Piše: Goran Komar
Usponi ka visokim grebenima koji zatvaraju dolinu Tet u Albaniji zahtjevaju, najprije, strpljenje. Gdje god da se krene, sve je daleko i nepristupačno. I kako smo davno kazali, u Prokletijama, za razliku od svih ostalih dinarskih planina, kao da je sve predimenzionisano. Prokletijski nebrojeni krečnjački tornjevi čine ovu planinu, čini mi se jedinu na Balkanu, uporedivom sa znamenitim Dolomitima.
Kada se izađe na Pećki prevoj (1710 m), znamenito čvorište koje vodi u dubinu doline Ropojana, a vjekovima je pronosilo trgovačke karavane, može se krenuti ka katunu Bukura smještenom podno moćnih visova Jezerskog i Pop Lukinog vrha. Katun je ležao u dnu velikog cirka. Po njegovim stranama poslednjih godina smo viđali stada. Naša istraživačka nastojanja vodila su nas do gromade M. Alies koja se nadnosi na dolinom, taman kao što se na drugoj strani litičasto podiže Harapit. Planinsko lice Pop Lukinog vrha okrenuto jugu, otvara tri široka kuloara zapunjavana ogromnim siparištima u kojima proljetne bujice kopaju duboke rovove. U vrhu poslednjeg, uz samu stijenu M. Alies, položen je prevoj Popluks, a nad njim, vezan oštrim i krušljivim grebenom, hrbat Popluksa.
Krajem oktobra, u periodu kada su prokletijski stočari već napustili planine i vratili se kućama, posjetili smo dolinu Tet. Stiješnjena između prevelikih gromadnih suvih i u svojim vrhovima znatno rastrešenih stijenskih formacija, savila se ta glečerska udolina koja je danas ispunjena turističkim zgradicama. Ugrožavana jakim planinskim vodama. Prevojem Tores vezana za dolinu Boge i skadarsku regiju.
Kada se nizom serpentina siđe u dno uvale, sreću se restorani i kampovi. Opaža se svuda u ovoj planini napuštanje tradicijskih zanimanja ovdašnjih gorštaka koji nastoje da zarade od turizma. Kao i drugdje u Dinaridima, sve manje se sreću stada ovaca. Kada sam prilazio Prokletijama (najraniji posvjedočeni naziv za ove planine je Altin) svoje napore sam najprije usmjeravao ka najvišim vrhovima. Tako sam otvorio grupu Bjeliča sa Jezerskim vrhom koji nadvisuje sve druge u Dinaridima. Kasnije, moju pažnju je prikovao Radohimes koji dominira u istoimenoj grupi. Prvi put sam ga ugledao prilikom uspona na Harapit, upravo iz doline Tet. Moj doživljaj ove pravilno zaobljene visokoplaninske kreste može se izreći jednom riječi: spektakl krša. Njegova gola istočna fasada, kako sam je mogao sagledati iz dubine, opravdala je i prevazišla sva očekivanja u neposrednom susretu koji smo ostvarili izlazeći sa prevoja Tores. Nešto kasnije, pohodili smo i Suvi vrh u njegovom poleđu. Sada, na pragu zime, kada se nadamo prekrivanju visokih dinarskih planina snijegom i ledom, nastojali smo na približavanju i eventualno izlasku na tjeme Pop Lukinog vrha (Popluksa) u grupi Bjelič koji je gotovo susjed Jezerskom.
Goran Komar: „Vjerovatno postoji način da se durmitorskom glečeru pomogne da preživi“
Posmatrali smo njihovu konfiguraciju sa vrha Harapita nedavno. I tada smo neminovno prošli preko Pećkog prevoja – vrata glečerske doline Ropojane koja u širokom luku savija oko znamenitog masiva Karanfila (Brada) i prohodi sve do Vusanja. Malo je potrebno da se sa ove čvorišne, značajne ćafe prođe u karstifikovani izduženi cirk iz kojeg se podižu i Jezerski i Pop Lukin vrh. Sivi, bez vegetacije, ponegdje po bokovima smeđi, ali po osnovnom reljefu nalik jedan na drugi. Na liniji najvišeg domašaja kržljavog planinskog rastinja, podižu se snažni grebenasti izbojci i stupovi koji podupiru gole kape prokletijskih vrhova u grupi Bjeliča.
