Piše: Filip Dragović
Ne znam ni ja više koliko je puta u posljednjih 10-tak dana Milan Knežević, poznat po tome što je vikao na mitropolita Amfilohija, zazivao istu Amfilohijevu Mitropoliju da reaguje, da anatemiše, da napadne. Manirom iskusnog ljevičara i parlamentarnog klovna, nije birao ni povod ni razlog da prozove Crkvu i da je, na neki način, javno provocira.
Prvo je bilo pozivanje Mitropolije da se ogradi od izjava Zdravka Krivokapića, kao da je Zdravko svešteno lice, ili kao da još predaje (a ne predaje) u Cetinjskoj bogosloviji.
Zatim je uslijedilo Pipunovo traženje da Mitropolija iscima za uši ministra vanjskih poslova, jer je nekada bio njen „stipendista“, a sada – šta? Nastoji da besmislenoj deklaraciji o Srebrenici doda malo soli u vidu amandmana o ne-genocidnosti svakog naroda, pa i srpskog. Ne znam koliko su ti amandmani imali smisla, ali svakako su doprinijeli boljem tekstu rezolucije čije se usvajanje u Beogradu slavilo kao pobjeda! No, Milan K. je poput njegovog prezimenjaka iz Kafkinog „Procesa“ izgubljen u besmislu svojih postupaka, i ponavlja riječ „Mitropolija“ i gdje treba i gdje ne treba …
Potom smo čuli Milanov krik da treba predsjednika Crne Gore isključiti iz Crkve, jer je na Kipru tražio autokefalnost za SPC u CG, što, ispostaviće se, sjutradan po Milanovom kriku, nema nikakve veze sa istinom, ali Milan K. je na zadatku. Provokatorskom, očigledno.
I sad, kad mu ni jedan od ova tri povika nije naišao na odjek u javnosti, već ga je samo učinio dodatno smiješnim, Milan Knežević kreće u četvrti krstaški pohod na Mitropoliju. Kaže, nije još prikupio sve podatke, ali „zna“ kako je dio sveštenstva bio u vezi sa duvanskom mafijom.
Moj Milane, jabuko bez grane….
