U našem i ruskom jeziku zlu duhovi ili demoni imenovani se besovima, što nam ukazuje na sposobnost besa, odnosno gneva da nas obuzme, tako da izgubimo kontrolu nad sobom, svojim mislima, rečima i delima. Kad nas bes obuzme i preplavi mi kao da nismo sasvim svoji, nešto rukovodi nama i posle često ne možemo da prepoznamo sebe u trenucima takve obuzetosti.
Naravno, u većini naleta besa ne radi se i direktnom dejstvu zlih sila, mada kao hrišćani verujemo da one postoje, deluju i da im je gubitak naše kontrole nad soptvenim ponašanjem, posebno onaj koji vodi nasilju i kvarenju odnosa sa drugim ljudima, svakako u interesu. Bes je svakako jedan do važnijih, a svakako od najburnijih manifestacija naše pale prirode i jedna od onih strasti na čijem ispravljanju najviše treba da radimo.
U asketskoj literaturi postoji preporuke da sve strasti, pa i bes, treba sasecati u korenu, po mogućnosti već na nivou misli, osnosno pomisli, pre nego što pređu u reči, a pogotovo na dela. I bes prvo nastaje u mislima, onda pređe u reči, kroz psovku, vređanje, svađu, a u najgorim slučajevima i na dela, u vidu direktnog nasilja ili, takođe opasnog, samoranjavanja, odnosno nanošenja štete sopstvenom organizmu, kroz psihosomatsku dinamiku neuspešno prigušene ili kanalisane emocije.
U takvoj literaturi takođe postoje preporuke o tome da svaka strast ima svoju energiju, koja može biti usmerena na različite načine i u različitim pravcima. U tom smislu ni bes ne možemo samo negirati niti prisilno prigušivati, nego njegovu energiju kanalisati u stvaralačkom pravcu. Postoji i pravedan bes, osnosno gnev, kojim izražavamo svoj protest protiv nepravde i laži, ali on je dobar samo ako nas navede na konkretno stvaralačko delovanje, a ne na destrukciju.
Kontrola besa je jedan do znakova i zahteva dobre socijalizacije i ličnog sazrevanja, kada prihvatimo da ne možemo dobiti sve sada i odmah, da ne može sve biti po našem i shvatimo da i drugi imaju svoje želje i potrebe, a mi pored svojih želja i potreba i izvesne odgovornosti i dužnosti. Kod mladih ljudi energija koja stvara bes često ima hormonalne, organske uzroke, koji su u sprezi sa buđenjem seksualnosti, dok u psihološkom smislu ima najviše veze sa potrebom za samopotvrđivanjem i ličnom autonomijom. Česti nastupi gneva kod odraslih ljudi po pravilu su znak nedovoljne zrelosti, odnosno neuspešnog savladavanja određenih razvojnih izazova.
Bolje nego o kontroli besa trebalo bi govoriti o samosavlađivanju, koji upućuje na potrebu za stalnom borbom sa samim sobom, odnosno onim palim i strastvenom čovekom u nama, što jeste osnovni sadržaj svake askeze, koja u osnovi i pre svega jeste upravo samosavlađivanje. Samosavlađivanje podrazumeva uviđanje sopstvenih mana i ograničenja, ali ne potpunu fokusiranost na njih, koja nas potencijalno još više porobljava, nego usmerenost ka izgradnji boljeg sebe, u čemu nam je putokaz Hristov lik, a pomoćnik Duh Sveti.
Kao u svemu, i u tome je najvažnije preispitivanje našeg odnosa sa ljudima, rad na tome da ne stavljamo sebe u prvi plan. Jer bes nastupa i za bes se otvaramo najčešće onda kada smo uzdrmani, kad se osećamo da smo ugroženi od nekoga, da nam je izmaknuto tlo pod nogama. To treba prepoznati i zapitati se zbog čega na nas tako deluju nečije reči ili postupci, nečije mišljenje o nama. Zašto svoju samosvest i samopoštovanje toliko zasnivamo na mišljenju drugih, osnosno onome kako mi mislimo da nas drugi vide, u čemu često grešimo.
Kao što ne treba osuđivati druge, ne treba se ni olako vređati, jer to su dve strane istog fenomena. Nećemo se uzburkati ako ne reagujemo nepromišljeno, „na prvu loptu“, a na nju nećemo reagovati ne toliko ako se svesno savlađujemo u svakom konkretnom slučaju, nego najpre ako shvatimo i svoje i tuđe mane i nedostatke, ne pripisujemo drugima odmah zle namere i ne vrednujemo ih isključivo u odnosu odnosa prema nama, drugim rečima, ako ne stavljamo sebe u centar sveta i odnosa. Mnogo gneva ćemo se osloboditi ako se oslobodimo želje da menjamo druge ljude, i to na osnovu svojih nepouzdanih merila.
Ako se odreknemo želje da kontrolišemo druge i dominiramo nad njima, mnogo ćemo se nevolja osloboditi, a najpre onih koje stvaramo samima sebi. Stalno preteći gnev je jedna od većih nevolja, jer svara lošu atmosferu u odnosima i zajednicama, neku vrstu tempirane bombe koja svakog časa može da eksplidira, i sa svešću o čijem postajanju se ništa stameno i trajno ne može graditi, pa ni ljudski odnosi. Zato se i kao i jedna od najvećih, a možda i najveća vrlina ističe smirenje, koje se naravno ne odnosi damo na smirivanje besa, ali govori koliko je važno razumevanje sopstvene ograničenosti, uz aktivnu ljubav prema ljudima, što i leži u osnovi smirenja. Ljubav gasi vatru gneva, a nje ne može biti kod onog koji ističe sebe u prvi plan i misli za sebe da je najpametniji, najbolji i najpravedniji, ne propuštajući priliku da drugima to demonstrira, makar i na takozvani pasivno agresivan način. Oslobodimo i sebe i druge od iluzija o svojoj veličini i značaju, i svima će biti mnogo bolje, a svakako će biti i manje besa.
Izvor: Autor: dr Vladimir Kolarić, saradnik Patmosa
