Zaprepasti me kako ljudi zapjene, kao da su bijesni, u čestim raspravama o pitanju nacionalne pripadnosti. To me ponuka da pomislim kako taj materijalni momenat nije presudan, da nacionalno uvjerenje nije rezultat trenutne političke sile
Nikada neću razumjeti identitetski problem Crnogoraca, svejedno da li se izjašnjavaju kao Srbi i/ili Crnogorci.
Ponekad pomislim da je to samo tehničko pitanje, pitanje trenutka kome se carstvu isplativije prikloniti. Teško da iko može osporiti ovaj argument, da identitet više reguliše neki materijalni stimulans, neka politička privilegija i slično, negoli mnoštvo pročitanih knjiga, pa čak i to kako ti se otac ili đed izjašnjavao.
S druge strane, zaprepasti me kako ljudi zapjene, kao da su bijesni, u čestim raspravama o pitanju nacionalne pripadnosti. To me ponuka da pomislim kako taj materijalni momenat nije presudan, da nacionalno uvjerenje nije rezultat trenutne političke sile. Skoro da povjerujem kako čovjek zaista sa strašću brani svoja uvjerenja do kojih je došao čitanjem svih nacionalnih istorija, svih književnih djela.
Dočim, kada upitam ponekad „gdje si, rođače, došao do tih saznanja, a šta misliš o tome kada Danilo Kiš kaže da je ’nacionalizam paranoja, kolektivna ili pojedinačna’“, uplašim se da ću dobiti umjesto odgovora batine. Srećom, ostrašćeni nacionalista u nedostatku argumenata ili znanja odmah se poziva na svoja demokratska ili intimna prava.
E, pa, dobro kad je tako. Bolje i to, nego da me isprebija u nastupu svog neprosvijećenog bijesa, misleći da to čini u ime odbrane svoje nacije i tradicije.
Milovan Urvan
