Ima i kazivanja da je Sveti Đurđe gledao s onu stranu Rijeke kada su Nemanjići zidali moračku Ljepoticu
Đurđevina je dobila ime u davnini po jednom od najčuvenijih ljudi svog doba – po Đurađu (Đurđu) Brankoviću koji je po predanju logoravao skoro pola godini na jednom od najljepših platoa iznad kanjona Morače, na velikoj i plodnoj zaravni Vočja i Dugog Laza. Vočje je u vrijeme socijalističke Jugoslavije pretvorena u zadrugu.
Đurađ je bio sa toliko pratnje da su skromni konaci Manastira Morače bili mali da prime njega i njegovu svitu.
Možda je bilo i drugačije jer predanje kaže i da se sin (a bio mu je brat) ktitora moračkog manastira Stefana Nemanjića zvao Đurađ (Đorđe) pa mu je po Stefanovoj smrti pripalo da bude oblasni gospodar.
Možda je bilo i drugačije, ali kako je god bilo, u međuvremenu, mnogi su zaboravili ovo čudesno slovo „r“, a Đurđevina je skraćena u Đuđevinu. Time je i lijeva obala Morače istorijski preprana, a predanje neutralisano da ne smeta budućnosti.
Ima i kazivanja da je Sveti Đurđe gledao s onu stranu Rijeke kada su Nemanjići zidali moračku Ljepoticu.
Jedini način da ostanem svoj, da ne zaboravim ko sam i gdje putujem, upravo je ova plodna zemlja.
Miris oranice, cvijeta sa starih, pretrajalih Požegača, s jabuka Kožara, s trešanja i dunja, svakog proljeća, vrati me u djetinjstvo. Nije lako održavati imanje ali to je jače od mene – mnogo mi više daje nego što uzima.
Idemo dalje moja Đurđevina i ja, ostalo nam je nadam se još divnog zajedničkog puta.
U starim pričama pominje se i prokleta Jerina koja je razgrađivala đurđevsku Gradinu i nosila da sazida svoj Grad.
Divna je to priča o gospodarici koja je samo bila štedljiva pa i na tuđ račun. Nismo se nikad navikli, oduvujek smo više voljeli rasipnike, pa i na naš račun i na našu štetu
Goran Danilović
Izvor: Fejsbuk
