Dotični, Henri Kisindžer, upravo puni 100 godina, a više od polovine te poodmakle dobi je jedan od najpitanijih ljudi na globalnoj političkoj sceni. Gotovo da nema lidera koji za svoje nedoumice nije potražio preporuke u njegovim knjigama, intervjuima, predavanjima ili u neposrednim susretima, pa i koji mu neće uputiti čestitku za rođendan 27. maja.
On je, prosto, retka ptica u kojoj su spojene biološka i dugovečnost političkog autoriteta. Prva ostaje tajna, a druga nudi jasne pouke u dva suprotstavljena smera ‒ i šta treba raditi da bi se postigli izvanredni rezultati u diplomatiji, i kako oni, pak, mogu da donesu neželjeni bumerang efekat, čak i da se ispostave kao proizvodi koji kreatoru ne služe na čast.
Sve je počelo još 1938. kada se njegova jevrejska porodica iselila iz Nemačke u SAD da bi izbegla nacistički pogrom. Njegovi uspesi u školi, a naročito harvardski doktorat iz međunarodnih odnosa, privukli su pažnju elite. Kao savetnika ga je prvo dograbio budući republikanski potpredsednik SAD Nelson Rokfeler, pa demokratski šef Bele kuće Džon Kenedi, posle i njegov naslednik Lindon Džonson, a onda opet republikanski šef države Ričard Nikson, koji ga je prvo postavio na mesto savetnika za nacionalnu bezbednost a onda i za šefa diplomatije.
Za samo pet godina (1969-74) do Niksonove ostavke zbog unutrašnje afere „Votergejt“, Kisindžer se uporedo upisivao u antologije i vrhunske državničke časti, ali, nažalost, i političkog beščašća tih dramatičnih vremena. U oba slučaja je primenio „šatl diplomatiju“, u kojoj je zabeležio 213 poseta inostranstvu, naročito za mirenje na Bliskom istoku, a u jednom cugu se obreo u čak 17 zemalja za 18 dana.
Bitno je doprineo, pritom, preokretu koji je promenio svet, možda čak i više nego potonje rušenje Berlinskog zida. Dobrim delom je njegovom zaslugom došlo do pomirenja SAD i Kine, koja se potom otvorila svetu i izrasla u veliku silu, glavnog konkurenta Americi za globalnu prevlast.
Ne postoji veći veleobrt u odnosima velesila. Zajedničkim akcijama su doprinele raspadu SSSR i Varšavskog pakta, da bi se danas našle jedna protiv druge, nagoveštavajući novi hladni pa, u perspektivi i treći svetski rat. U Americi se to Kisindžeru pripisuje kao diplomatski uspeh s krajnje kontraproduktivnim ishodom po nacionalne interese.
Zameraju mu se takođe podrške diktatorima po Latinskoj Americi, naročito vojnim huntama u Čileu i Argentini. Kao i naoružavanje Pakistana u razaranju Bangladeša.
Zbog svih tih odstupanja od međunarodnog prava, zaprećivano mu je u nekoliko zemalja hapšenjem i suđenjima za saučesništvo u ratnim zločinima. Njegovi branioci tvrde, međutim, da je on bio samo izvršilac politike svoje države u vremenima zaoštrene politike između Zapada i Istoka koji je prethodno otvoreno vojno intervenisao u Poljskoj, Mađarskoj, Čehoslovačkoj.
Odato mu je priznanje za postizanje mirovnog sporazuma u Vijetnamu, za šta je 1973. dobio, zajedno sa Le Duk Toom, Nobelovu nagradu za mir. Vijetnamac je, za razliku od njega, odbio da je primi, posle čega je njegova vojska pobedila u građanskom ratu i objedinila zemlju. Da bi danas Vijetnam, koga su u ratu protiv američkih intervencionista, pomagali Moskva i Peking, bio partner Vašingtona u „obuzdavanju“ Kine.
Kisindžer je, u međuvremenu, izrastao u barjaktara realpolitike, koja više računa na ishode nego na njihovu principijelnost. Uporedo je radio na popuštanju zategnutosti sa SSSR, i na pridobijanju Pekinga protiv Moskve.
Pustio je, pritom, u opticaj taktiku „konstruktivne dvosmislenosti“ koja se ovih dana primenjuje i u rasplitanju kosovskog čvora. Nedvosmisleno je, pak, kritikovao postupke Zapada u raspadu SFRJ, ocenivši, uz ostalo, da je propast pregovora u Rambujeu poslužio kao izgovor za NATO bombardovanje.
Ne postoji političar niti strateški analitičar koji je složeniji fenomen od Kisindžera. Čak i njegovi kritičari priznaju da je bio velikan diplomatije kao „veštine mogućnog“, kao i da danas predvodi u preispitivanju učinjenog i da bez ustezanja predlaže rešenja za aktuelne krize.
Doduše, menja ih, takoreći u hodu. Do nedavno se zalagao da Ukrajina treba da bude neutralna, a sada da ipak treba da postane deo Zapada i to tako ubedljivo da Vladimir Putin shvati da je to dobro i za Rusiju (sa eventualnim zadržavanjem Krima) koja bi onda bila prihvaćena kao partner Evrope, kojoj bi to takođe koristilo.
Kisindžer, zapravo, ne prestaje da mašta. Zakoračuje u svoj drugi vek s nadom da je pred 21. vekom glavni zadatak da izbegne opštu propast koja se nadvija nad čovečanstvom.
Svojim delovanjem je svojevremeno potiskivao takvu opasnost. Bilo je svakojakih nepočinstava ali ne i svetskog rata. Na onima koji ga kritikuju, kao i onima koji ga hvale, stoji zadatak da dokažu da svet može da bar imitira Kisindžerovu dugovečnost.
Izvor: novimagazin.rs
