Piše: Nebojša Popović
“Jedna polovina našeg srca je Gaziantep, Hatai, Sanliurfa, druga polovina je Afrin, Alepo, Hama, Homs, Damask” – kazao je predsjednik Turske, Redžep Tajip Erdogan, pokazujući prstom na svoje srce, nakon pada režima Asada u Siriji.
Činjenica da turski predsjednik ne pravi razliku između turskih i sirijskih gradova, ne govori samo o tome ko suštinski stoji iza prevrata u Siriji, već i potvrđuje da se Turska očito ne odriče doktrine neoosmanizma, što je zvanična politika Ankare.
Turska pravi vojsku Kosova
Kada se pomenuto razmišljanje translira na Balkan, ona dobijemo ono što je Erdogan 2013. izjavio u Prizrenu – „Turska je Kosovo, Kosovo je Turska“. Turska se zaista ponaša u skladu sa izrečenim. Ta zemlja godinama ima vodeću ulogu u onom što se suštinski može nazvati formiranjem vojske Kosova.
Instruktori turske vojske godinama obučavaju pripadnike Kosovskih bezbjednosnih snaga (KBS) sa ciljem povećanja njihovog borbenog kapaciteta. Uz SAD, oni su glavni snabdjevač KBS-a naoružanjem, oklopnim vozilima, bespilotnim letjelicama i ostalom vojnom opremom. Cilj je da se do 2028. Kosovske bezbjednosne snage transformišu u nešto što ima obrise zaista prave vojske. Poređenja radi – Vojska Crne Gore npr. već sada ne može da se poredi sa operativnim kapacitetima pomenutih oružanih jedinica koje Turska driluje u samom srcu Balkana – na Kosovu.
Maks Blumental: Potencijalni atentator na Trampa regrutovao dobrovoljce za Ukrajinu
Neoosmanizam na Balkanu
Nešto slično, dešava se i kada je riječ o turskoj vojnoj pomoći oružanim snagama BiH. Uzevši u obzir da u doktrini strategijske dubine (tzv. neoosmanizma) bivšeg turskog šefa diplomatije Ahmeta Davutoglua, doslovce stoji da “odbrana Istanbula i Istočne Trakije polazi od Jadranskog mora i Sarajeva”, te da bi Turska s toga na Balkanu, logično trebalo da se oslanja na Bošnjake i Albance „baštinike propalog Osmanskog carstva“ – onda i ne čudi Erdoganovo stanovište da Turska „svaki razvoj događaja na Balkanu posmatra kao svoje unutrašnje pitanje“.
Naravno, sve se može čitati kao legitiman stav jedne sile sa regionalnim pretenzijama, koja želi da se pita i na Kavkazu, Bliskom Istoku, čak i da ima vojne baze u Libiji…, ali pravo je pitanje šta to konkretno znači za stanovnike Balkana? Posebno ako se ima u vidu da je u pitanju država koja se pokazala izrazito nepredvidivom i nepouzdanom prema svim partnerima u međunarodnim odnosima. Od Istoka do Zapada.
Haos u Siriji
Tako je Turska godinama bila učesnik Astanskog formata (Rusija, Iran, Turska), da bi se ispostavilo da je preko noći povukla potez koji je i Rusiju i Iran u Siriji, a time i BRIKS, doveo na rub strateškog poraza. Jedina paralela koju sada analitičari navode jeste da je Ankara slično Minskim sporazumima, formatom u Astani samo kupovala vrijeme i zamajavala partnere do konačnog obračuna.
Slično je i sa Erdoganovom najavom da Turska postane članica BRIKS-a, kako bi u poslednjem trenutku izbjegao podnošenje formalnog zahtjeva za punopravno članstvo. U NATO i EU takođe godinama sa podozrenjem gledaju na Ankaru zbog njene želje da sarađuje i sa BRIKS-om i sa Šangajskom organizacijom, te istovremeno i sa Moskvom i sa Kijevom… U arapskom svijetu nakon poklona koji je Erdogan upravo učinio u Siriji Izraelu i SAD, teško da iko više može da ima povjerenja. Slično je i sa sirijskim izbeglicama sa teritorije EU, koje su nakon početnog ushićenja nakon pada Asadovog režima shvatile da Njemačka, Austrija, Belgija, Italija, Holandija, Grčka i V. Britanija sada samo kuju planove kako da ih što prije deportuju nazad u haosom zahvaćenu Siriju.
Maks Blumental: Potencijalni atentator na Trampa regrutovao dobrovoljce za Ukrajinu
Zatočenik geografije
Elem, Turska je svakako kao i sve druge zemlje zatočenik sopstvene geografije, što se dobrano održava i na njenu spoljnu politiku. Zbog svog vanredno značajnog položaja – zemlje koja se proteže na granici dva kontinenta i uranja u tri mora – Zbignjev Bžežinski je Tursku u svojoj „Velikoj šahovskoj tabli“, označio kao zemlju koja nije geopolitički igrač poput velikih sila, ali zato jeste – „zemlja stožer“, tj jedna od nekolicine najbitnijih i neuralgičnih tačaka na planeti.
Znajući sve to, kao i činjenicu da je Turska od ideje koju zagovara strategijska dubina neoosmanizma da ima nula problema sa komšijama, došla u situaciju da ima problem sa gotovo svim susjedima, postavlja se pitanje da li je na duge staze održiva Erdoganova politika – (neiskrenog) dobar dan na sve četiri strane svijeta – bez obzira koliko Turska u određenom trenutku bila važna za svakog od partnera. Za žitelje Balkana to bi moglo biti naročito zabrinjavajuće. Jer ako se ima u vidu da je Ankara svjesno sudjelovala u produkciji haosa u svom najneposrednijem okruženju šta onda sjutra očekivati na Balkanu?
