Sjećam se priče da je sredinom sedamdesetih godina prošloga vijeka jedna velika evropska medijska kuća napravila anketu među Evropljanima u kojoj je u centru pažnje istraživanja bio ljudski strah. Pitanje koje je postavljano anketiranima bilo je: „Čega se najviše bojite?“
I dok su se stanovnici Engleske, Njemačke, Italije, Francuske… najviše plašili bolesti, nezaposlenosti, poremećnog tržišta derivatima, ekonomske krize, inflacije i, naravno, trećeg svjetskog rata, Jugosloveni su se najviše plašili – zmija. Ništa ne može slikovitije da opiše bezbrižnost, amneziju i neobavještenost „naših naroda i narodnosti“ od rezultata gore pomenute ankete.
I pored svih „mjera opreza“ koje su svojim građanima propisivale komunističke vlasti, a na spisku opasnosti stajale su jedna do druge djelovanje neprijateljske emigracije, nacionalizam u našim redovima, tehnokratsko i etatističko upravljanje državom, neophodnost spremnosti na ratne sukobe, neprijateljsko okruženje (postojala je uzrečica po kojoj je Jugoslavija okružena Brigama, što je aluzija na početna slova zemalja s kojima se graniči), osjećanje koje je „dominiralo“ običnim građaninom, barem prema ovoj anketi, bilo je da je najveća opasnost prijeti od gmizavaca, što „implicira” da je Jugosloven svoju domovinu doživljavao kao kraljevinu iz bajke na čijem je čelu, obično, plemenit, dobar i pravedan kralj. Sreću takvog naroda može da pomuti samo ujed otrovnice! Nažalost, takve se bajke obično završavaju rečenicom „sve do kraja njegovog života“. Jugoslavija je, očigledno, završila kao i ostale kraljevine iz bajki.
Totalni fudbal
Ali, znamo da svi „naši narodi” vole da lažu, pa da, nakon što laž izgovore, u nju strastveno povjeruju. Nije istina da su se sedamdesetih najviše plašili zmija. Veći strah ih je gonio od poraza fudbalske reprezentacije. Jedan od eventualnih poraza koji je pretio da uzdrma samopouzdanje cijeloj zemlji bio je onaj u meču odigranom prije tačno pedeset godina.
Bila je to jedna od najvažnijih utakmica u istoriji jugoslovenskog fudbala i sporta uopšte, a u njoj je pao najvažniji gol prve četvrtine mog života. Ta utakmica je odigrana 13. februara 1974. na Vald stadionu u Franfurtu i u njoj su snage odmjerile fudbalske reprezentacije Jugoslavije i Španije. Novinari su je nazvali „Majstorica“. Ovaj zvučni naziv dobila je nakon što su obe ekipe iz kvalifikacione grupe imale isti broj bodova i identičnu gol razliku. Jedna utakmica imala je da odluči putnika na Svjetsko prvenstvo u Minhen.
Ova magična igra je, početkom sedamdesetih, prelazila iz svoje romantične faze u nešto što se zvalo „totalni fudbal“. Njemačka, a naročito Holandija, unijele su u „nogomet” jednu vrstu odgovornosti nepoznatu do tada, koja je od svakog igrača tražila punu fizičku pripremljenost i psihološku koncentraciju. Bekovi su, naprasno, postali krila, a svaki igrač sredine terena bio je potencijalna opasnost za protivničkog golmana. Zamišljene linije između odbrane, srednjeg reda i napada prestale su da postoje, počelo se igrati svih devedeset minuta, nestalo je ono što su naši komentatori nazivali „početno ispitivanje snaga“ i „rutinsko privođenje utakmice kraju“, a svaka tačka na terenu postala je bojno polje.
Istovremeno, igra koju su gledali milioni polako se iz „najvažnije sporedne stvari na svijetu“ pretvarala u ozbiljan biznis. U toj tranziciji jugoslovenski fudbal nije se najbolje snalazio. Fizička pripremljenost naših vedeta, koje su navikle da tehnikom i vicem rješavaju sve probleme na terenu, bila je na nivou manje ugojenih penzionera, a njihova spremnost na žrtvu u odbrani koju je moderni fudbal tražio čak i od napadača, naprosto nije postojala.
Uz to, zakon koji je važio u SFRJ, a po kome nikome nije bilo dozvoljeno da potpiše ugovor za neki strani klub prije završene dvadeset sedme godine života, u našim zvijezdama, kojima je zapadni, kapitalistički način razmišljanja bio sve primamljiviji, budio je neku vrstu nezadovoljstva, čak i revolta, ali i želje da se što prije ode u pečalbu. Novca u fudbalu nije bilo kao što ga ima danas, ali ga je ipak bilo dovoljno za lagodan život.
