Što treba da radi član partije poslije polaganje poslaničke zakletve 27. jula 2023. godine osim da prima čestitke, poruči građanima da su im njegova vrsta otvorena i pozove ih da mu o svemu što ih muči pišu na mejl adresu. Treba li budući poslanik da djeluje u pravcu interesa partije ili u pravcu interesa države. Iako se ovo drugo čini i boljim i logičnijim to se sigurno neće dogoditi. Zašto? Zato što partija svojim kandidatima za poslanike propisuje obavezu koja se slobodno može nazvati i mitom rednog broja na izbornoj listi. Naime nosiocu rednog broja na poslaničkoj listi nalaže se da u Skupštini zastupa prvo partijske interese i stavove a da će se njegova partija na čelu s rukovodstvom brinuti o državnim interesima. Stranački poslanici u rukavu drže lukavi izgovor kojim opravdavaju slijepu poslušnost partiji i svoj ponižavajući status depersonaliteta. Svi bez razlike će vam reći da djeluju u interesu građana koji su im dali glas. Može li se glas na izborima smatrati mitom. Može ukoliko se ulazak u Skupštinu predstavnika naroda iskoristi za sabotiranje državnih interesa.
Što su državni interesi? Poklapaju li se državni interesi sa interesima naroda, odnosno građana. Mislim da ne jer narod je razuđen, hetorogen, sistem a država je homogen, usaglašen sistem. Partije nemaju želju za uređenom, homogenom državom već za državom potčinjenom svojim programima, načelima, ideologijama i glasačima svojih ideologija.
U doba DPS apsolutizma postojale su samo vlade kontinuiteta. Nije bilo pomena o stabilnim i nestabilnim vladama. U doba razvlašćenosti DPS -a svaki diskontinuitet i promjene koje sa njime dolaze nazivaju se nestabilnošću. Zato se sada u političkom opticaju našao termin nestabilna vlada. Papagajska priča o nestabilnoj vladi odzvanja odasvud. Kako se mjeri stepen stabilnosti vlade. Onim poretkom prikazanim u naslovu – tronošcem, hoklicom sa četiri noge, stolicom sa pet točkića, dugačkom masivnom klupom?
Što zači stabilna vlada? To je ona vlada koja ima dovoljno vremena da se fokusira na reforme i da ih sprovede a da je pritom niko ne ometa prijetnjama i provociranjima vanrednih izbora. U tom periodu, od najmanje 4 godine, stabilnu vladu treba osloboditi razmišljanja o organizaciji izbora. Za temeljitiji oporavak, obnovu i izgradnju državnih institucija reformskoj vladi treba obezbijediti stabilnost čak i na duži vremenski period i preko trajanja jednog izbornog ciklusa.
Koja je partija spremna da napravi taj ustupak u interesu države. Nijedna. Maltene sve partije su nezadovoljne izbornim rezultatima. Stare, dugoživuće a sada oslabljene partije ne pomišljaju o popravci srozane države i njenih disfunkcionalnih mehanizama već o popravci svojih izbornih rezultata. Zbog toga se uvećava broj ministarstava koja treba da udovolje apetitima partija. Zato se razgranavaju krošnje državnih funkcija i postavljenja pod kojima će moći da planduju partijski kadrovi od izlaska do zalaska sunca, od ovog pa sve do narednog saziva Skupštine. Noć će kao i do sada pripadati partijskim intrigrama Za i Protiv – Evrope, Nato pakta, osuda Rusije, fašisto-anti-fašističkih makijavelizama i raznoraznih fetišizama u nacionalnom i evropskom kostimu.
I ovi izbori su pokazali da naše političke skepticizme, antagonizme, dualizme, fanatizme ništa ne može ni da smiri, ni da zaustavi. Nijesu ih oslabile ni paklene vrućine, ni proglašenje konačnih rezultati izbora, ni mogućnost novih koalicija, ni sudski procesi protiv visokih državnih funkcionera koje su iznjedrili stari izborni ciklusi, ni morbidnosti političko-kriminalnih klanova, ni vremenska, osamdesetogodišnja istorijska distanca od zaboravljenih imena ljudi, lica, predjela i događaja. Svakadnevno slušamo izjave o skretanju s puta, o izdaji države, o razaranju ko zna kakvih i čijih „svetih“ sjećanja koja se grčevito hvataju za nešto što je bilo ili nije bilo, a živih svjedoka poodavno nema da se sjete kako je to uistinu bilo.
Bar kada bi na samo nekoliko nedjelja prestale da se emituju beskrajno glupe emisije čiji su akteri tzv. politički analitičari, novinari, građanski aktivisti, izaslanici partijskih štabova, čini se lakše bi nam bilo. Dokle ćemo prisustvovati sumanutoj politici koju muči nezasita glad za javnim nastupima? Ti nastupi nas dovode u stanje totalne otupljenosti i sluđenosti onim što se namjerava državom zvati. Svi su za državu i svi su protiv države, jer po nekima o državi odlučuju neki stranci sa privremenim boravkom u Crnoj Gori. Po drugima o državi odlučuju tamo neke stare istorijske slike trajno nam utisnute u sjećanje ili neke nebuloze obavezno nam prisutne u podsvijesti. Jedino se realnost ne miješa u priču o državi. Kad bi nas obasjao i zračić realnosti, čini se lakše bi nam bilo.
Nije važno koliko stabilno sjedite na tronošcu, hoklici, stolici s točkovima, klupi ukoliko buljite u fatamorganu a ne u realnost, a istorija i država su nam najsličnije fatamorgani. Čas ih ima čas ih nema. Nikako da se povuku i iščeznu pred slikom realnosti. Dok naše fatamorgane trepere u izmaglici mi čas govorimo o uništenoj državi čas o izdanoj istoriji. Čas nam se država bori protiv uništitelja, čas se istorija ponosi uništiteljima. Država ima kapacitet za minimum dva uništenja. Istorija nam se dokazano istovremeno i kvari i sanira, i dotrajava i samopopravlja se, i uporno se lakira da bude što novija, što novcijatija.
Čekajući priliku za moguće treće uništenje prethodno duplo uništene države stari uništitelji tvrde će nam državu ojačati upravo lakirana istorija. Jedna fatamorgana će proljepšati prizor drugoj fatamorgani. Navodno dok su nam se istorija i država držale za ruke u čvrstom antifašističkom stisku niko nam ništa nije mogao. Jedna fatamorgana prožeta drugom fatamorganom nametala je idealnu sliku države za čije se opčinjeno gledanje moramo bez prestanka boriti. Kako se izbaviti iz žarke želje za oživljavanjem melodramskih i tragi-komičnih istorijskih anahronizama? Nevažno je da li ćete se fatomorgani diviti sa tronošca, hoklice, stolice na točkićima ili sa klupe. Od fatamorgane se ne živi. Ili se možda baš od fatamorgane i živi ako je vjerovati Čehovu. Kada nema pravog života, čovjek živi od fatamorgane govorio je
veliki Anton Pavlovič Čehov.
Ranko Rajković
