Piše: naš stalni dopisnik sa Divljeg zapada Milija Todorović (u ulozi Garija Kupera)
Znam ja čega se boje ovdašnji anti-trikoloristi. Da im se trobojka ne pretvori u bjelo-bojku. Da se trobojka crnogorske tradicije ne pokaže bjelaškim amblemom. Da od sve tri boje ne preostanu samo bijele gete sa crnogorske trobojne nošnje.
Ali, taj strah mogu da praktikuju kod svoje kuće i u svojim poslaničkim i partijskim prostorijama. U javnosti, pogotovo u parlamentu, moraju danas čuvaju takvog jednoumlja i takve sklonosti da monopolizuju crnogorsko rodoljublje.
Jer, niti smo se dogovorili da je trobojka simbol ruske i srpske agresije prema Crnoj Gori, više nego što predstavlja simbol francuske ili italijanske (takođe trikolorne i nešto starije od ovih) političke ideologije. Niti smo se dogovorili da je sve što podsjeća na Rusiju i Srbiju predstavlja opasnost za državu Crnu Goru. Niti ima osnova za konsenzus oko toga da je bjelaška tradicija nešto što ne pripada Crnoj Gori, taman toliko koliko i ona zelenaška.
Dakle, moramo se navikavati na različitost mišljenja. Različiti odnos prema tradiciji. I da je jedini kriterijum presuđivanja spora u našim različitostima, samo i jedino – zakon.
A zakon u CG, u vezi državnih simbola, ni u kakvoj varijanti tumačenja ne zabranjuje isticanje onih simbola koji „uživaju zaštitu“ države. A trobojka nađena na kovčezima kralja i kraljice u San Remu i jasno definisana u Ustavu Knjaževine, i još jasnije prepoznata u poretku crnogorske narodne nošnje- jeste takav simbol.
Do čitanja u sljedećem broju….
