
Savremena fudbalska igra zasniva se na tri vitalna parametra: 1) kontrola lopte, 2) kontrola rezultata i 3) kontrola prostora/terena. Ovaj treći parametar nije dobro postavljen u igri Španije i Brazila. Čini mi se da se u tome sastoji njihov osnovni problem. Teren doživljavaju suviše partikularno. Milina kad gledaš loptu, pakao kad gledaš kretanje igrača. S druge strane, šta znači imati kontrolu terena pokazuju Argentina, Engleska, Francuska, Hrvatska i Portugal (bez Ronalda).
Treba pogledati broj igrača Engleske koji se upisao u strijelce, a sve akcije građene iz prostora, ili Portugal protiv Švajcaraca. U odbrani to znači takođe mnogo. Odbrana Argentine nebrojeno puta je ispucavala loptu iz šesnaesterca, ali to nije reakcija panike, već plana da se odbrana ne gradi na šesnaest metara od gola. Ništa novo, osim što je evidentno da im je to plan od Arabije. Vladaj terenom, jer se fudbal igra i bez lopte.
Pozivanje na statistiku postaje, takođe, stereotip. Šta znači je li neko dominirao u posjedu lopte, uputio 30 šuteva u okviru gola, a nije pobijedio u meču!? Pa samo jedno, da takva igra ne daje rezultate. To se može pratiti već dvije ili tri decenije. Isto tako, besmisleno potcjenjivanje golmana. Pa koliko zadivljuju neka finta, dribling i gol, pa toliko bi trebalo da zadivljuje vještina nekog golmana. Španija i Brazil pokazuju da se fudbalska igra promijenila, jer trčati 90 ili više minuta kao konj, milujući loptu kao ljubavnicu, a poći kući bez medalje… To je signal gluposti a ne loše sreće.
Milorad Durutović
