Čezare je od ljubavne bijede pobjegao u smrt. A Konstans, kojoj je Čezare posvetio posmrtno objavljene pjesme, pobjegla je od njega u – život. Vratila se u Ameriku, udala se i rodila četvoro djece
Konstans je bila ljupka i svojeglava. Odrastanje u Njujorku je hranilo njene snove podrivajući starinske porodične stege. Tako je počela da igra u jednom noćnom klubu, a da roditelji to nisu ni naslutili. Majku je slagala šta radi, a poslodavca da je punoljetna. Po svemu sudeći voljela je muške poglede na sebi, pune divljenja i požude. To će joj posle biti od pomoći kada na zapadnoj obali postane glumica.
U njenom krevetu se docnije smjestilo poneko važno ime iz svijeta filma i umjetnosti. Najpoznatija njena afera bješe Elija Kazandžoglu, Grk rođen u glavnom gradu umiruće Osmanske imperije, Istanbulu. On je u Holivudu postao legenda pod imenom Elija Kazan, čovjek koji je potpisao filmove kao što su Tramvaj zvani želja, Na dokovima Njujorka i Istočno od raja.
Ta veza se završava jer Kazandžoglu, kao pravi turski Grk, ne želi da napusti ni ženu ni ljubavnicu. Pa jedanaest godina mlađa Konstans napušta njega.
Kraj Drugog svjetskog rata. Kraj četrdesetih.
Konstans snima u Italiji. Tamo sretne Čezarea, koji je rođen 9. septembra 1908. u italijanskom mjestu Santo Stefano Belbo, gde su njegovi roditelji redovno provodili ljetnji odmor. U trenutku susreta, krajem četrdesetih, on je već slavan pisac. Bio je antifašista, robijaš, a posle rata se učlanio i u Italijansku komunističku partiju. Preveo je niz modernih američkih klasika sa engleskog, pa možemo pretpostaviti da je ljubav holivudske glumice u usponu i italijanskog pjesnika imala engleski jezički okvir.
Malo znamo o suštini njihovog odnosa. Konstans je 1950. napustila Čezarea bez ijedne riječi. Melanholik sklon pesimističkom poimanju ljubavi nije prebolio ovaj ljubavni neuspjeh. Ubio se tabletama za spavanje u jednoj torinskoj hotelskoj sobi 27. avgusta 1950, trinaest dana prije svog četrdeset i drugog rođendana. I to na način koji je opisao u jednoj svojoj priči objavljenoj godinu dana ranije. Ostvario je, na bizaran način, marksistički ideal – jedinstvo teorije i prakse. U smrti je pronašao tačku gdje se život i umjetnost sudbinski ukrštaju.
Šta će duže trajati, holivudska slava Konstans Dauling ili pjesme njenog tragičnog ljubavnika Čezarea Pavezea?
Iza glumice, koja je preminula dvadesetak godina kasnije od srčanog udara, nije ostalo puno posmrtne slave. Što vrijeme više prolazi sve jasnije se vidi da je kao Čezareova kobna muza odigrala svoju najveću životnu ulogu. Da osamdesetih kojim slučajem niijsam uzeo u ruke crvenu knjižicu poezije iz čuvene edicije „Reč i misao“ sa melodičnim naslovom „Doći će smrt i imaće tvoje oči“ ne bih ni stigao do Konstans. Tako ona i u mom sjećanju živi tek kao odbegla zvijezda pjesnika koji nije znao da živi bez nje.
Čezare Paveze je za sarajevski pjesnički kružok u kojem sam se tada kretao bio na jednak način mistično neproziran i velik kao Morison.
Njegov „problematičan odnos prema ženama“ kako ga pomalo svađalački opisuje jedna njemačka internet-platforma, ustvari jeste nedostižnost žene, na koju je skrenuo pažnju balkanolog Dvorniković govoreći o estetskom poimanju žene u patrijarhalnoj kulturi. A umetnost je tu da opjeva tugu za dragom koja je nedostižna. Otud onolike žalopojke. Nesrećna ljubav je štof od kojeg se zaigra mašta prosečnog Balkanca, pa je svejedno da li je tekst estetski visoko vibrantan ili kafanski jeftin. U nama nešto snažno odgovora na sprečenu ljubav, na sreću koja izmiče.
Tako umjetnik Čezareovog senzibiliteta ponekad mora da učini čak i ženu u svom krevetu nedostižnom. Pa kada onda zaista ode na bezbjednu udaljenost, time samo ispunjava pesnikov slatki košmar.
Tako je Čezare Paveze postao više „naš“ od ostalih svjetskih pjesnika iz iste edicije. On je bio od onih „što za ljubav glavu gube i umiru kada ljube“, što bi rekao Hajne, a otpjevušili momci iz Jabuke. Daleko urbaniji od baćuške Jesenjina, svojim egzistencijalističkim očajanjem i suicidom ipak je podveden pod „uklete pjesnike“. Čezare je, kao uostalom i čitava bulumenta mrtvih rok muzičara sa naših tadašnjih postera, bio odličan umjetnički ali nikakav životni uzor.
Za svakoga smrt ima pogled.
Doći će smrt i imaće tvoje oči.
Za Čezarea su to bile oči Konstans Dauling. On u njoj nije našao spas, već konačnu potvrdu da su žene i muškarci bića iz paralelnih svjetova. 1946. je zapisao: „One su neprijateljski narod, žene – kao Nemci“. Zabilježio je i da se ne ubija zbog jedne žene već zbog toga jer nas „ljubav, svejedno koja, otkriva u našoj nagoti, bedi, bespomoćnosti, ništavilu“.
Bijeda ljubavi koja vodi u ništavilo. Čezare je ostvario taj program. Od te bijede je pobjegao u smrt. A Konstans kojoj je Čezare posvetio posmrtno objavljene pjesme, pobjegla je od njega u – život. Vratila se u Ameriku, udala se i rodila četvoro dece.
Jednom je Jesenjinova mitska ljubavnica, Izadora Dankan, rekla – žena koju nije volio pjesnik kao da i nije bila voljena. Konstans bi se na to mogla samo gorko osmjehnuti. Jer je jedan značajni pjesnik, sjećajući se njenih očiju, napisao: Verrà la morte e avrà i tuoi occhi.
Jer Čezare nju nije samo volio, on je i umro zbog nje.
Izvor: Dragoslav Dedović/dw
