U našoj kulturnoj politici neke su teme nepotrebno prenaglašene, a neke sasječene u zametku i gurnute pod tepih. Prenaglašene teme svojim ideološkim potencijalom ometaju kulturološko sazrijevanje, poput zadrtih priča o 1918. godini. Svako spominjanje 1918. godine mimo pratećih riječi izdaja i okupacija države izaziva bijes u dijelu kulturne javnosti povezane sa ideologijom samobitnosti. Onaj drugi dio kulturne javnosti u 1918. godini vidi rezultate vjekovnih borbi za ujedinjenje i kulturno-obrazovni procvat. Kada se forsira priča o 1918. godini forsiraju se zavade i raskoli. Dobro je poznato, u bilo kom vremenu i na bilo kom prostoru, ko se raduje podjelama i raskolima i kome one donose korist. Još od doba Julija Cezara zna se da apsolutistička vlast crpi moć iz sentence Divide et impera (Zavadi pa vladaj)
Kultura bi trebala da povezuje a ne da dijeli društvo.
Teme svjesno sasječene i gurnute pod tepih znače da se kultura ne želi suočiti sa konkretnim društvenim problemima niti ih analizirati i eksploatisati u svakodnevnom životu. Između ostalih, svjesno potisnuta tema je neosjetljivost crnogorskog društva na globalne procese kao što su pad Berlinskog zida i krah komunizma. Otklon od ožilavljenog i agresivnog komunističko-kadrovskog nasljeđa koje danas upravlja Crnom Gorom kao svojim privatnim posjedom nikad nije napravljen. Štaviše, naslednici komunizma su ideologiju isključivosti poduprli i osnažili organizovanim kriminalom u kome su razriješeni svake odgovornosti pod izgovorom borbe za crnogorsku samobitnost. Otvaranje fronta protiv neistomišljenika, odnosno, kako ih vlastodršci zovu unutrašnji neprijatelja države svih boja osakatilo je i marginozovalo društvenu ulogu kulturu.
Crna Gora je malo društvo, veoma malih potencijala u kulturi. Ako sasječete i gurnete pod tepih sve ono što ne ide u korist vladajućoj partiji i njenom hibridnom „multikulturalizmu“ vi ste unazadili kulturu i iskompromitovali bazu za kulturni prosperitet. Sa crnogorske kulturne scene na besprizoran način su eliminisane ne samo konkurentne kulture već i svi kulturni potencijali koji su prijetili da ugroze banalnosti DPS ideologije. Urađeno je to po Ždanovljevom principu. Ždanov je postao idealan obrazac crnogorske kulturne scene. Crnogorski ždanovizam je unaprijeđen crnogorskim multikulturalizmom. Stari kredo da se omogući javni nastup samo onoj kulturi koja je podvrgnuta normama vladajuće partije u Crnoj Gori je dopunjen dodatkom koji sugeriše da je poželjno pronaći što šareniju podaničku i poslušničku kulturu na multikulturalnoj osnovi. Takva kultura je prazna i manipulativna. Što je multikulturalna osnova? Tehnički gledano, crnogorski multikulturalizam predstavlja proste sabirke raznih vjera i nacija koji imaju čisto statističku ulogu mimo kvaliteta i istinskog kulturnog sadržaja. Crnogorska kulturna politika počiva na statistici koja zagovara multikulturalizam kao parcipativno mediokritetstvo.
Takav multikulturalizam je u našoj kulturi predstavljen na svjesno licemjeran način. Krenimo od književnosti. Nema crnogorskih časopisa u kojima je moguće objaviti djelo srpskog pisca. Nema ni srpskih časopisa u kojima je moguće pronaći crnogorskog pisca. Bošnjačka, albanska, muslimanska kulturna glasila takođe slijede partijske koncepte kulture. Onamo gdje postoje partijske koalicije na vrhu moguća je i kulturna saradnja među književno ambicioznim partijskiom članstvom i simpatizerima.
U Crnoj Gori postoji četiri-pet književnih udruženja. Svako ima svoja glasila, svoje književne susrete i večeri, svoje datume i nagrade koje se ni u čemu ne dodiruju. Ovakav, partijski koncept kulture slijede novinari, izdavači i strukovna udruženja raznih vrsta, od folklornih, zavičajnih, pozorišnih, do slikarskih kolonija i periodičnih okupljanja nekog drugog tipa. Sva ta udruženja konkurišu za novac iz budžeta za kulturu. Ko pravi selekciju u pristupu budžetu?
Selekciju prave ljudi koji su unizili kriterijume u kulturi promovišući partijske interese i tehničku multikulturalnost. S jedne strane imamo upravljačko mediokritetstvo, a, sa druge strane se kao rezultat takvog upravljanja sredstvima za kulturu pojavljuje multikulturalnost isključivo u tehničkom vidu. Imamo dakle kulturu lišenu i kvaliteta i suštinske ideje multikulturalnosti koja bi trebala da izrasta iz prožimanja različitih kultura.
Ako se kulturni razvoj uopšte može uporediti sa odrastanjem i sazrijevanjem onda je crnogorska kultura u stanju inverzije. Nalazi se u ranom klimaksu s tendencijom kretanja ka zakašnjelom pubertetu. Naime proglasili smo se kulturom starom hiljadu godina, dovoljno moćnom da sama sobom popuni sve rupe u identitetu i da ga bez po muke poveže sa nekim novim identitetom koji vladajuća partija pokušava uspostaviti. Iz tog novog identiteta naša kultura startuje ka odocenjlom pubertetu u kome nastoji popravljati sve ono što su propustili da „poprave“ naši preci. Crnogorska kulturna politika je sebi stavila u zadatak da se vrati vjekovima unazad kako bi se borila protiv porobljivača naše kulture iz doba kada nijesmo ni znali da ta kultura ustvari i nije naša kultura.
Opsesije istorijskim nepravdama i raznim fetišima, gurnuli su našu kulturu ka imenima i predznacima (uglavnom srpski i crnogorski) i obećanoj slavi kojom imena sa predznacima treba krunisati. Ta imena se krunišu ili patriotizmom ili izdajstvom. One koje baštine kulturu srpskog jezika, lektire i nasleđa crnogorski političari (DPS i koalicioni partneri) nazivaju posrbicama. One koji bez provjera pristaju na partijske interpretacije kulture i istorije nazivaju crnogorskim patriotima.
Ne vidim kako će nas neko ime u kulturi usrećiti koliko god mu jaki prisvojni pridjev (crnogorski ili srpski) nametnuli ako iza djela toga imena ne stoji nikakav vrijedan kulturni sadržaj. Nažalost, dragocjeni kulturni sadržaji u atmosferi ovakve kulturne politike ili su potpuno iščezli ili su potisnuti na marginu.
Na kraju treba biti iskren i priznati da u Crnoj Gori nema pristupa kulturi mimo partije nezavisno od toga da li se radi o partijama crnogorske ili srpske provijencije. Manjine su tretirane koalicionim sporazumima ili vezama sa maticama.
I crnogorskim i srpskim kulturnim sadržajima nije cilj da afirmišu suštinu kulture i rašire je u svom okruženju već samo da privuču pažnju svog naciona, održe podijeljenosti u društvu i obezbijede sebi privilegovani status.
