Piše: Đorđe Matić
Iako je nekadašnja Jugoslavija bila (naravno često nedosljedno) oprezna kad bi se pojavile makar naznake bilo čega što bi ličilo na „nacionalistička skretanja“ i usprkos tome što se mnogi ovdje danas po refleksu žale kako se „nije smjelo“ izražavati nacionalni osjećaj, neki događaji iz nacionalne historije, rekontekstualizirani i prilagođeni, čak čitani kao anticipacija socijalističke revolucije i NOB-a, provlačili bi se svejedno i vremenom postajali dio službene pripovijesti i idelogije. To je vrijedilo i za nekoliko epohalnih perioda srpske povijesti interpretiranih kroz prizmu koja se, uglavnom skladno, uklapala uz ideološke smjernice sistema u čijim su temeljima bili upisani i nacionalno i socijalno oslobođenje. Gavrilov pucanj, na primjer, pa Prvi svjetski rat i pobjeda srpske vojske primjeri su takve integracije – u tom smislu recimo, djeluje neobično iz ove perspektive i nakon svih promjena pozicija da je još ranih šezdesetih režiser Žika Mitrović snimio film „Marš na Drinu“, s čuvenim istoimenim muzičkim maršem Ace Biničkog koji se slobodno svirao s bezbrojnih
TV prijemnika, a nas đecu nasmijavala i uzbuđivala replika Ljube Tadića na kraju filma – „Drino… jebem ti…“. S ove strane bi se danas to naravno vrlo lako i po inerciji interpretiralo kao „dominacija“ i „hegemonija“, ali to je suviše plitko da bi se uzelo ozbiljno. U dozvoljeni korpus događaja koji su tumačeni kao prava ili nategnuta prethodnica ondašnjeg sistema i sklopa vrijednosti, išli su tako i oni gotovo mitski, u romantizmu do kulta izdignuti dramatski momenti Prvog srpskog ustanka iz 1804., ili „Revolucije“ kako ju je u knjizi istog naslova nazvao najutjecajniji njemački historičar i političar Leopold fon Ranke još u devetnaestom vijeku. I sam Krleža 1954. godine o stopedesetgodišnjici ustanka napisao je izuzetno ponesen tekst o Karađorđevoj buni. Motiv je dobacio sve do moje generacije, one koja se formirala sa šezdesetih na sedamdesete i osamdesete godina, i na njoj najbližoj rok-kulturi: čak su i sarajevski Indeksi imali pjesmu „Boj na Mišaru“, što se i nama koji je se odonda sjećamo svejedno čini sada nakon svega pomalo nevjerojatno. I u ranoj dobi čitali smo o tim tada neshvatljivo dalekim vremenima – s privilegijom da to bude u najvažnijem listu naših djetinjstava, bez sumnje najljepšem listu za đecu i mlade uopće, u čarobnom Politikinom zabavniku: pored priča o kaubojima, vitezovima i našim i savezničkim armijama iz Drugog svjetskog rata čitali smo i uzbudljive, romansirane priče o srpskim hajducima koji su se dignuli na bunu protiv Turaka i o herojskim bitkama vođenim protiv tuđinskog zavojevača. Opisano na jednoj ili dvije velike stranice Zabavnika, sa sve dramatičnim crno-bijelim ili rukom koloriranim ilustracijama, tu su mrgodne brkajlije redom slične Crnom Đorđiju, u čakširama, anterijama, opancima i fesovima, s kuburama i jataganima za pojasima i u ruci, nasrtali na neprijatelje uz stripske oblačiće i onomatopeje eksplozija višnjevih topova i „džebane“ (tu smo naučili i ovu riječ), po kulama i utvrdama Beograda, Smedereva, Kragujevca, Toplice, Niša, po brdima i poljanama što smo ih tu naučili prvi put – Mišaru, Jadru, Orašcu. Nizale su se u brojevima lista