Geneza urušavanja fudbalskog velikana, političke kulise, glavni akteri, njihovi nalogodavci i priča o tome da su „neki ljudi“ svesni da „ne smeju da ugroze Zvezdu“ – ovo je dosije o stanju u FK Partizan
Piše: Ognjen Terzin za portal Velike priče
Primivši loptu na levoj strani Partizanove polovine terena, Svetozar Marković ima tri opcije. Prva i najlogičnija jeste da loptu vrati Siniši Saničaninu, poslednjem igraču odbrane. Druga, ona malo rizičnija, jeste da težište igre prebaci na desni bok, uputi nešto jaču i konkretniju loptu Marku Živkoviću i tako Partizanu otvori prostor za mirniji, racionalniji napad. Treća, i naravno najrizičnija, jeste dodavanje u centar, Ljubomiru Fejsi, u čijoj se neposrednoj blizini nalaze dvojica najisturenijih protivničkih igrača.
Svetozar ne bira nijednu od njih. Umesto toga, šutira loptu tačno u procep između Saničanina i Fejse, taman toliko metiljavo i sporo da ih obojicu zamrzne u raskoraku i da ni jedan ni drugi do nje ne mogu da stignu pre nego što je napadač novosadske Mladosti Nemanja Milić pokupi. Smiren je iskusni Milić. Nekoliko dobrih kombinacija kasnije, lopta završava u Partizanovom šesnaestercu, i potrebno je da je Saničanin samo pusti da se otkotrlja u naručje Aleksandra Popovića pa da opasnost bude otklonjena, ali u poslednjem trenutku odlučuje da je izbije glavom. I to do protivnika, Nikole Jankovića. Ovaj reaguje brzo, centrira, i Milić, sa Svetozarom na leđima, degažira loptu u gol. Marković ostaje da leži glave zagnjurene u travu, dok njegovi saigrači zblanutim i unezverenim pogledima preleću jedni preko drugih.
Gostujući igrače slave, usana iskrivljenih u šeretske osmehe, nekako odmereno i znalački, nema tu nikakve cike ni vriske, nikakvog busanja u grudi. A i zašto bi bilo? Postigli su četvrti gol, utakmica je bila praktično rešena još nakon trećeg, a nisu primili nijedan. Partizan je do kolena potučen. I to u svom dvorištu, pred šačicom promzrlih, ogorčenih, mazohistički upornih navijača.
Tako su crno-beli ovim istorijskim porazom (kažem istorijskim jer ih niko poput Mladosti GAT nije tako ubedljivo nadigrao kod kuće u državnom prvenstvu još od 1975. i Ivićevog Hajduka koji je tog devetog maja pobedio Partizan rezultatom 1:6) uspeli da personifikuju jednu od najtragičnijih sezona u modernijoj istoriji kluba, tek drugu u ovom veku u kojoj se nisu našli među dve najbolje ekipe srpskog fudbala.
Poslednji put da se neko u šampionskoj trci isprečio između beogradskih večitih rivala bio je 2019. godine, kada je niški Radnički zauzeo drugo mesto, ali je ovu sezonu Partizan završio s četiri boda manje od TSC-a i Čukaričkog, i sa čak 26 manje od Crvene zvezde, postavivši novi negativni rekord. Apstinencija od šampionskog trofeja tako je nastavljena i šestu godinu zaredom, a propuštena je i prilika da se naplati nekoliko dobrih sezona koje su srpski predstavnici imali u evropskim takmičenjima. Partizan će zato kroz koji mesec, umesto Lige Evrope ili ne daj bože direktnog plasmana u Ligu šampiona, svoje starokontinentalne putešestvije morati da počne od treće runde kvalifikacija za Ligu konferencija.
Predugo već Partizan stoji na rubu provalije i gleda u ambis, toliko dugo da je i ambis počeo da gleda u njega. Zvezdina dominacija nad njim gotovo da se više i ne dovodi u pitanje, Čukarički i TSC takođe su postepeno počeli da preuzimaju primat, i čini se da beogradski crno-beli nikada nisu bili bliži utapanju u superligaški mediokritet.
