljujući reputaciji prethodnog autoričina ostvaraja „Događaj“, dojmljivoj prilagodbi romana nobelovke Eni Ernau, nego vlastitoj vrijednosti, barem ako je suditi na temelju lavine negativnih kritika koja je krenula nakon premijere i nije se zaustavila do danas. Kritičari prigovaraju da je riječ o praznom i dosadnom filmu o (egzistencijalnoj) praznini i dosadi, a oni anglofoni dodaju da engleski dijalozi francuskih autorica (uz Divan, koscenaristkinja je bila Rebeka Zlotovski) zvuče umjetno, pa i smiješno, što velika većina neanglofonih gledatelja vjerojatno neće osjetiti, kao i u slučaju sličnih prigovora upućenih Almodovarovoj „Susjednoj sobi“. Unisono kritičko slaganje u bespoštednom kuđenju nekog djela obično je znak da ono i nije tako loše (sjetimo se samo najpoznatijeg slučaja Siminova remek-djela „Vrata raja“ koje je besramno gaženo), pa to vrijedi i za novu „Emmanuelle“.
Sporog ritma te vizualno krasno oblikovan, s dominantnim plavim tonovima i mnoštvom prizora odraza svjetla i boja po licu i predmetima (direktor fotografije Loren Tangy odlično je snimio i „Događaj“), film posjeduje finu atmosferu, a Merlan s lakoćom opravdava središnju glumačku poziciju koja uključuje i relativno hrabre erotske prizore. Pritom je vjerojatno najzanimljivija njezina interakcija s Čačom Huang kao eskort djevojkom Zeldom, među ostalim i zbog neobičnog fizičkog kontrasta između bujne francuske glumice te izrazito sitne i krhke kineske. Dramaturški, „Emmanuelle“ svakako ima problema (igra moći između protagonistkinje i upraviteljice hotela koju tumači Naomi Watts mogla je biti elaboriranija, kao i naposljetku ključan odnos između Emmanuelle i njezina erotskog interesa, aseksualnog Keija, kojeg glumi solidni, ali nedostatno karizmatični Vil Šarpe), no u ovakvoj vrsti filma – dakle, primarno filma atmosfere – to je manje važno. Uglavnom, riječ je o solidnom ostvarenju dojmljiva erotizma i s podosta stila kojim se Odri Divan nipošto nije osramotila, kao što bi se moglo zaključiti na temelju kritika.
Izvor: Portal Novosti