Poslednja šansa
Fudbalska reprezentacija Jugoslavije je, poslije osvojenog srebra na Evropskom prvenstvu 1968. godine, ušla u „sušne godine“ koje će se, kako se kasnije ispostavilo, sve češće ponavljati. Kako smo propustili Mundijal u Meksiku sedamdesete, odlazak u Njemačku bio je i posljednja šansa jednoj zlatnoj generaciji da uđe u istoriju, a jugoslovenskim narodima i narodnostima da bude novi dokaz o superiornosti naše samoupravne socijalističke zajednice.
Prirodno, fudbal se utopio u političku sliku tog vremena, a nesporni talenat naših fudbalera nije bio dovoljan da se učini bilo šta značajno u vremenu u kojem je igra sa loptom postajala sve ozbiljna i sve odgovornija.
U toj se atmosferi jugoslovenska reprezentacija našla na raskršću. Ili odlazi na Svjetsko prvenstvo ili odlazi u zaborav. Istini za volju, tu čuvenu majstoricu izborio je Stanislav Karasi, mitološkim golom u nadoknadi vremena u krajnje histeričnoj utakmici protiv Grčke na stadionu Karaiskaki u Atini.
Poslije dva preokreta (Jugoslaviji je trebala pobjeda od dva gola razlike da bi izborila majstoricu), pogotkom koji je iznenadio i reditelja prenosa, produžena je nada milionima Jugoslovena da fudbal ipak stanuje u njihovoj kući. Jedan je aforističar tog vremena, možda čak i sam Minimaks, prokomentarsao taj pogodak malo izmjenjenom narodnom mudrošću „Konac delo – Karasi“.
Tako je Vald stadion postao Gazimestan najtalentovanije generacije jugoslovenskih fudbalera, a desetine hiljada naših ljudi „privremeno zaposlenih u inostranstvu“, kako su se „politički korektno“ nazivali gastarbajteri, okupiralo je Frankfurt i njegove krčme čekajući konačan obračun sa Frankovom Španijom.
Ne treba mnogo trošiti riječi o tome koliko je ideološki bilo važno pobjediti protivnika u kojem je još uvijek, iako na izdisaju, bio na vlasti fašistički režim. Nadimak Španac imali su svi oni komunisti koji su u Španskom građanskom ratu učestvovali u internacionalnim brigadama na strani republikanske armije u nadi da će da odbrane izbornu volju građana i spasu Evropu od nadolazećeg fašizma. Oni su u mitologiji komunističke Jugoslavije zauzimali mjesto božanstva. Kada već oni u tome nisu uspjeli, red bi bio da to pođe za rukom fudbalerima kojima je, ni krivim ni dužnim, istorija dala ovako tešku ulogu. Španija, s druge strane, nije imala neku blistavu fudbalsku prošlost, ali je imala Real iz Madrida, što je dovoljno da ih protivnik shvati krajnje ozbiljno.
Šest republika i dve pokrajine
Ni Jugoslaviji, međutim, nisu cvjetale ruže. Iako se to u filmovima, stadionima, koncertnim dvoranama i pozorišnim daskama nije vidjelo, iza kulisa, koje je vješti menadžment komunističke partije izgradio samo za oči radnih ljudi i građana, vodila se dramatična borba između onih rukovodećih kadrova koji su Jugoslaviju vidjeli kao čvrstu federalnu zajednicu sa centrom u Beogradu i onih koji su od nje tražili da se što više decentralizuje i da svaka od šest republika dobije što veća ovlašćenja.
Svakome ko je duboko ušao u ovaj sukob bilo je jasno da su ideološke, organizacione i pravne razlike među zavađenim stranama unutar Saveza komunista Jugoslavije bile veće nego razlike različitih partija unutar bilo koje zemlje koju krasi parlamentarana demokratija!
Uglavnom, pobjedu je odnela ona druga, centrifugalna struja, pa se te iste sedamdeset četvrte usvojio Ustav u čijem je tumačenju, nekih petnaestak godina kasnije, svaka od republika našla osnovu za svoje odvajanje od zajednice. Ali, i prije nego što je taj Ustav stupio na snagu savezne institucije su se trudile da u svojim kadrovskim rješenjima imaju podjednako zastupljene pripadnike svih republika i pokrajina. Bilo je neophodno da se u svakom trenutku i na svakom mjestu nađe ravnoteža između svih naroda i svih republika. Do takve ravnoteže se, lako je zaključiti, najteže dolazilo u Bosni i Hercegovini, gdje za razmještanje kadrova u određenim preduzećima, da bi bili zadovoljeni svi kriteriji, ne bi mogla od pomoći biti ni vještačka inteligencija.
