Približavamo se kraju putovanja sa našim vodičem kroz predjele nestvarnog Aleksandrom Vučićem koji će, nakon etape stvaranja Narodnog pokreta i inicijacije vješanja za zulufe odabranih i dokazanih članova u glavnom stranačkom šatoru, naravno, sve to virtuelno, ne za stvarno, biti konačno u prilici da po prvi put za Srbe otvori – Igre gladnih. Kako je do dana otvorenja Igara manje od godinu dana, u javnosti se uzbuđeno spekuliše ko bi mogao biti predsjednik saveza igara, koje će postati tradicionalna manifestacija u Vođinu čast, na kojima će u tim svečanim danima biti dozvoljena sva sredstva u dokazivanju odanosti najboljem tati. Potreba za takvom ceremonijom ukazala se Velikom vizionaru na margini sastanaka u Davosu dok je jeo sendvič pored izlaza za osoblje u četvrtoj kongresnoj dvorani sa ekipom s malog fudbala Edija Rame. U jednom neformalnom obraćanju dok je presvlačila tamni kišni mantil za dramatične brifinge ispod oluka kućice za alat, Ana Brnabić je odala tajnu da je usred noći probudio poziv sa zaštićenog telefona. Kad se javila, shvatila je da je Predsjednik imao viziju i sasvim slučajno, u tom vizionarskom magnovenju dohvatio telefon i okrenuo baš nju. Sve je to zapisala i sutra je poslala u ime vlade zvaničan dopis kancelariji Predsjednika sa detaljno iznešenom idejom koju je dobila tokom noćnog poziva.
Kad je Predsjedniku predočen predlog, on je nakon cjelovitog razmišljanja i konsultacija sa svojim duhovnikom ideju prihvatio. Igre gladnih su naprosto, kao i Narodni pokret, nakon dvije petoljetke, odnosno dva petogodišnja perioda Beogradizacije, realna potreba svih građana. Multidisciplinarnom analizom vodećih naučnih agencija utvrđeno je da je povlačenjem Srba tokom ratova devedesetih sa prostora današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine, Kosova i Metohije kao i tradicionalnim migracijama sa područja Crne Gore, a sve u smjeru Beograda obavljeno valjano stapanje nacionalne raznovrsnosti ka jednom, evropskom, identitetski i polno poravnjenom, istorijski blaziranom, u kontekstu globalnih kretanja spremnom, od Zavjeta vakcinisanom srpskom čovjeku.
Tako su Igre gladnih kao krajnji domet Megalopolisa, svježe udahnuti smisao svakodnevici koja je u trenutku svođenja na mikrokosmos i privatni prostor uvijek u opasnosti od retrogradnih duhovnih kompleksa. Ne zna se pouzdano ko je porodio izvrsnu ideju, ili je to došlo tako, samo od sebe, uglavnom nezvanično je već prihvaćeno i čeka na odobrenje da članovi Narodnog pokreta budu na neki način privilegovani takmičari u Igrama.
Na ulicama Beograda, do početka Igara život protiče uobičajeno. Građani su uronjeni u rutinu, bez puno izbora. Ulice vrve, trgovački centri, pune promenade u novopodignutim četvrtima koje su brzo zamjenile stare šetnice. Sa novim betonskim kolosima nisu se promjenili samo obrisi grada. I pored slične rutine i svakodnevnog ponašanja, ljudi zrače drugačijom vibrom. Okrenuti sebi i zadovoljenju svojih potreba izgleda da su neke navike otišle u prošlost. Tek sporadično se mogu vidjeti na ulicama grada povorke onih koji bi da spriječe neizbježne procese u ime nekog prava, istorijskog ili političkog.
Nazire se da je upravo vizija stvaranja Narodnog pokreta rukovođenje činjenicama da prepreka rješavanju “političkih problema“ kako je nazvao Predsjednik dvije teme, na emisiji posvećenoj Igrama, misleći na njemačko-francuski plan za Kosovo i Metohiju i dosadašnje neuvođenje sankcija Rusiji – zapravo potreba da se formalno potvrdi i unificira opšte raspoloženje po ova dva pitanja. To su relikti prošlosti s kojima se društvo mora obračunati jer oni umanjuju svečanu atmosferu napretka pred Igre.
Kosovski problem odavno nije problem sa Albancima ili sa tzv. kolektivnim zapadom. Kosovski problem je interni srpski problem i da većina Srba smatra da Kosovo i Metohija moraju ostati u granicama Srbije, Kosovo i Metohija bi moglo trenutno imati neriješen i problematičan teritorijalni status, odnosno, zvanično bi bilo okupirano, ali srpsko. Da većinski procenat Srba ima takvo mišljenje o Kosovu i Metohiji, niko od onih koji su učestvovali u potpisivanju Briselskog sporazuma prije deset godina ne bi prismrdio ni u savjet stanara, a ne da i dalje vodi državu.
Problem sa Kosovom i Metohijom je interno srpski i Kosovo je srpsko za jedan manji broj Srba i zato ne ide ka svom razrešenju u srpskom interesu. Većinu nije briga. Održanje Vučića na vlasti je posredan pristanak biračkog srpskog tijela na nezavisno Kosovo. To zna Aleksandar Vučić i Narodni Pokret za državu je unifikacija tog većinskog mišljenja. Ta većina neće nikad na molebane ili litije, ona se nakon dvije petoljetke vlada isključivo po zakonima Megalopolisa – njena svijest je promjenjena.
Otuda prvobitno razočarenje, još za vrijeme prethodnog Patrijarha, zašto se na ulicama Beograda u litijama nije našlo pola grada, ako je u Podgorici pola grada moglo izaći u Krsni hod. Kako se taj pelcer litija nije primio u Srbiji? Srbima u Crnoj Gori je bilo životno stalo do Svetinja, narodu u Beogradu nije stalo do Kosova. Teže je međusobno razumjeti se Srbima koji su za Vučića ili protiv njega, nego predočiti Albancima prihvatljiv predlog mirne reintegracije.
Pokret će imati zadatak da svaki otpor većinskom mišljenju uguši. U cilju kakve takve ravnopravnosti i dobrog raspoloženja pred Igre, na određenim lokacijama dozvoljeni su takozvani molebani, duhovno-običajni ceremonijali ograničenog trajanja, koji imaju svrhu njegovanje istorijske uspomene na minule ideale. U smislu ispitivanja raspoloženja pred Igre, dobar su pokazatelj kakav program očekuju pratioci buduće manifestacije, za čiji početak se pominje 5. mart, rođendan osnivača, ali i dostupan registar potencijalnih neistomišljenika. S obzirom da su pripreme već daleko odmakle, već je poznato da će svaki okrug ili distrikt imati svog predstavnika. 25. predstavnik bez obzira na predaju južne srpske pokrajine, uz dozvolu stranih ambasadora biće sa Kosova, iz ZSO.
Piše: Aleksandar Tutuš