Car je najzad doteran do duvara.
Šta su (ili ko su) uzroci? Kakav Partizan možemo očekivati u sezoni pred nama? Imaju li crno-beli budućnost?
Krah, odron i debakl
Kao novi trener Partizana na početku prethodne sezone postavljen je Ilija Stolica. Promovisan kao zamena za Aleksandra Stanojevića (o čijoj ćemo epizodi nešto niže), dobio je pojačanja, uglavnom kilave i nemotivisane “polovnjake”, koji su počeli da pristižu prekasno, usred ili tek nakon priprema, što im nije dozvoljavalo da se blagovremeno adaptiraju na trenerov sistem (ako je u Stoličinom slučaju ikakav sistem uopšte i postojao). Tako je Partizan došao u situaciju da sezonu započne sa od silnog pritiska pomalo smetenim, možda čak i neafirmisanim Stolicom, trenerom kojem je oduzimanje titule Crvenoj zvezdi u poslednjem kolu sezone 2016/17, jedna od najblistavijih tačaka karijere, i sa pojačanjima poput Zlatana Šehovića, Patrika Andradea, Kristijana Belića, Andrije Pavlovića, talentovanog ali poludivljeg Fuseina Dijabatea. Naravno da su u prve četiri utakmice već izgubili pet bodova, da se Zvezda već nedostižno otisnula, i naravno da ih je iz kvalifikacija za LE izbacio kiparski AEK iz Larnake. Nije se Stolica preterano zadržavao, šest utakmica i od njih samo jedna pobeđena doprinele su da već sredinom avgusta bude smenjen.
Onda je došao Gordan Petrić, u trenutku kad je kestenje već trebalo vaditi iz vatre. Nije se ni on mnogo proslavio, ali je barem uspeo da upumpa malo života u svoje anemične, pogubljene igrače, donese neke pobede u već izgubljenoj prvenstvenoj trci, ali i izbaci malteški Hamrun i tako odvede Partizan u grupnu fazu Lige konferencija.
Pod njegovim vođstvom crno-beli su nekako uspeli da prođu grupu u kojoj su se još nalazili i Keln, Nica i Slovacko, pre svega zahvaljujući nekolikim briljantnim nastupima Fuseina Dijabatea. Čak su i u prvoj utakmici knockout faze savladali moldavski Šerif u gostima, ali su onda nedelju dana kasnije u Humskoj doživeli potpuni debakl, primivši tri gola od Moldavaca. Upravo ta eliminacija bila je inicijalna kapisla za Petrićev odlazak, a Igor Duljaj došao je da pokuša da spase što se spasti može.
“Koliko smo mi neorganizovan klub. To je pakao, brate. Pakao”, snimljen je Lazar Marković kako govori saigračima, u besu
A nije se moglo spasti mnogo. Na početku doigravanja, ispred crno-belih su se, sa po pet bodova više, nalazili TSC i Čukarički, i jasno je bilo da je jedina slamka spasa za koju bi Partizan u tom trenutku mogao da se uhvati preskakanje pomenute dve ekipe (ili barem jedne), te potencijalno izbegavanje ponovnih kvalifikacija za utešnu i svima omraženu Ligu konferencija. Od sedam utakmica koliko je odigrao u tom plejofu, Duljajev Partizan uspeo je da pobedi samo četiri, pa je sezona završena onako kako je i započeta – gubitnički, bezvoljno i pokunjenih glava, sa polupraznim tribinama po kojima se razvlače transparenti s rečima iste one izlizane mantre s početka teksta, kao četvrtoplasirani tim na tabeli, bez ijednog trofeja ili pravog pojačanja, bez ijedne naznake da će biti bolje.