Fudbal po ključu
Takvu sudbinu dijelila je i fudbalska reprezentacija. Za razliku od košarke i nekih drugih sportova koje nisu bile u fokusu Centralnog komiteta, pa je samim tim za selektiranje igrača jedini kriterij bio njihov kvalitet, u fudbalskoj reprezentaciji, pa i u pojedinim klubovima (Partizan, na primjer), sa posebnom pažnjom se gledalo na to da li je selektor među onima koji bi trebalo da nose dres sa državnim grbom uspio da napravi balans po kome bi se vidjelo da svi naši narodi i sve naše republike sa istim žarom pjevaju himnu pred početak utakmice.
Vremenom, taj model selektovanja toliko je duboko ušao u svijest rukovodećih kadrova da više nije bilo ni potrebe da se sa vrha na njega podsjeća. Osim toga, u svim radnim organizacijama, pa i u samom Fudbalskom savezu, bilo je dovoljno onih koji su tu postavljeni sa samo jednim zadatkom – da se o tome brinu.
Miljan Miljanić, najveći mag jugoslovenskog fudbala i selektor u vremenu o kome govori ova priča, imao je sreće. U svakoj republici postojao je bar poneki biser koji je te 1974. godine zaslužio da ponese dres za državnim grbom, a da dušebrižnicima i ostrašćenim političarima oduzme svaki argument za prigovor bilo koje vrste.
Iz Bosne su igrali Marić, Hadžiabdić i Katalinski, iz Hrvatske Buljan i Šurjak, iz Slovenije Oblak, iz Makedonije Dojčinovski, a najbrojnija svita dolazila je iz Srbije predvođena Džajom, Blekijem, Kuletom Aćimovićem i Petkovićem.
Kada bi se prebrojavala krvna zrnca svakog pomenutog pojedinca, i broj stanovnika republika i naroda koje predstavlja, vidjelo bi se da je Miljan (iz Srbije) zajedno sa svojom selektorskom svitom (Ribar i Sule Rebac iz Bosne, Ivić iz Hrvatske) uspio da zadovolji i najrigidnije kritičare koji su u svakoj saveznoj instituciji tražili razlog za pronalaženje velikosrpskog nacionalizma.
I pored toga što je reprezentacija kaskala za novim modelom fudbalske igre, i pored toga što je našu filozofiju „umiranja u ljepoti” pregazilo vrijeme, pa su cinici govorili da Jugoslavija može da bude prvak svijeta samo kad bi se organizovalo prvenstvo „u igranju na sredini terena”, ipak su vedete koje su krasile našu reprezentaciju bile u stanju da pobjede bilo kog protivnika, pod uslovom da im je do toga stalo. Te večeri, u Frankfurtu, su tako odlučili. Španija mora da padne!
Škija, sam kao duh
Jedini gol na utakmici postigao je naš štoper Josip Katalinski u 13. minutu. On je nakon jednog nepotrebnog španskog prekršaja uz aut liniju na desnoj strani iskoristio nećkanje naših fudbalera prilikom izvođenja slobodnog udarca i prošetao od našeg do protivničkog šesnaesterca, sâm kao duh.
Nakon što je poslije kratkotrajnog „povuci-potegni” dogovaranja sa Branetom Oblakom, Iko Buljan izveo slobodan udarac, lopta je pronašla Katalinskog, tačnije njegovu glavu, a ovaj je, onako školski, poslao loptu u zemlju, na nezgodni rikošet, da bi je, nakon čudesne odbrane španskog golmana Iribara, iz ponovnog pokušaja smjestio u mrežu.
U tom trenutku se na Koševu, dijelu Sarajeva u kome sam stanovao, prolomila vatra iz svog raspoloživog naoružanja. Pucale su i duge i kratke cijevi, i bombe i petarde, i razorne eksplozije, sve u slavu pogotka kojeg je postigao naš reprezentativac.
Odgovorno tvrdim da se nakon Škijinog gola (nadimak Josipa Katalinskog) tako intenzivno pucalo tek dvadesetak godina kasnije u vrijeme „rata za jugoslovensko naslijeđe”.