priče ushićujuće, pisane brzim tempom i jezgrovitim stilom „beogradske škole“, s obaveznim emocionalnim surplusom nepotpisanih autora i istinskom ozbiljnošću (kao da se sve dogodilo jučer, i u isti čas u vrijeme nepojamno davno) priča za pričom o nevjerojatnoj hrabrosti, junaštvu i pobjedama ustanika. Ali i porazima. Najimpresivnija i najpotresnija bila je bitka na Čegru, brdu u blizini Niša, vođena prije ravno 215 godina, 31. maja 1809. Resavski vojvoda Stevan Sindjelić tukao se s brojčano neusporedivo moćnijim turskim jedinicama, sve dok nisu probile zadnju liniju obrane i upale u šanac koji su držali ustanici. Shvativši da ne može pobijediti, Sindjelić odrješitošću kakva antičkog heroja puca iz kubure u podzemni magacin baruta – u džebanu – i diže u zrak i sebe i svoje jedinice, i neprijatelja. No, na ovo uzbuđenje mladih čitalaca dolazio je jezivi post festum: da bi zastrašio narod, Huršid-paša naređuje da se od lubanja izginulih ustanika u Nišu sagradi kula u koju je uzidano preko devet stotina lubanja ustaničkih. Mnogi od nas, pogotovo odavde iz zapadnih krajeva sa zapanjenošću su tada otkrivali da to mjesto postoji i dalje u stvarnosti i u ovoj istoj našoj zemlji. Kad smo s tom i takvom kulturnom i psihološkom popudbinom ulazili onda malo kasnije u pubertet, imali smo još jednu privilegiju: da nam osjećaj strave nad tim barbarizmom i jednako čuvanje važne poruke na najplemenitiji način „amortizira“ dizajner Jugoslav Vlahović koji će za grafičko rješenje albuma „Istina“ obožavane Riblje čorbe uzeti upravo taj locus horribilis, tu istu Ćele-kulu i varirati je na omotu s licima članova benda. Znam, neki će refleksno u čitavoj ovoj povjesnici i „priključenijima“ vidjeti samo makabrični element, „tanatičku opsjednutost“ koja se nedopustivo lako i često s arogantnih visina pripisuje ovome narodu. Ali nije tako.
Sjetio sam se toga svega ovih dana, baš o godišnjici bitke. I uz neobičan, istinski zapanjujući podatak. Na obilježavanje u spomen-kompleksu Čegar, naime, došao je i – Stevan Sindjelić, potomak direktni, što će reći čukun-čukun (!) unuk vojvodin. Iz magli nevjerojatno davne prošlosti, i iz slika i sjećanja đečačkih oduševljavanja i strahovanja nad „avanturama“ narodnih junaka, iza crte gdje se odavno ne zna što je historijska stvarnost a što fabuliranje – izronio je živ čovjek, deseto koljeno (!) pretka rođenog i stradalog iz naroda gdje su se kontinuiteti, povijesni, kolektivni, i lični, familijarni, lomili, prekidali ili, najstrašnije, biološki gasili više puta nego što smijemo i pomisliti. Pojavio se mlad čovjek koji čuva uspomenu na opjevanog, prepričavanog, slavljenog i zloupotrebljavanog pretka. Ali sam opstanak, samo postojanje toga potomka, njegov ontički razlog, sljedstveno tome bitak i biće, veća su i veličanstvenija poruka od jasnog ponosa uspomene na mitskoga heroja.
U tome svemu i poruka nama, s ove strane. Poražavajuća, tragična, bez sumnje. No, možda ipak u nekim neistraženim putevima i traganjima, stvarnosti i željama, očajanjima i presabiranjima – i daleka mogućnost nečega, još teško izrecivog, a nezavršenog, ne do kraja nestalog svemu unatoč. Ili makar naznaka takve mogućnosti. Jer ne opstaje se tako dugo uzalud.
Izvor: P-Portal