Lazar Marković, bivši Partizanov igrač i jedan od najdarovitijih klinaca kojeg je Teleoptik u poslednjih dvadesetak godina iznedrio, lepo je, slikovito i lakonski, dao odgovore na ta pitanja ukrcavajući se u avion koji se spremao da Partizanove igrače, neposredno uoči početka drugog dela prošle sezone, odveze na pripreme u Antaliju.
“Koliko smo mi neorganizovan klub. To je pakao, brate. Pakao”, snimljen je Lazar Marković kako govori saigračima, u besu.
Taj osećaj ne napušta navijače Partizana već dve decenije. Tako se malo-malo sa tribina stadiona u Humskoj ulici čuje – „uprava napolje“.
“Prethodne uprave su se, koliko-toliko, bavile interesom kluba. Znalo se da će se na primer Zečević i Bjeković suprotstaviti nekim spoljnim interesima ili uticajima i da će uraditi dobru stvar za Partizan. Što se tiče Đurićeve uprave, on je živeo u nekom drugom vremenu, jer tada je Partizan imao drugačiju, bolju poziciju u društvu i u državi, prevashodno preko SPS-a i tadašnje vladajuće garniture. To sve te prethodne uprave razlikuje od sadašnje”, kaže za Velike priče izvor dobro upućen u stanje u klubu i njegovu dinamiku, koji je želeo da ostane anoniman.
Od Zeke do Đure
Uprava je ta koja imenuje trenera, obezbeđuje sredstva za dovođenje pojačanja, ona je ta koja – gle čuda – upravlja klubom i njegovim finansijama (ili bi sve ovo tako trebalo da bude u idealnom scenariju), i kada prilikom obavljanja svojih elementarnih dužnosti zanemari klupske i počne da se vodi isključivo partikularnim interesima svojih najviših funkcionera, e tada nastaje problem. I upravo s tim problemom, pre ili kasnije, suočila se svaka uprava koja je od početka veka pa do danas prodefilovala Humskom ulicom.
Bjekovićeva je bila prva. Nakon petnaest godina provedenih na mestu sportskog direktora kluba, osam titula državnog prvaka, četiri kupa, po jednog plasmana u grupnu fazu Lige šampiona i Kupa UEFA, usledila je sezona 2005/06. i evropska eliminacija od Makabija Petah Tikve. Nekoliko dana nakon što je petarda izraelskog kluba ođeknula stadionom Partizana, “grobari” su svom klubu proglasili bojkot, zahtevajući ostavke kompletne uprave i svih članova stručnog štaba. Naredne dve sezone Partizanov jug zjapio je prazan, trofeji su se preselili na drugu stranu Topčiderskog brda, a Nenad Bjeković i Žarko Zečević uporno su odolevali pritiscima navijača. U decembru 2006. pomenuti dvojac postavio je Nenada Popovića na mesto predsednika kluba, nadajući se da bi možda baš on mogao biti taj koji će dobrim rezultatima uspeti da ugasi plamen tenzija koji je već dugo buktao na relaciji uprava–tribina.
A onda je Popović, nakon samo nekoliko meseci provedenih u Humskoj, progovorio. Predočio je javnosti da bez temeljne rekonstrukcije i transparentnog poslovanja klub jednostavno ne može da funkcioniše, ne može da privuče sponzore i finansijere, i da Partizanu neće biti bolje sve dok Zečević i Bjeković ne spakuju kofere. Prenemagao se Bjeković i dugo odlagao svoj odlazak, da bi u maju 2007, pred sam smiraj još jedne brodolomne, potpuno promašene sezone, najzad podneo ostavku. Navijači su se vratili na tribine, a za Bjekovićem su upravu ubrzo napustili i Popović i Zečević.
Slaviša Jokanović zadržan je na poziciji glavnog trenera, a upražnjena mesta sportskog direktora i predsednika kluba popunili su Ivan Tomić i Tomislav Karadžić. Potom su počela da pristižu i pojačanja – Lamine Dijara iz Beira Mara, Žuka iz brazilskog Botafogoa, Moreira iz Desportiva, Zoran Tošić iz zrenjaninskog Banta, Stevan Jovetić iz Partizanovih mlađih kategorija – i rezultati su bili ekspresni, pa je sezonu 2007/08. Partizan završio s duplom krunom. Iste te 2008, Tomislav Karadžić pobedio je na izborima za predsednika FSS-a, pa ga je na rukovodećoj poziciji u FK Partizanu zamenio Dragan Đurić.