Tokom prošle godine učestvovao sam na jednom tradicionalnom usponu u masivu Bogićevice. Bio je početak maja, a planina je bila pokrivena ogromnim snijegom. Na prevoju pod vrhom Tromeđa, mjerili smo 3,5 m. Pored mene je hodao stariji Albanac koji je predusretljivo objašnjavao reljef toga dijela Prokletija. Kazivao je imena grebena, kvalitet pašnjaka, istoriju planine – izdiga u kojem je i sam učestvovao. U jednom trenutku, poželio je da me uputi u prostorne relacije i za orjentir je uzeo manastir kralja Stefana Uroša III Dečanskog koji je imenovao kao Visoke Dečane. Vjerujem da mnogi Srbi ne bi na taj način pomenuli zadužbinu svetog kralja. Iskazao je poštovanje za veliku svetinju tačno onako kako je to ustaljeno kod ovdašnjeg albanskog stanovništva. Bio je to trenutak koji je izazvao sjećanje na oca Justina (Tasića) koji je mnogo vremena proveo u tom manastiru i o njemu vrlo često govorio. Veliki dio gromadne ličnosti oca Justina ostao je u Dečanima.
Sveti kralj koji je podigao Dečane samo desetak kilometara udaljen od moje prošlogodišnje trase, bio je sin najvećeg ktitora među Nemanjićima: sv. Kralja Milutina. Manastir je podigao 1330. godine. Kako je to bilo uobičajeno, vladar je izdao povelju kojom je utvrdio pravni status zadužbine, regulisao položaj stanovništva. Sve od Bijelog Drima do masiva Komova i od Peći do rijeke Valbone pripadalo je manastiru Dečani. Pažnja svetog kralja bila je prirodno usmjerena na planinske prostore Altina (Prokletija) koji su omogućavali život manastira i svih naselja u nizijama, taman kao što je cjelokupni Dinarski sistem hranio gradove na obali Jadrana. Upravo je ova hrisovulja glavni izvor za upoznavanje stanovništva Prokletija u XIV vijeku. Značaj planine za život srednjovjekovnog grada i sela se ne može riječima iskazati.
Može se donekle slikati. Vjerujem da su moja skromna opažanja u pokušaju literarnog uobličavanja u nizu članaka koje sam objavio nakon susreta sa golom, krajnje oskudnom planinskom pustinjom izraženom preoštrim grebenima u gorskom okviru Grebaja u kojima sam taj velelepni luk nazvao velikim zlatnim lukom ponekome izazvala čuđenje. Šta je u tom kršu zlatno? Boje planine? Svakako ne. Ovdje preovladava visokoplaninsko sivilo prominentnih siparišno-grebenskih prečaga Altina. Ali, pogledajte. Kada su Turci osvojili ove predjele, oni su zadržali stari naziv Altin. Prilagodili su ga svom jeziku, pa je nastao termin Altun-ili, a to znači Zlatna zemlja. Ova je sred sveopšteg sivila ipak zlatna čovjeku jer omogućava prinos runa – zlatnog, jer se vuna sa dinarskih planina pretvara u zlato. Ona hrani i održava obalski grad i grad u niziji.
Altin se prvi put pominje u žitiju srpskog pustinjožitelja sv. Petra Koriškog. Taj tekst napisao je, niko drugi, nego biograf sv. Save, Teodosije Hilandarac. Kada sam posmatrao ove činjenice, nisam mogao da se ne sjetim nedavnog susreta sa manastirom sv. Dionisija Olimpskog koji je taj pustinožitelj počeo podizati 1542. godine na padinama obalske gore – uz more. I ovdje, na Prokletijama, osnovne relacije su slične. I ovdje su podizane crkvice nad nizijama koje su čuvale, u socijalnom i ekonomskom smislu, drugačije stanovništvo. Ratarsko i trgovačko. Žitije Petrovo je napisano oko 1310. godine. Njegov autor, došavši sa Sv. Gore po inicijativi starca Grigorija, posjetio je skromni grob sv. Petra u pećini više sela Koriše. Putevi ka Prokletijama vodili su preko Morina, ili Paštrika ka dolini Bistrice i Valbone. Jastrebov je u svoje vrijeme vidio ruševinu crkve Sv. Apostola kod sela Grijaj, na desnoj obali rijeke Valbone. Pretpostavio je da se tu podvizivao sv. Petar Koriški. Žitije njegovo jasno govori da je Altin područje u kome se postojala pravoslavna crkva sv. Apostola Petra i Pavla. Pustinjak je doživio duboku starost i vjeruje se da je ovdje boravio sredinom XIII vijeka.
