Čim sam u novinama naišao na konkurs za najbolju satiričnu priču, izrezao sam ga i stavio na vidno mjesto, pošto je rok bio kratak, a tempo takav da ne znam šta ću prije.
Podvukao sam crvenom bojom datum, za svaki slučaj i prešao na dnevnu rutinu, razmišljajući uz put o mogućoj temi. Kao sekretar Predsjednika opštinske organizacije partije, nijesam imao radno vrijeme nego sam bio dvadeset četiri sata na usluzi i Predsjedniku i Partiji i biračkom tijelu. Toliko sam bio revnosan, da sam zanemario čak i porodicu, pa i sopstenu dušu i tijelo…
Kad bih nekad i napuštio kancelariju i žurno otišao do kuće, da vidim kako su, djelovalo bi samo kao da sam preskočio iz kancelarije u kancelariju. Najgore mi je bilo kad sam jednom, od kuće, razgovarao sa potencijalnim članom, koji se žalio da hoće da mu isjeku struju, pa sam mu pobjedonosno prenio Predsjednikovo obećanje, da ne mora ni da plaća, dok god revnosno obavlja svoje biračko pravo, glasajući za nas. Žena kao žena, čula to pa počela da zakera što mi plaćamo, što nama ne popušte kad svi glasamo, zašto mene ne unaprijede nego sam vječiti seekretar…
O jadu me od tada zabavlja, pa moram krijući da je plaćam, da me ne „pegla“ svakog mjeseca, ali nećemo sad o tome. Elem, tih dana sam i intenzivno radio na sačinjavanju Izvještaja sa sjednice Glavnog odbora, gdje je bilo dosta toga „povuci potegni“, pa sam zaista morao biti koncentrisan, da na kraju neko mene ne potegne. Ali kako se primicao i rok za slanje priče, u pauzama sam i nju pisao. Nije to važno, ali nije bilo teško, jer sam se sjetio da pišem o stanju u konkurentskoj partiji, koje je odavno bilo tragikomično. Biće to najbolja priča, osjećao sam.
Tako, malo po malo, paralelno sam privodio kraju i Izvještaj, i priču. Naslovio sam je „Izvještaj o ničemu“, pa sam lako prelazio sa Izvještaja na Priču, kao sa izvještaja na izvještaj… Uglavnom, do isteka konkursa, mrtav umoran i mentalno istrošen, ali zadovoljan, postigao sam oba cilja. Krajnjim naporom sam napisao adresu na kovertu i proslijedio sekretarici, s Pričom i Izvještajem, da provjeri je li sve u redu sa pravopisom i mogućim tehničkim greškama, a onda da odštampa i stavi priču u koverat i preda na poštu, a Izvještaj, kako smo i do tada radili, da zapečati u crvenu kovertu i ostavi na sto Predsjednika. Kad me izvjestila da je sve gotovo, nasmiješio sam joj se zadovoljno i dao znak da je to to, za danas.
Svega par sekudi sklopio sam oči, provjerio da ne grešim da je petak i nakon dužeg vremena shvatio da bih vikend mogao provesti kući. Da me đeca vide, a možda i ženi bude milo, da joj natenane pričam i o Izvještaju i o Priči. Znam biće joj milo što sam „opleo“ po protivničkoj partiji, iako bi mi se to moglo obiti o glavu, kad čuje da i oni redovno plaćaju struju kao i mi, a vladajuća smo partija, ali ne bih mogao da joj se ne pohvalim, pa šta bude.
Sjutradan, iza podne, kad me Predsjednik pozvao na mobilni, znao sam da je nešto važno i prvo što mi je palo na pamet, je bilo, da mu se jako svidio Izvještaj. Dao sam đeci znak za tišinu, namignuo ženi došapnuo „sigurno hoće da pohvali Izvještaj“.
Javio sam se, a nakon dužeg grohotnog smijeha, Predsjednik mi je rekao: „Svaka čast za priču, udesio si ih vala, ali šta je sa Izvještajem, do večeras ga moram predati Glavnom“!?
Izgubio sam i ton i sliku, rekao biće do večeras i žurno se zaputio prema kancelariji.
Znao sam da ću izgubiti funkciju, ali sam se tješio, da možda i sa Izvještajem osvojim nagradu na Konkursu, jer svi izvještaji su, ustvari, kao i partijske priče, slični.
Izvor: Jež, april – jun 2023, god. 88, br. 3175-3177, str. 17.