S Đurićevim dolaskom otpočela je Partizanova dominacija domaćim prvenstvom. U sedam godina stalo je šest titula, a pet puta se igrala i grupna faza evropskih takmičenja (Liga šampiona od toga samo jednom, i to u sezoni 2010/11). Za vreme Đurićevog mandata crno-beli su se uglavnom oslanjali na talentovane klince ponikle u mlađim kategorijama ili u Teleoptiku, ali kako bi koja Partizanova uzdanica zaparala mračnu orbitu srpskog fudbala, tako bi i napustila Humsku.
Kao na pokretnoj traci prodavani su Stevan Jovetić, Zoran Tošić, Adem Ljajić, Stefan Savić, Ljubomir Fejsa, Matija Nastasić, Lazar Marković, Aleksandar Mitrović, Miloš Jojić, a kao njihove zamene stizali su poodavno izraubovani igrači, uglavnom bez obeštećenja. Prema informacijama dostupnim na sajtu Transfermarkta, procenjuje se da je Partizan za sedam godina Đurićevog stolovanja od prodaje igrača prihodovao oko 80 miliona evra, ali i pored te za srpske prilike basnoslovne sume, igračima i zaposlenima plate su redovno kasnile.
Neodgovorno i netransparentno upravljanje finansijama podrilo je unutarklupske odnose na skoro svim nivoima (čak su i zaposleni u Partizanovom trening centru “Zemunelo” u jednom trenutku stupili u štrajk) i nesumnjivo uticalo na proces ponovne smene rukovodstva, ali daleko od toga da je to bio jedini faktor; za potpunije razumevanje odlaska Đurićeve uprave (a i dolaska ove koja danas predsedava) daleko je bitnije shvatanje tadašnjeg političkog konteksta.
Jula 2012. godine, nakon pobede Sprske napredne stranke na prolećnim parlamentarnim izborima, Srbija dobija novu vladu, sačinjenu od kadrova SNS-a i koalicije okupljene oko Socijalističke partije Srbije. Ivica Dačić nominalno se nalazi na njenom čelu, ali de facto, njegov prvi potpredsednik i ministar odbrane Aleksandar Vučić čovek je koji povlači konce. Nije Vučić još valjano ni zaseo u ministarsku fotelju, a već se nametnuo kao neprikosnoveni vođa u borbi protiv korupcije i kriminala, oformivši Radnu grupu Ministarstva unutrašnjih poslova okrenutu isključivo istraživanju sumnjivih privatizacija. Ubrzo su pokrenuti postupci protiv 24 sporne privatizacije, a jedna od njih odnosila se i na Đurićevu kupovinu “Veterinarskog zavoda”.
Nosioci državne vlasti preko ove uprave nastoje da marginalizuju Partizan, kao što je na primer Hajduk marginalizovan u Hrvatskoj, ali ne i da ga unište. Preživeće Partizan, to nije sporno, ali po mojoj proceni, titulu neće videti još dugo, navodi izvor Velikih priča
Osumnjičen zbog učestvovanja u nezakonitim radnjama prilikom pomenute privatizacije, početkom januara 2014. godine Đurić je uhapšen, ali je nakon polaganja jemstva u iznosu od dva miliona evra pušten već nakon deset dana. Naravno da na čelu jednog od dva najtrofejnija srpska fudbalska kluba nije smeo da se nalazi čovek ogrezao u korupciju, naročito ne u trenutku kada se na poziciji ministra odbrane nalazio osvedočeni borac protiv korupcije.