U doba kada je sveti kralj formirao dečansko vlastelinstvo, Prokletije su pripadale hvostanskoj episkopiji. Svi sveštenici dečanske crkve oslobođeni su obaveza prema hvostanskom episkopu. Sve obaveze, otkupio je sveti kralj kod hvostanskog episkopa Nikole za 400 ovaca sa jaganjcima i novčani iznos od 500 perpera. Možemo li se sjetiti koji je iznos bio dovoljan da Dubrovnik kod kralja Dušana otkupi Ston? Na obali Jadrana. Odredbama Dečanske povelje žitelji planine su zadobili poseban položaj. U sedam pomenutih prokletijskih sela djelovalo je 15 popova. Svima su pobilježena imena.
Stanovnici prokletijskih sela teško su stradali tokom i poslije turskih prodora. Kada se već gasio XIV vijek, kneginja Milica dodijelila je neka sela manastiru. Njegovi su posjedi teško opustjeli. Kada je pao Skadar, tokom 1479. godine stvoren je skadarski sandžak.
Kako naš planinski vrh nazvan po popu Luki kazuje, ovdje se zadugo kasnije održalo pravoslavno sveštenstvo. Ono se dakako našlo u položaju vrlo sličnom položaju u kojem je obitavalo mirsko i monaško sveštenstvo u Bosni. Gdje se moglo održati, nego u skrovitim kanjonima i vrletima? Opštežiteljni tip monaških zajednica, obraćan je u skitski. Mnoge crkve su mijenjale svoj položaj i otuda legende o prelijetanju sa mjesta na mjesto. Nema im broja. U čitavom dinarskom hrbatu. Sveštenstvo u Altinu nosilo je imena prosta, narodna. Crkva nije nastupala centralistički, snažnim nametanjem. Ipak, u čitavom zamašnom korpusu, javljaju se mnoga novozavjetna, kalendarska imena. Među njima i Luka. Golema je zasluga pionirskih izučavanja naslijeđa sv. manastira, njegovog planinskog prostora i njegovih nizija M. Grković, M. Pešikana, G. Tomović. Baš u porodicama sveštenika zapisanim u Dečanskim hrisovuljama, najviše je čisto slovenskih imena.
Dakle, gore na sjeveru, u niziji, Visoki Dečani. S druge strane: planeta Skadar. Na obali velikog jezera. Gledao sam ga i sa druge niže planinske ograde, Rumije sv. kralja Vladimira. Ali, Gojkovica! Pjesma o Gojkovici objavljena je prvi put 1815. godine, zabilježena od Vuka Karadžića. Pjevao ju je hercegovački pripovjedač starac Raško iz Kolašina. Pjesmu je vidio Jakob Grim koji je bio opčinjen „Zidanjem Skadra“. Prevod na njemački, brzo je stigao. Skadar, a time velepno naslijeđe pravoslavlja, razarao je komunizam. Prejaka anarhistička oštrica. Nisam sklon da vežem ni za jednu ličnost ma kako visokog političkog autoriteta i snage.
Sve do vremena despota Stefana Lazarevića i grad i podgrađe ležalo je u sastavu srpske srednjovjekovne države. Mletački senat obraćao se despotu kao gospodaru Skadra povodom uznemiravanja mletačke trgovine na Bojani od strane Balšića. Njime su jedno vrijeme upravljali Mlečani, a onda je potpao pod Turke. Ali, planeta Skadar je ipak planeta. Ona ne zavisi od volje ljudi, snažnih političkih predvodnika. Ona podliježe zakonima nebeske mehanike. Ona stoji u božjim rukama. Tom rukom bio je vođen i sultan Selim III na prelomu vjekova XVIII i XIX, kada je izdavao ferman o zaštiti pravoslavnih.
I ovaj skromni prilog koga ne bi bilo bez prohođenja kroz visoke kraške gore koje gravitiraju Skadru, posvećen je prokletijskim gorštacima bez razlike vjere i nacije koji su zadržali sposobnost da razumiju različitost i prirodu svijeta. U njima ima monaškog mira i snošljivosti.
Izvor: Stanje Stvari