Do kraja utakmice više nije bilo golova. Naši su rutinski priveli meč kraju, iako su mogli Špancima uvaliti još koji gol. Možda je tako i bolje. Da smo postigli još koji zgoditak, ovaj Škijin bi izgubio na istorijskoj težini. Jugoslavija je slavila odlazak na Svjetsko prvenstvo iz svih raspoloživih oružja. Istom brzinom kojom su naši narodi i narodnosti padali u apatiju, „padali” su i u euforiju, pa su mnogi, nakon izuzetno dobre i organizovane igre protiv Španije, u našoj reprezentaciji vidjeli jednog od favorita na Svjetskom prvenstvu. Po imenima koja su branila boje naše zemlje to i nije bilo nemoguće. Samo tri godine ranije veliki Pele je tražio da Jugoslavija igra na Marakani na njegovom oproštaju! Mi smo bili evropski Brazilci! Tako smo na to Svjetsko prvenstvo otišli sa velikim nadanjima. Kao i uvijek…
I pad je let
Prva dva meča na Svjetskom prvenstvu su na neki način potvrdila takva razmišljanja. Uvodni duel sa svjetskim prvakom Brazilom, pokazao je svu silinu koju naša reprezentacija posjeduje. Naši su igrali hrabro, odgovorno i ubojito. Ne postoji tačka na terenu koja nije bila pokrivena. Nerješenim rezutatom, bez postignutog gola, Brazil je bio sretan!
Drugi meč protiv Zaira pokazao je svu raskoš naše napadačke igre. Pobjeda od 9:0 mislim da je, a možda bi trebalo provjeriti, najveća pobjeda u istoriji svjetskih prvenstava.
U odlučujućem susretu za prolazak u drugu fazu takmičenja igrali smo nerješeno sa Škotskom, čiju su okosnicu činila trojica fudbalera Lids Junajteda, koji je te godine igrao u finalu Kupa Šampiona (Lorimer, Džordan, Bremner). Gol Karasija i nevjerovatna gol razlika koju smo „napumpali” u pobjedi protiv Zaira, poslala nas je u drugi krug. Legenda kaže da je Rod Stjuart, veliki navijač Škotske, izjavio da mu je to bio najteži trenutak u životu.
Iako je duel protiv Škotlanđana pokazao određene rupe u igri našeg tima, cijela Jugoslavija se nadala da je to samo prolazna prehlada, pad imuniteta i da će u sljedećoj fazi naša reprezentacija pokazati šta sve umije i može.
Ali, dogodilo se suprotno. Dogodilo se ono što će se u budućnosti dešavati češće nego što to može da izdrži dobar ukus. I pored toga što su nosili iste dresove i ista imena, naši fudbaleri, u naredna tri meča, nisu ličili na one koji su igrali protiv Brazila, Zaira i Škotske. Slijedila su tri teška poraza, od Zapadne Njemačke, Poljske i Švedske i Plavi su se vratili u Beograd pognute glave.
Teorija poraza
Do dana današnjeg ostala je tajna razloga takvog pada u igri jugoslovenske reprezentacije. Govorilo se da su neki od njih prodali svoje utakmice, da su čekali ugovore stranih klubova, da je došlo do svađe u ekipi oko para, da je, navodno, njemački Adidas, ili Puma, ne sjećam se više, dao novac samo nekim igračima, što je kod drugih izazvalo revolt.
Govorilo se i da je iza cijelog tog cirkusa sa sportskom opremom stajala Njemačka fudbalska federacija koja je znala da Jugoslavija može da joj pomrsi račune na putu ka svjetskom tronu, pa je takva jedna „igranka” bila neophodna da se razbije jedinstvo protivničke ekipe.
Svako od naših vedeta imao je svoje mišljenje.
Neko je govorio da su krivi igrači, neko da je kriv selektor. Neko nije htio ni da govori! Bio je to neslavan kraj jedne generacije. Vratili su se kući pognute glave, kao osmi na svijetu! Danas to zvuči nadrealno!
Nije loše napomenuti da je to Svetsko prvenstvo osvojila Zapadna Njemačka. Finalni meč sa Holandijom, koja je bila bolja, pružila mnogo više i na čijoj su strani bili svi istinski ljubitelji fudbala, spada u jedan od onih mečeva zbog kojih je Gari Lineker izveo teoriju da je „fudbal igra u kojoj dvije ekipe od po jedanaest igrača imaju cilj da loptu ubace u protivnički gol, a da u toj igri uvijek pobjedi Njemačka”. Taj je meč, isto tako, potvrdio i teoriju „da od svih sportova, samo u fudbalu ne mora da pobjedi onaj koji je bolji”.
I dok završavam ovaj mali traktat o jednom značajnom sportskom događaju koji se dogodio prije ravno pola vijeka, razmišljam o tome sa koliko smo strasti i ljubavi gledali i pratili sve naše sportiste, filmove, ploče, knjige, pozorišne predstave, a koliko ništa nismo znali o onome što nam se spremalo, što se kuhalo u domaćim i svjetskim kuhinjama, o onome što nas je početkom devedesetih tako divljački tresnulo o pod. Tako to obično biva sa svima koji su duboko uvjereni da im najveća opasnost prijeti od ujeda zmije.
Dr Nele Karajlić
Izvor: RTS OKO