Samo dvadesetak dana od puštanja iz pritvora, Đurić je, pomalo podvijenog repa, podneo ostavku. Odnosno, kako je on to onomad rekao, nije to bila nikakva ostavka, već samo “zbog privatnih obaveza” više nije mogao da se “posveti radu kluba u meri i na način kao što je to bio slučaj u prethodnim godinama”.
Krajem 2014. protiv Đurića je podignuta još jedna optužnica, ovoga puta zbog sumnji da je u periodu od 2009. do 2012. godine na nezakonit način upravljao pančevačkom Azotarom i oštetio njen budžet, pa je najzad bio prinuđen da prizna poraz i potpuno napusti Partizan.
Tako je još za vreme jednogodišnjeg, epizodnog predsedničkog mandata Đurićevog naslednika Zorana Popovića, počeo da se trasira put za dolazak nove uprave, za koju mnogi smatraju da je sastavljena „po meri vladajuće stranke“.
Rađanje V&V tandema
Prvi je, na inicijativu potpredsednika Vojislava Nedića (oca Novaka Nedića, u tom trenutku generalnog sekretara Vlade Srbije i člana SNS-a), stigao Miloš Vazura, zauzevši poziciju generalnog direktora. Došao je Vazura pomalo iznebuha, biografije oskudne i prepune praznina (ni danas, osam godina kasnije, ta biografija nije ništa manje oskudna), kao istaknuti kum Nedića mlađeg i bivši savetnik tadašnjeg ministra pravde Nikola Selakovića.
Za Vazurom je na mesto predsednika kluba, nakon višemesečnih natezanja i nekoliko neuspelih izbornih skupština, 2016. godine stigao i Milorad Vučelić. Njegov glavni protivkandidat Nenad Bjeković na kraju se nije ni pojavio na izborima, pa je nekadašnji visoki funkcioner Socijalističke partije Srbije i generalni direktor Radio-televizije Srbije iz vremena vladavine Slobodana Miloševića (ostaće upamćen po totalnom pretvaranju RTS-a u servis vladajućeg režima, kao i po otpuštanju preko 1000 zaposlenih, svih onih koji se nisu slagali sa novom, ratnohuškačkom uređivačkom politikom), a danas glavni i odgovorni urednik Novosti i osnivač nedeljnika Pečat, proglašen za novog predsednika Partizana.
Izvor blizak FK Partizanu smatra da su Vazura i Vučelić svojim dolascima u klubu napravili situaciju koja odgovara isključivo njihovim “unutrašnjim i ličnim interesima”.
“Evo, recimo, Vazura. On je bez Partizana niko i ništa, jer je Partizan taj koji njemu donosi određeni status u društvu. S druge strane, Vučelić ima nešto iza sebe, ima nekakvu karijeru, politikantsku, novinarsku ili kakvu god, ali je ona već na izmaku, i njemu je sada potrebna neka nova, jaka i društveno privlačna pozicija (što ova u Partizanu svakako jeste) kako bi ojačao svoju sopstvenu.”
Ono što odvaja ovu novu upravu od svih gorepomenutih, kaže naš sagovornik, jeste “slugeraj”.
Tango smrti
Svoju debitantsku sezonu novooformljeni V&V tandem izgurao je iznenađujuće dobro, iako se na njenom samom početku takav epilog baš i nije dao naslutiti. Kao pojačanja za male pare dovedeni su Marko Janković i Leonardo, ali i uprkos tome Partizanove evropske ambicije raspršile su se već u drugom kolu kvalifikacija za Ligu Evrope, nakon eliminacije od poljskog Lubina, a ni domaće prvenstvo nije otvoreno ništa bolje.
Onda je usledila reakcija, Marko Nikolić zamenio je Ivana Tomića na poziciji glavnog trenera, ekipi se ubrzo nakon toga priključio Uroš Đurđević, i Partizan je doživeo renesansu. Regularni deo prvenstva završio je kao drugi na tabeli, a onda je u doigravanju odigrao bez greške, pregazivši svih sedam ekipa s kojima se susreo.
