U vrijeme kad izlaze prva dva toma Pekićevih „Pisama iz tuđine“, a oba izlaze u Zagrebu, Beograd i Zagreb, odnosno Srbija i Hrvatska, jedno drugom nikako nisu tuđina. Istorija se, međutim, suprostavila Pekićevoj tendenciji. Kad 1991. bude objavljivao „Poslednja pisma iz tuđine“, zagrebački izdavači, usprkos svemu, neće biti u igri. Knjigu će objaviti beogradska „Dereta“
Relacija Borislava Pekića sa Zagrebom kao kulturnim centrom u socijalističkoj Jugoslaviji s jedne strane je sasvim jedinstvena, a s druge ponešto paradigmatična kad je riječ o mogućnosti važnih figura nehrvatske kulture u Jugoslaviji da u Zagrebu snažno participiraju u dnevnom kulturnom životu. Pekić je rođen 1930. u Podgorici, a umro je u rano ljeto 1992. u Londonu. Jedva da je, dakle, i doživio raspad zajedničke države.
Pekić je bio jedna od ranih „disidentskih“ figura u drugoj Jugoslaviji. Uhapšen je već četrdesetih godina te je osuđen na višegodišnju robiju. Sve se to dešava prije raskola sa Staljinom. Nakon 1948, dolazi pomilovanje u vidu skraćivanja robije, ali barem isprva bez prava da objavljuje pod sopstvenim imenom.
Iz vrlo teške polazne pozicije, Pekić tokom šezdesetih uspeva da stekne određenu afirmaciju. Iako dobro poznat kao bivši zatvorenik, iako se oženio Ljiljanom, bliskom rođakom istaknutnog političara iz vremena Kraljevine Jugoslavije, Milana Stojadinovića, on postaje „nezaobilazna književna referenca“. Supruga mu je arhitektica koja početkom sedamdesetih dobiva posao u Londonu, pa i on i s njom prelazi tamo. U iduće dvije decenije, on živi u Engleskoj, ali intenzivno participira u kulturnom životu Jugoslavije. Nakratko se vraća u Beograd paralelno s početkom raspada zemlje i učestvuje u obnavljanju rada Demokratske stranke. Uskoro slijedi razočarenje, teška bolest i povratak u London, gdje će i umreti.
Živeći u Londonu, Pekić je u domovini bio primarno fokusiran na Beograd, ali ni Zagreb mu nipošto nije bio izvan fokusa. Dobar primjer je njegova radio-dramska djelatnost. Na konkursu Radio Zagreba za najbolju radio-dramu 1982. godine pobijedio je upravo Borislav Pekić sa tekstom „186. stepenik“. To je bio samo početak njegovog jakog i istaknutog prisustva u Zagrebu u posljednjoj deceniji postojanja socijalističke Jugoslavije.
Već naredne godine, njegov roman „Besnilo“, vrlo ambiciozan iskorak u prostor žanra trilera u prvom izdanju objavljuje zagrebačka Sveučilišna naklada Liber (u sklopu svoje biblioteke „360 stepeni“). „Besnilo“ postaje veliki hit, pa je knjiga prodana u ogromnom tiražu i u velikom broju izdanja. Vjerovatno to ima neke veze s činjenicom da će 1987. Pekić svoja „Pisma iz tuđine“ takođe premijerno objaviti u Zagrebu, ali u sklopu izdavačke kuće „Znanje“, odnosno pod okriljem famozne biblioteke „Hit“. Za razliku od svog prijatelja Danila Kiša, Pekić nije imao sukob sa Zlatkom Crnkovićem kao urednikom. Ova nefikcijska knjiga o Srbinu u Londonu dobro se uklopila u profil već čuvene biblioteke.
Gledajući post festum, „Pisma iz tuđine“ unutar biblioteke „Hit“ za Pekića su možda bila i tek probni balon. Jer već dogodine, u istoj biblioteci, u dva toma, Pekić objavljuje svoj fenomenalni roman „Atlantida“. To je na neki neformalan žanrovski način bio nastavak „Besnila“ i takođe je privukao ogromnu pažnju čitalačke publike. A godinu dana kasnije, kad Zlatko Crnković pređu u „Mladost“, gđe će osnovati ediciju „Alfa i omega“, ovaj uz, primjera radi, Gorana Tribusona, sa sobom povlači i Borislava Pekića. Tako će i „Nova pisma iz tuđine“ premijerno opet izaći u Zagrebu, kod istog urednika, ali kod drugog izdavača.
Iz današnje perspektive, uobičajeno je misliti da su se hrvatska i srpska kulturna sredina tokom osamdesetih godina jedna od druge kontinuirano udaljavale. Ništa, međutim, nije dalje od istine. Iz dnevničkih zapisa Radovana Popovića, koji je tokom druge polovine osamdesetih godina dvadesetog vijeka uređivao Kulturni dodatak beogradske Politike, saznajemo da je 1988. Vlatko Pavletić bio iznimno zainteresovan za to da ovaj list objavi prikaze nekih njegovih knjiga. Za jedva koju godinu, isti taj Vlatko Pavletić biti će predsjednik Hrvatskog državnog sabora (nezavisne) Republike Hrvatske. Vjerovatno će i sam da zaboravi koliko mu je bilo stalo do toga da o njegovim knjigama piše dnevni list Politika.
U vrijeme dok piše „Pisma iz tuđine“, Pekić naslovom aludira na relaciju između Velike Britanije i Jugoslavije. Tokom vremena kad izlaze prva dva toma „Pisama“, a oba izlaze u Zagrebu, Beograd i Zagreb, odnosno Srbija i Hrvatska, jedno drugom nikako nisu tuđina. Pekić bira zagrebačkog izdavača, na isti način na koji bi neki pisac njemačkog jezika birao bečkog ili bernskog ili minhenskog ili lajpciškog, ne, dakle, nužno berlinskog. Istorija se, međutim, suprostavila Pekićevoj tendenciji. Kad 1991. bude objavljivao „Poslednja pisma iz tuđine“, zagrebački izdavači, usprkos svemu, neće biti u igri. Knjigu će objaviti beogradska „Dereta“.
Tokom ratnih godina, većina hrvatskih učesnika u javnom životu jedva je čekala da im Srbija počne bivati tuđinom. U Srbiji je stvar, barem isprva, bila obratna. Tamo kao da je postojao otpor stvaranju novih tuđina. Bilo kako bilo, Zagrebu je Beograd postao veća tuđina nego što je to doskoro bio London. To je, međutim, vrijeme kad Pekića ovaj svijet više i ne interesuje toliko i kad polako polazi ka tuđini iz koje se niko nikad nije vratio.
Muharem Bazdulj
Izvor: P-Portal
