Rovove smo davno iskopali. Uredno ih održavamo. Ne dozvoljavamo im da se uruše. Još su nam u širokoj upotrebi rovovi i iz Prvog i iz Drugog svjetskog rata. Ojačavamo ih pijeskom besmislica potrpanim u vreće. Rovovi su nam odbrana od brzih tokova stvarnosti. Ne biramo priliku u kojoj ćemo se pozvati na sigurnost rovova i na tobožnja sjećanja njihovog iskopavanja 1918. i 1945. godine.
Tunele smo kopali u javnom interesu. Njima su nesmetano prolazili i patrioti i izdajnici. Ovo navodim jer je još uvijek izražena politička tendencija da se pješaci i motorizovani putnici dijele po tom obrascu. U tunelima i „patrioti” i „izdajnici” postaju jadnaki. Prolazeći kroz tunel i jedni i drugi podležu mračnom periodu ne dužem od nekoliko minuta. Tunelsko mračnjaštvo se ne može pripisati ni jednima ni drugima. S te strane, tuneli su nam i praktična i demokratska dostignuća.
Tunelčić dužine 30 metara, tajno prokopan, zaokupio je ovih dana veliku pažnju javnosti, ne zbog svoje dužine već zbog svoje namjene i svog odredišta. Tunelčić nije povezan ni sa 1918. ni sa 1945. godinom. Nije povezan ni sa suverenošću, ni sa fašizmom i antifašizmom. U čijem je interesu i partnerstvu, javnom ili privatnom ili javno-privatnom, tunelčić probijen tek će se utvrditi. Dok se to ne sazna zavirimo u tunelčić.
Kuriozitet ovome tajnom podzemnom prolazu daje činjenica da je prokopan ne kao što to biva u akcionim filmovima do sefa neke banke, već do sudskog depoa u kome se čuvaju mnogo veće dragocjenosti od novca i zlatnih poluga. Taj tunelčić se probio do nedvosmislenih dokaza o tome kakvo smo mi društvo uistinu i što nam se sve, na polju objedinjenom politikom i kriminalom, dešavalo poslednjih decenija.
Reakcije javnosti na tunelčić kao i obično bile su podijeljene. Bar polovinu građana ne zanima čemu je sve tunelčić poslužio. Nažalost, ta polovina je apsolutno u pravu. Koga bi sada interesovao tunelčić kojim se došlo do oružja iz kojeg je ubijen urednik „Dana” prije 20 godina, kada ni u noći ubistva nijesu bili zainteresovani da na mjesto zločina izađu ondašnji zvanični državni organi, ni predsjednica suda, ni tužilac, ni dežurni istražni sudija. Koga interesuju dokazi koji su eliminisani tunelčićem kada ni na one najočiglednije dokaze koji su godinama boli oči čitavom društvu sudovi nijesu reagovali. Što bi jednu polovinu građana zanimalo da se ubistvo urednika „Dana” i mnoga druga ubistva rasvijetle u vremenu kada nam prijeti urušavanje starih istorijskih rovova, bunkera i strateških pozicija iz 1918. i 1945. Izuzetno je malo onih koji zu zainteresovani za afirmirmaciju zakona jednakih za sve u vremenu sadašnjem.
Ipak čak i oni opčinjeni nacionalnom istorijom i ulogom prethodne vlasti u njoj trebali bi biti svjesni da nailaze generacije nezainteresovane za godine 1918. i 1945. uz koje je tamburajući o njihovom značaju, bivša vlast tako lagodno rasprodavala, pljačkala i uništavala državu, naoružavala kriminalce i oslobađala ih odgovornosti za počinjena nedjela.
Vlast je promijenjena. Nevidljivi rovovi koje je bivša vlast brižljivo kopala dijeleći ljude na temama koje nijesu imale nikakvu važnost za stabilnost i prosperitet države još uvijek opstaju. Ti rovovi se redovno podupiru na razne načine. Možda je i taj tridestometarski podzemni prolaz do zgrade suda samo dio stare nadzemne političke strategije.
Evidentno je da je taj kratki tajni tunelčić prokopan da bi se promijenila prošlost promijenjene vlasti, odnosno, da bi se izbrisali dokazi o načinima i rezultatima njene vladavine i njenim čvrstim povezanostima sa kriminalnim strukturama.
Ko god da je tunelčić prokopao još jednom nam je otvorio oči, em ukazujući na to što nam je urađeno od države, em potvrđujući da ćemo se čvrstog zagrljaja politike i organizovanog kriminala teško ratosiljati.