U roku od samo četrdesetak dana dva puta su Nikolićevi izabranici srušili Crvenu zvezdu, prvi put na Marakani, u utakmici plej-ofa, a potom i u finalu Kupa.
Prethodne uprave su se, koliko-toliko, bavile interesom kluba. Znalo se da će se Zečević i Bjeković suprotstaviti nekim spoljnim interesima ili uticajima i da će uraditi dobru stvar za Partizan. Što se tiče Đurićeve uprave, tada je Partizan imao drugačiju, bolju poziciju u društvu i u državi, priča dobro upućeni izvor Velikih priča
I taman kada je delovalo da bi pod novom upravom Partizan možda mogao da ponovi rezultatske uspehe zabeležene za vreme Đurićevog mandata, parni valjak se najedanput zagrcnuo, zaštucao, i potpuno crkao.
Odmah po okončanju sezone, nakon velikih „eksternih“ pritisaka pod kojima se našao, Marko Nikolić napustio je klub (ili kako je on rekao: “Nisam otišao iz Partizana, već iz srpskog fudbala. Ko razume, umeće da pročita”) i potpisao za Videoton, i taj događaj može se smatrati prelomnom tačkom u priči Partizanovog posrnuća. Glavni jurišnici Nikolićeve šampionske ekipe zaputili su se njegovim stopama, pa su klub tako napuštali svi odreda, počevši od Leonarda, Evertona Luiza i Đurđevića, pa sve do Dušana Vlahovića i Blekija Milenkovića koji su Fjorentini praktično darovani u bescenje. Igračke praznine popunjene su Sejdubom Sumom, povratnikom Zoranom Tošićem, Sašom Zdjelarom, Danilom Pantićem, Ognjenom Ožegovićem, a u Nikolićeve cipele uskočio je Miroslav Đukić.
“Tako mora da bude”
Od tog trenutka, svaka naredna sezona nalikovala je onoj prethodnoj; Partizan je bio neubedljiv i nekonstantan, a Zvezda je uglavnom s pola gasa završavala kao prvoplasirana ekipa domaćeg šampionata.
Za sedam godina Vazurinog i Vučelićevog vođstva crno-beli su promenili deset trenera, na jedvite jade nakrpili četiri trofeja (jedna titula i tri Kupa), ali se i četiri puta dokopali grupne faze evropskih takmičenja (po dva puta Lige Evrope i Lige konferencija), od čega je u tri navrata, pomalo možda čak i paradoksalno (jer kada se dvaput pobedi Keln ili izbaci Sparta Prag, očekuje se da će se isto tako pobediti i Lučani i Surdulica), JNA dočekao i proleće u Evropi.
Najbliže što je Partizan za ovih sedam godina primirisao tituli državnog prvaka bilo je 98 bodova u 2021, samo dva manje od Crvene zvezde. Protutnjali su te sezone izabranici Aleksandra Stanojevića kroz regularni deo prvenstva, doživevši samo jedan poraz (i to u večitom derbiju), ali je onda došlo poslednje kolo i remi na gostovanju Čukaričkom. Nakon nekoliko spornih sudijskih odluka i prašine koja se posle te utakmice digla, Partizan je u doigravanje otišao kao drugoplasirani tim, iako je gotovo čitave sezone u rukama čvrsto i ljubomorno stezao prvo mesto. Na otvaranju plej-ofa, nakon promašenog praznog gola Nikole Terzića remizirao je Partizan sa Zvezdom na Marakani, do kraja takmičenja bio nepogrešiv, ali je nepogrešiva bila i Zvezda. Ista ta sezona koju je Partizan toliko čvrsto držao u rukama, sezona koja je nakon pet godina najzad trebalo da ogreje, obasja i vrati šampionski trofej u Humsku ulicu, na kraju se izmigoljila, tresnula o pod i razbila u paramparčad. Na kraju sezone, uz dosta negodovanja i pričanja o neregularnostima koje su Partizanu nanele rezultatsku štetu i o tome kako “tako mora da bude” i kako je “neko tako zapisao”, Aleksandar Stanojević podneo je ostavku, a leto koje je usledilo bilo je turbulentno.
A ako je uprava Partizana oličena u Milošu Vazuri i Miloradu Vučeliću i pored potpune rezultatske kataklizme s vremena na vreme i uspevala da pogodi “dobar posao” (uzmimo za primer dovođenja Umara Sadika, Takume Asana, Sejdube Sume, Rikarda Gomeša, Bibrasa Natha i još nekolicine igrača koji zaista jesu Partizanu doneli određeni kvalitet i nesumnjivi doprinos), knock-down u koji je Partizan nakon Stanojevićevog posrnuća zapao progutao je i te malobrojne, povremene bleskove njihove pronicljivosti.
Problem sa nemogućnošću iznalaženja pravog trenera (na primer, nekoga poput Zvezdinog Bahara) koji je usledio po okončanju Stanojevićevog mandata razvukao se na čitavu prošlu sezonu, a kako trenutno stvari stoje, vrlo je verovatno da će se razvući i na narednu, i ta konstatacija prirodnim sledom nameće pitanje – i šta ćemo sad?
Konstraktijansko pitanje
Kada priča o predstojećoj sezoni koja počinje za nešto više od dve nedelje, naš dobro obavešteni izvor tvrdi da Partizan još uvek nema nikakav jasan i preciziran transfer plan, te da će se pojačanja kao i na početku prošle dovoditi stihijski, nerezonski. Partizan je nakon odlazaka Rikarda, Vujačića i Uroševića praktično ostao bez prošlogodišnjih nosilaca igre, i jasno je da pozicije klasičnog centarfora, štopera i levog beka što pre moraju biti popunjene. Posebno brzo se mora naći adekvatan napadač (trenutno se kao dve potencijalne opcije spominju Asan Sisej iz Lećea i Milutin Osmajić iz portugalske Vizele), igrač koji će za razliku od Rikarda biti sposoban da rešava večite derbije i ostale “veće” utakmice. Međutim, šanse za tako nešto i nisu naročito izgledne.
“Nema tu nikakvog ’transfer plana’. Jedini plan je da se dovedu fudbaleri na kojima će moći da se zaradi, koji će doprineti ličnoj promociji članova rukovodstva u smislu da će nakon nečijeg dolaska oni moći da kažu ’ovog sam ja našao’, ili od čijih transfera će, na kraju krajeva, oni strpati novac i u svoj džep, jer da se ne lažemo, svi su oni ’ušemljeni’ sa raznoraznim agentima. Ja sam savršeno siguran da će se i ove sezone ponoviti neki Andrade ili Kolorado, i da će i neki od ovih koji su se već priključili ekipi (Nemanja Nikolić, Nikola Antić, Aleksandar Jovanović, Šćekić, Kanute, Severina), ili će to tek učini, biti potpuni promašaj. Bitno je razumeti da je Miloš Vazura čovek koji aminuje Partizanova pojačanja, čovek čija je reč poslednja. On jednostavno ima dobre kontakte, kako političke tako i nepolitičke, i ima sposobnost prilagođavanja situaciji, što je u modernom sportu neophodno. Tu morala nema, i zato su ljudi poput Vazure, koji takođe nemaju mnogo morala, idealni za takve okolnosti.”
Partizanov učinak u narednoj sezoni umnogome će zavisiti i od potencijalnog opstanka Fuseina Dijabatea, koji je, koliko god se ponašao nekultivisano, ipak pokazao određenu dozu klase i suvog kvaliteta, sposobnosti da iskoči u pravim trenucima i u nekoliko maestralnih poteza prelomi utakmicu. Dijabate se još uvek nije priključio pripremama, ne odgovara na pozive svog agenta ili rukovodilaca Partizana, i niko ne zna gde je.
“Nema tu nikakvog ’transfer plana’. Jedini plan je da se dovedu fudbaleri na kojima će moći da se zaradi, koji će doprineti ličnoj promociji članova rukovodstva u smislu da će nakon nečijeg dolaska oni moći da kažu ’ovog sam ja našao”
“Fusein je otišao zbog neisplaćenih zarada”, kaže naš sagovornik. “Ta dugovanja prema njemu su u međuvremenu izmirena, ali njega i dalje nema. Taj dečko je jednostavno neozbiljan, to je pokazao čak i u Lesteru, on je još dečak i, da se tako izrazim, kao da ima problem sa socijalnom inteligencijom. Stvar je u tome što Duljaj zna koliko mu je i pored svega toga Dijabate potreban, otuda i te izjave ’naći ću ga ja gde god se nalazi’. Svaki drugi ozbiljan klub bi ga već odavno stavio na transfer listu ili bi iznašao neki drugi način da ga se reši.”
Kada priča o uzroku Partizanovog poniranja na četvrto mesto Superlige Srbije (toliko nisko nije spao još od 1989/90, kada su se ispred njega našli Hajduk, Dinamo i Zvezda), jedan od sagovornika Velikih priča, prilično je izričit.
“Uprava. Vazura i Vučelić nemaju dovoljno umešnosti, ili jednostavno nisu okruženi dovoljno sposobnim ljudima da bi Partizan mogao da funkcioniše na pravi način. Oni vladaju klubom, ali mu ne donose ništa dobro. Zadužuju ga, pa onda pozajmljuju pare od države kako bi rešili dugove, i najzad su ga doveli do toga da se nalazi u ogromnim problemima, kako organizacionim i strukturnim, tako i finansijskim. Održavaju se na svojim pozicijama, ubirajući plodove privilegija koje upravljanje Partizanom samo po sebi donosi, ali oni nisu u stanju da formiraju ekipu koja će biti konkurentna Crvenoj zvezdi. Štaviše, kako se to u poslednje vreme govori, njima nije dozvoljeno da izgrade konkurentnu ekipu, do te mere da su čak i oni sami, kako sam saznao iz nekih neformalnih razgovora s ljudima s kojima komuniciraju vrlo blisko, svesni da ne smeju da ugroze Zvezdu.”
Svi naši izvori saglasni su u tvrdnji da je tandem V&V apsolutno nesposoban za vođenje kluba, ali da presudan faktor u njihovom opstanku igra i državna vlast, kojoj njihova smena nikako “nije u interesu”.
“Oni (nosioci državne vlasti) preko ove uprave nastoje da marginalizuju Partizan, kao što je na primer Hajduk marginalizovan u Hrvatskoj, ali ne i da ga unište. Preživeće Partizan, to nije sporno, ali po mojoj proceni, titulu neće videti još dugo.”
Jedini lek Partizanu, kako se čini, bio bi odlazak aktuelne uprave, i naš sagovornik smatra da za to postoje dva scenarija; prvi je “promena u društvu ili sistemu vladavine” koja bi dovela do toga da upravljanje sportskim kolektivima postane “manje važno onima koji su trenutno na pozicijama ili na njih pretenduju”, jer je ovoj vlasti sport izuzetno važan “za sopstvenu promociju”; drugi, daleko manje izgledniji, jeste “potpuno urušavanje Partizana” koje bi potom dovelo do toga da “navijači naprave neki haos i oteraju upravu”.
A dok Partizanovi navijači – ista ona šačica promrzlih, ogorčenih i mazohistički upornih navijača koji kada njihov tim gubi gunđaju i psuju sebi u bradu ali i ne pomišljaju da napuste stadion – čekaju neka bolja vremena, nadajući se da u nekom Kanuteu ili Dijabateu možda čuči neki novi Leonardo ili Everton, jedno je sasvim sigurno: još dugo će Partizan stajati zagledan u ambis, i još mnogo će novosadskih mladosti morati da proteče njegovim stadionom, da bi se najzad zaigrao “taj tango smrti”.
Baš kao nekada pre.
